Konkurs za podizanje spomenika kralju Petru I Karađorđeviću u Novom Sadu iz 1936/37 godine

Prilog istraživanju

Vladimir Mitrović

Cilj teksta je da se kroz analizu dokumenata iz Istorijskog arhiva Novog Sada i novinskih članaka iz novosadskih dnevnih novina Dan prikaže šta se dogodilo sa Konkursom za podizanje spomenika kralju Petru u Novom Sadu iz 1936/37. godine. Samo tri dokumenta iz Istorijskog arhiva Novog Sada, koliko ih je do sada locirano, kao i nekoliko natpisa u dnevnoj štampi, sve je što je ostalo od primarnih izvora vezanih za ovaj konkusa. Kada je reč o vizuelnim ilustracijama do danas je poznat samo prikaz jednog od otkupa novosadske vajarke Zlate Markov publikovan u dnevnim novinama.

Kada je reč o arhitektonskim ili pak konkursima za podizanje javnih spomenika između dva svetska rata na području Vojvodine, u većim i manjim gradovima, varošicama, selima i naseljima, radilo se o procesu koji je u skromnoj meri ustanovljen tokom poslednje decenije 19. veka. Kada je reč o međuratnom periodu, savremeni istraživači se sreću sa čitavim nizom nekada nepremostivih problema i izazova u pokušaju da rekonstruišu događaje koji se, faktički, nisu previše davno odvijali. Mada u literature već dugo postoje brojne studije i tekstovi koji osvetljavaju ovu problematiku, područje različitih javnih arhitektonskih i spomeničkih konkursa, uvek je bilo pomalo na margini i autora i istraživača. Izazovi prikupljanja i analiziranja konkursnih radova arhitekata, koji redovno prate narastajuću bibliografiju o našim arhitektima, skoro da su stvorili jednu ‘’drugu liniju’’ istorije naše arhitekture i graditeljstva. Takođe je česta pojava skoro potpuni nedostatak sačuvanih konkursnih radova kao i nepreciznost sekundarne dokumentacije, tačnije zvanične koju je Gradska uprava donosila. Kako izgleda, konkursni radovi su, posle nekih eventualnih izložbi, odmah po okončanju bili vraćani autorima, tako da se nisu čuvali u zvaničnim gradskim arhivama.

U inače bogatim arhivama Istorijskog arhiva Novog Sada i Arhiva Vojvodine čuvaju se samo zvanični dokumenti, zapisi i odluke gradskih vlasti, što svakako nije dovoljano kada se radi o živim stvarima, kao što je to slučaj sa dokumentima koji govore o nekom širem aspektu vezanim za istorijat organizovanja i sprovođenja konkursa. Mada su komisije bile često zvanično izabrane ili delegirane od strane gradskih vlasti predlozi, odluke ili zaključci kao da nisu pripadali korpusu (zvaničnih) dokumenata koji se posle događaja o kome govore i arhiviraju. Čest je slučaj da se istraživači moraju, usled ovih nedostataka, oslanjati na tekstove i vesti iz dnevne štampe, skoro isključivo natpisi iz Jugoslovenskog dnevnika (1925-1935) i njegovog nastavljača dnevnih novina Dan (1936-1941), kao jedine dve dnevne novine na srpskom jeziku koje su izlazile u Vojvodini u periodu između dva svetska rata.

Pored mnoštva arhitektonskih konkursa uglavnom vezanih za novosutanovljenu banovinsku prestonicu Novi Sad, u ostalim gradovima kao da je institucija konkursa ulsed manjeg opsega gradnje nije ustanovljena u svom kapacitetu već su se tim prilikama dešavale direktne pogodbe sa autorima. U Novom Sadu između dva svetska rata bilo je više konkursnih utkamica raspisanih za podizanje novih objekata, od kojih su najznačaniji i u isto vreme najveći bili Konkurs za pozoriše (1928-1929) (Mitrović 1994: 209-218), Konkurs za palate Dunavske banovine (1930) (Stančić 1999: 18-21), Konkurs za Tanurdžićevu palate na koji je stiglo neverovatnih četiri stotine projekata (1931) (Mitrović 2005: 74-83) kao i urbanistički konkurs za Regulacioni plan Novog Sada (1937) (Mitrović 1998: 33; Blagojević 2007: 31-40, 271-272).

Konkursi za spomenika, tzv. dinastike raspisivani za podizanje javnih znamenja posvećenih kraljevima Petru i Aleksandru Karađorđeviću, bili su raspisivani redovno u svim gradovima u kojima su takvi spomenici u međuratnom vremenu nastajali – Zrenjanin autora Rudolfa Valdeca (1928) (Boroš 2005; Mitrović 2010: 211-212), Pančevo autora Petra Palavičinija (1932) (Vasić 1989: 194-196) i Sombor vajara Antuna Augustinčića (1940) (Vasić 1984: 128), pomenimo samo one najznačajnije.

U Istorijskom arhivu Novog Sada nalaze se (samo) tri dokumenta u kojima se spominju spomenici kraljevima Petru i Aleksandru Karađorđeviću. U setu zapisnika sa sednica Poglavarstva održanih tokom 1935. godine nalazi se i dokument u kome je, između ostalog, razmatrano podizanje spomenika kralju Aleksandru (IANS F.150.1935). Tokom 1938. godine doneta je odluka o podizanju dva spomenika – dr Svetozaru Miletiću, prad Gradskom kućom, i kralju Petru na Bulevaru Kraljice Marije (danas Mihajla Pupina), pored zgrade Dunavske banovine (IANS F.150.30593/1938). Iz trećeg dokumenta u kome se spominju spomenici kraljevima saznajemo da je spomenuti spomenik kralju Aleksandru trebao biti podignut na Vilzonovom tru (danas Trg matičara) (IANS F.150.12712/1938).

O konkursu za podizanje spomenika kralju Petru u Novom Sadu do danas nije detaljanije pisano. Tačnije, taj konkurs za istoriografiju, skoro kao da i nije postojao, pošto nisu poznati tekstovi koji su se bavili tom tematikom. Konkurs za spomenik kralju Petru I Karađorđeviću u Novom Sadu je zvanično raspisan 1. jula 1936. godine i provobitno je trebao da traje do 30. septembra da bi, u poslednjem momentu, rok bio produžen do 31. oktobra iste godine. Konkursnom komisijom presedavao je Milan Kašanin (Beli Manastir, 1895 – Beograd, 1981), ondašnjeg direktora Muzeja Kneza Pavla. Pored članova gradskog Poglavarstva u radu komisije su, bar u početku, učestvovali i Lazar Dunđerski (Srbobran, 1881 – Opatija, 1952), poznati novosadski arhitekta (Mitrović 1996: 49-69) i inžinjer Lazar Popovicki (Kulpin, 1887 – Novi Sad, 1972), načelnik Tehničkog odeljenja Gradskog poglavarstva i sekretar Inženjerske komore (Popov 2003: 269-271). Nekoliko nedelja po okončanju konkursa u dnevnim novinama ‘’Dan’’ se pojavljuje tekst novosadskog arhitekte Đorđa Tabakovića (Arad, 1897 – Novi Sad, 1971) (Mitrović 2005) koji predstavlja analizu samog raspisa u kome autor, sa dosta argumenata, komentariše događaje koji su prethodili proglašenju pobednika (Tabaković 1936). Iz na trenutke dosta žučnog Tabakovićevog komentara saznajemo mnoštvo činjenica oko pripreme konkursne utakmice preko kojih autor izražava svoje negodovanje kratkim vremenskim rokom koji je dat autorima kao i promenama članova žirija, posebno onih delegata Udruženja jugoslovenskih inženjera i arhitekata, sekcija Novi Sad i Inženjerske komore u Novom Sadu, koji su bili određeni od strane ovih staleških organizacija i koji su učestvovali u sastavu programa konkursa. Posebno nezadovoljstvo Tabakovića odnosi se na neregularne uslove u kojima se Gradsko poglavarstvo, kao je zvanični raspisivač konkursa, ne obavezuje da će izradu spomenika poveriti jednom od nagrađenih radova. Najpravilniji put da se dođe do najboljeg rešenja, zaključuje Tabaković, je da se ispoštuje najispravniji i najcelishodniji postupak ako se izrada samog spomenika poveri onom takmičaru čije je delo na konkursu ocenjeno kao najuspelije i najprikladnije. Kako se u uslovima konkursa ne spominje da će se izrada spomenika poveriti jednom od nagrađenih takmičara, nastavlja Tabaković, može doći do izražaja raznih stranih upliva koji sa umetnošću nemaju apsolutno nikakve veze. Prema njemu, takmičarima bi bila učinjena najveća nepravda, bili bi povređeni etički principi, Novom Sadu bi bio učinjen nepopravljjiv greh, kada bi se izrada spomenika poverila, mimo konkusa, licu, koje u toj plemenitoj utakmici nije nagrađeno, pa čak nije ni učestvovalo, blagodareći samo vezama i uticajima koji su neizmerno daleko od bilo kakve umetnosti, zaključuje Tabaković. Nije najjasnije zbog čega se Gradsko poglavarstvo toliko protivilo da u konkursnim uslovima stoji ordinarna stavka da raspisivač mora poveriti izradu spomenika jednom od nagrađenih takmičara.

Konačna odluka o izboru vajarskih radova za konkurs doneta je 20. februara 1937. godine na (celodnevnom) sastanku ocenjivačkog suda, pod predsedavanjem Milana Kašanina. Za sastanak je vladalo veliko interesovanje u umetničkim krugovima. Razultate je novinarima objavio podpredsednik novosadske opštine dr Miloš Petrović (Dan 23. 2. 1937). Prvu nagradu žiri je dodelio predloženom radu pod šifrom ”1918”  iza koje stoji hrvatski vajar Vanja (Ivan) Radauš (Vinkovci, 1906 – Zagreb, 1975). Drugu nagradu, pod šifrom ”999”, osvojio je srpski vajar Ilija Kolarić (Veliko selo kod Beograda, 1894 – Beograd, 1968), dok je treća nagrada dodeljena hrvatskom skulptoru Frani Kršiniću (Lumbarda, 1897 – Zagreb, 1982) za rad pod šifrom ”Heroj”. Pored tri glavne nagrade dodeljena su i četiri otkupa pod šiframa ”Ka pravdi”, ”Bor”, ”Spomenik Kralju Oslobodiocu” i ”862” za koji je jedino sačuvano ime autora – mlada novosadska skulptorka Zlata Markov Baranji (Žitište, 1906 – Novi Sad, 1986) (Jović 1980; Mitrović 2014: 63-69). Nekoliko dana kasnije Dan je ponovio ovu vest sa osvrtom na rad sugrađanske Markov a tom prilikom je publikovana je i fotografija makete njenog konkursnog rada koja je ujedno i jedina predstava nekog od radova sa konkursa koja je do danas poznata (Dan 28. februar 1937).

Da se sve nije dešavala u logičnom sledu događaja posle objavljivanja konkursnih razultata govori i naredna informacija objavljena takođe u Danu u kojoj Izvršni komitet Odbora za podizanje spomenika Kralju Petru Oslobodiocu i Kralju Aleksandru Ujedinitelju, pod predsedništvom advokata Raduška Ilijića, predlaže da se opštinskoj upravi uputi pretstavku u kojoj se ona moli da izmeni svoju odluku o podizanju spomenika Kralju Petru Oslobodiocu u tom smislu da se iz zajedničkih i prikupljenih sredstava, kao i kredita koje je za tu svrhu predvidela opština, podigne jedan reprezentativni zajednički Spomenik Oslobođenja i to i Kralju Petru Velikom Oslobodiocu i Kralju Aleksandru Ujedinitelju. Na sednici je takođe odlučeno da se pozovu svi oni koji su prikupljali priloge za podizanje spomenika da što hitnije dostave spiskove priložnika sa obračunima odboru (Dan 24. mart 1937).

U međuratnoj praksi nije bio čest slučaj da su konkurse iz tog vremena detaljno analizirani od strane upućenih pojedinaca ili pak umetnika koji nisu lično bili vezani određenim interesima. Takav je slučaj sa tekstom u kome Vojislav Šikoparija (Mostar, 1892 – Beograd, 1966) (Kulić 2012: 189-190), major u penziji i akademski vajar, detljano analizira konkurs za podizanje spomenika kralju Petru kroz prikaz radova koje je video na izložbi razmeštenoj u nekoliko dosta mračnih i nezgodnih soba u staroj zgradi Matice srpske (Dan 20. april 1937). Autor članka nije bio naklonjen pobedničkom radu za koji piše da nije najsrećniji izbor jer je postament suviše uzan i visok dok je figura Jugoslavije neobično debela i široka skoro kao ceo postament. Teškoću u praćenju samog teksta i veze sa autorima čini i činjenica da se pisac teksta radove komentariše preko njihovih konkursnih šifri, ne pominjujući autore skica za spomenik.

U sledećim godinama, prema dostupnoj arhivskoj građi i pisanju dnevnih novina, akcija oko spomenika kao da je potpuno usahla. U period 1918-1941. godine nekoliko centralnih novosadskih ulica nosile su imena pripadnika kraljevske porodice Karađorđević – kralja Petra I (Zmaj Jovina), kralja Aleksandra (Narodnih heroja) i kralja Petra II (Jevrejska). Da se na kraljeve nije zaboravilo govore veliki medaljoni (80 cm u prečniku) postavljeni na novosadskoj Banovini, dela Zlate i Karla Baranjija. Slični primeri su i dve najveće novosadske kasarne, velike zatečene građevine iz vremena Austrougarske nosile su imena po kraljevima – na Rotkvariji po kralju Petru i na Futoškom putu po kralju Aleksandru.

Posle svega, za sada je teško, pa i nemoguće, izvesti bilo kakve zaključke o nastavku procesa koji je usledio posle izložbe konkursnih radova za podizanje spomenika kralju Petru u Novom Sadu. Pretpostavka je da se gradska uprava, kao baza svih dešavanja oko podizanja spomenika u gradu, na neki način iscrpla oko podizanja u poslednjoj velikoj akciji izgradnje spomenika velikanu vojvođanske i srpske politike, narodnom tribune Svetozaru Miletiću čiji je monumentalni spomenik autora Ivana Meštrovića svečano otkriven 1. oktobra 1939. godine na velikom narodnom zboru na kome je, između ostalih zvaničnika, govorio i tadašnji predsednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković. (Politika 1. i 2. oktobar 1939).

Ilustracije:

  1. Zlata Markov, Spomenik kralja Petra, konkursni rad (otkup), Novi Sad, Dan februra 1938.
  2. Karlo Baranji i Zlata Markov Baranji, medaljon kralja Petra, 1940. Palata Dunavske banovine, Novi Sad (Fotografija: Orfej Skutelis, 2009)
  3. Karlo Baranji i Zlata Markov Baranji, medaljon kralja Aleksandra, 1940. Palata Dunavske banovine, Novi Sad (Fotografija: Orfej Skutelis, 2009)
  4. Kasarna kralja Petra I u Ulici vojvode Bojovića, Novi Sad
  5. Kasarna kralja Aleksandra na Futoškom putu, Novi Sad

Citirana literatura:

  • Blagojević, Ljiljana. Novi Beograd: Osporeni modernizam, Beograd: Zavod za udžbenike, Arhitektonski fakultet i Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, 2007.
  • Boroš, Nada, Majstorović, Vesna. Spomenik kralju Petru Prvom u Zrenjaninu, Zrenjanin: Istorijski arhiv, 2005.
  • Vasić, Pavle. Umetnička topografija Sombora, Novi Sad: Matica srpska, 1984.
  • Vasić, Pavle. Umetnička topografija Pančeva, Novi Sad: Matica srpska, 1989.
  • Jović, Đorđe. Zlata Markov-Baranji: Keramoplastika, keramoslikarstvo, skulptura, Novi Sad: Galerija Matice srpske, 1980.
  • Kulić, Ratomir. Zbirka vajarskih radova Galerije Matice srpske, Novi Sad: Galerija Matice srpske, 2012.
  • Mitrović,Vladimir. Konkurs za gradnju pozorišta u Novom Sadu iz 1928/29. godine. Rad Muzeja Vojvodine br. 36. Novi Sad: Muzej Vojvodine, 1994.
  • Mitrović, Vladimir. Lazar Dunđerski, prvi novosadski arhitekta modern, Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine br. XVIII, Novi Sad: Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, 1996.
  • Mitrović, Vladimir. Arhitekta Juraj Najdhart i Novi Sad.  DaNS br. 23. Novi Sad: Društvo arhitekata Novog Sada, 1998.
  • Mitrović, Vladimir. Arhitekta Đorđe Tabaković (1897-1971), Petrovaradin: Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, 2005.
  • Mitrović, Vladimir. Arhitektura XX veka u Vojvodini, Novi Sad: Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Akademska knjiga, 2010.
  • Mitrović,Vladimir. Zlata Markov i Karlo Baranji, u: UPIDIV 50 godina: Na ramenima velikana, Novi Sad: UPIDIV, 2014.
  • Popov, Dušan. Popovicki R. Lazar, Enciklopedija Novog Sada sv. 21, Novi Sad, 2003.
  • Puškar, Vojisla. Ulice Novog Sada (1745-2000), Novi Sad: Prometej, 2001.
  • Stančić, Donka; Miško Lazović. Banovina, Novi Sad: Prometej, 1999.

Arhivska građa / Istorijski arhiv Novog Sada:

  • IANS F.150.1935.
  • IANS F.150.30593/1938.
  • IANS F.150.12712/1938.

 Novinski članci:

  • Tabaković, Đorđe. Zbog čega je poglavarstvo raspisalo natečaj za izradu spomenika Kralju Petru Velikom Oslobodiocu, kada se izrada spomenika ne mora poveriti jednom od nagrađenih radova, Dan 20. novembar 1936: 5.
  • Anonim. Žiri je prvu nagradu dodelio zagrebačkom vajaru g. Iliji Radaušu, Dan 23. februar 1937: 7.
  • Anonim. Nov uspeh novosadske vajarke gđe Markov, Dan 28. februar 1937: 9.
  • Anonim. Predlog o podizanju Spomenika Oslobođenja, zajedničkog spomenika Kralju Petru Oslobodiocu i Kralju Aleksandru Ujedinitelju, Dan 24. mart 1937: 9.
  • Šikoparija, Vojislav. Konkurs idejnih skica za spomenik Kralju Petru I Oslobodiocu u Novom Sadu, Dan 20. april 1937: 5.

Internet stranice:

 

Posted in Blog.