Zatiranje modernizma u Novom Sadu

Antimodernizam je čitavom našem društvu tokom prethodne decenije doneo velikih nevolja i zatiranje spomenika arhitekture, posebno kada su u pitanju objekti međuratnog modernizma. Skrećemo pažnju na jedan tužan, ali i opasan primer nepoznavanja i nepriznavanja domaće modernističke tradicije.

Novi Sad u svojoj nevelikoj istoriji arhitekture ima značajne primere međuratnog modernizma čiji je nastanak bio podstaknut odlukom da grad postane centar novoformirane Dunavske banovine (1929), kao i pojavom niza arhitekata koji su obrazovanje stekli u Budimpešti, Beču i Pragu. Od modernističkog arhitektonskog nasleđa međuratnog perioda ostalo je nekoliko izuzetnih dela javne i stambene arhitekture − Banovina arh. Brašovana i Sokolski dom, Klajnova i Tanurdžićeva palata arh. Tabakovića i dr. Kvalitetnih porodičnih kuća i vila koje su među glavnim tipovima međuratnog modernizma u arhitekturi bilo je malo, dok ih je većina naknadno prepravljana ili vremenom znatno devastirana. Za razliku od, recimo, Beograda, koji ima na desetine sličnih objekata koji bi ravnopravno mogli da nose epitet amblema međuratne arhitekture, u Novom Sadu sličnih objekta ima tek nekoliko. Tačnije, do skoro bile su samo četiri vile/kuće kandidata za zaštitu, kao izuzetnih arhitektonskih dela. Dve porodične vile prvog novosadskog arhitekte moderne Lazara Dunđerskog (Srbobran, 1881 − Opatija, 1952), vila Mirić iz 1931. godine, poznata kao „Gorenje”, u ulici Pavla Simića 10 i vila Gutman iz 1933. godine, danas Dečji dispanzer u ulici Vase Stajića 5. Ove vile arh. Dunđerskog predstavljaju ujedno i vrhunac vojvođanske međuratne arhitekture, estetski promišljene i izrazito savremene. Treći na listi modernističkih dela prodičnih objekata je kuća porodice Deđanski u Radničkoj ulici 29 iz 1934. godine, sa karakterističnom krovnom konstrukcijom, koju je projektovao najplodniji novosadski arhitekta Đorđe Tabaković (Arad, 1897 − Novi Sad, 1971). Četvrti objekat, vila ing. Gutmana iz 1938. godine, arhitekte Danila Kaćanskog (Srbobran, 1895 − Novi Sad, 1963), u kojoj se danas nalazi uprava PU „Radosno detinjstvo”, na uglu ulica Pavla Simića i Vojvođanskih brigada, nedavno je pretrpela prepravku i nadogradnju, čime je u potpunosti izgubila svoj prvobitni izgled jednog već klasičnog dela visokog modernizma koje je, u isto vreme, najavljivalo i pojavu minimalizma arhitektonskog izraza koji je svetsku arhitekturu zapljusnuo šezdesetih i sedamdesetih godina prethodnog stoleća. Zbog nekoliko desetina kvadratnih metara novog kancelarijskog prostora bespovratno je uništen jedan od arhitektonskih simbola zrelog modernizma u Novom Sadu.

Sva četiri pomenuta dela su dobila visoke ocene i o njima je pisano u stranoj stručnoj publicistici, u časopisu Do. Co. Mo. Mo. Journal (Eindhoven, Holandija). Kroz tekstove „Dorde Tabakovic, A modern Architect in Novi Sad” (No. 13/1995) i „Modern life in Yugoslavia − Two willas in Novi Sad, Vojvodina” (No. 21/1999) − prenetih u DaNS maja 1998 (br. 37/2002) – redakcija ovog eminentnog časopisa, koji se bavi isključivo međuratnom svetskom arhitekturom, navedene je objekte uvrstila u svoju evidenciju najuspelijih dela međuratnog arhitektonskog modernizma u Evropi. Novi Sad se ponosi svojim malobrojnim kućama − trščarama koje su preostale da svedoče o ljudima, načinu života i stanovanja iz druge polovine XIX veka i s početka XX veka. Biće nenadoknadiva katastrofa ako od arhitektonske produkcije porodičnih kuća i vila iz međuratnog perioda − nastalih pre samo nepunih sedamdeset godina − ne ostane makar nekoliko odabranih koje će svedočiti o stepenu arhitektonske misli stvaralaca i investitora toga doba. (Da podsetimo, u Novom Sadu i čitavoj Vojvodini sasvim su retka arhitektonska dela nastala u međuratnom periodu koja su stavljena pod zakonsku zaštitu.) Na taj način bi se ukazalo na prave i istinske arhitektonske vrednosti XX veka koje prevazilaze lokalne okvire i zaslužuju evropski tretman. Antimodernizam je čitavom našem društvu tokom prethodne decenije doneo velikih nevolja i zatiranje neistraženih spomenika, posebno kada su u pitanju objekti međuratnog modernizma. Slučaj sa nadogradnjom kuće arh. Kaćanskog predstavlja ujedno jedan tužan, ali i opasan primer nepoznavanja i nepriznavanja domaće modernističke tradicije. Zaštitom i prezentacijom jednog ovako reprezentativnog objekta naša bi sredina i arhitektura dobili na značenju u kontekstu svetske arhitektonske moderne. Kada bi se objektu još promenila namena, da postane, recimo, Muzej PTT-a, sa kompjutersko-komunikacijskim uslugama za stanovništvo i posetioce grada, onda bi proces zaštite ove nekada porodične vile, kao istinskog spomenika moderne arhitekture XX veka, bio opravdan i tehnološki zaokružen. Novi izgled objekta za koji odgovornost svakako snosi Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture − nemaštovito ponavljanje rastera otvora nekadašnjeg prizemlja na današnjem spratu − posle svega rečenog, nema smisla komentarisati.

Vladimir Mitrović

Dnevnik 16. oktobar 2002, 14; DaNS, br. 41, Novi Sad, 2003, 54.

Posted in Blog.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *