Nikola Dobrović i Novi Sad – Konkurs za pozorište iz 1928. godine

(Tekst je pisan za naučni simpozijum ”Arhitekta Nikola Dobrović (1897-1967) pedeset godina posle” оdržan u Beogradu 22. decembra 2017. i publikovan je u jesenjem broju časopisa ”Kultura”)

 

Vladimir Mitrović

Arhitektonska karijera Nikole Dobrovića u dosadašnjoj istoriografiji već je definisana po gradovima i periodima u kojima je stvarao – Praški (1923-1934), Dubrovački (1934-1943) i Beogradski (1945-1967).

Studije arhitekture Dobrović je započeo u Budimpešti (1915), a nakon prekida zbog Prvog svetskog  rata, nastavio ih je na Odseku za arhitekturu Visoke škole za arhitekturu i građevinu na Češkom tehničkom univerzitetu u Pragu, gde je diplomirao 1923. godine. Po okončanju studija, Dobrović boravi nekoliko meseci u Beogradu bezuspešno tražeći angažman. Posredstvom svojih praških profesora Dobrović po povratku u Prag profesionalnu karijeru započinje prvo u ateljeu Bohuslava Hipšmana (1923-1925) da bi potom  kratko radio u ateljeu profesora dr Antonina Engela. Od 1925. u Dobrović kao arhitekta deluje u poznatom graditeljskom biro ‘’Dušek – Kozak – Maca’’, koje je u to vreme jedno od najvećih i najzaposlenijih preduzeća u Pragu. Od 1929. godine do povratka u zemlju 1934, delovao je kao slobodan umetnik, preuzimajući samostalno radove.  Ljiljana Babić u svom tekstu publikovanom u časopisu Arhitektura urbanizam povodom Dobrovićeve smrti, detaljno govori o njegovim praškim počecima, sa puno detalja koji očigledno potiču iz razgovora sa arhitektom.[1] Tanja Damljanović u značajnoj meri dopunjava dotadašnje podatke o Dobrovićevom praškom period, otkrivajući i neke njegove nove objekte nastale u čehoslovačkoj prestonici, u saradnji sa arh. Bohumirom Kozakom, ili samostalno.[2]

Slikar Petar Dobrović u svojim intervjuima i pismima, mada indirektno, pominje Nikolin rad do 1930. gde pripada i konkurs za novosadsko pozoriše. U jednom razgovoru sa Miroslavom Krležom, objavljenom u zagrebačkom časopisu Savremenik (oktobar / decembar 1931), Petar kaže: ‘’Moga brata Nikolu proglasili su u Beogradu kubistom i češkim imitatorom, a u Holandiji su za njega utvrdili da je u svakom pogledu originalan i samonikli talenat’’. Takođe, u jednom pismu upućenom Milanu Kašaninu (21. marta 1930) pominje da je nedavno slučajno upoznao najvećeg teoretičara savremene arhitekture Holanđanina Theo van Doesbourga, ‘’kao poznavaoca i velikog prijatelja radova moga brata, koga lično i ne poznaje’’.[3]

Beograd je 1929. godine čuo za ime Nikole Dobrovića kao dobitnika međunarodne nagrade za Terazijsku terasu. Bilo je to novo ime za jugoslovensku javnost, ime mladog arhitekte koji šalje svoj konkursni rad iz Praga. To je ujedno i prvi direktni dodir Beograda sa modernom arhitekturom. Projekat je bio poslednja reč arhitekture toga vremena, češka recenzija moderne arhitekture.[4] Ove Minićeve reči bi se mogle primeniti i za konkursni rad za Novosadsko pozorište, uz dodatak da domaća sredina, posebno malena kakva je bio Novi Sad toga doba, jednostavno nije mogao prihvatiti takvu količinu moderne arhitekture. Jednom rečju, Dobrovićevi praški konkursni radovi za Novi Sad i Beograd bili su suviše smeli i suviše moderni za domaću sredinu još nenaviknutu na savremena stremljenja u arhitekturi. Isto važi i za konkurs za Kupalište Bačvice u Splitu (1930).

Dobrovićev konkursni rad za Novosadsko pozorište nastao je u decembra 1928. kada je konkurs raspisan ili, što je verovatnije, u period januar – februar 1929. godine, kao i konkurs za Terazijsku terasu, na kome radi nekoliko meseci kasnije. Ova dva njegova konkursna rada stoga se mogu s pravom smatrati delom njegovog praškog perioda ne samo zbog činjenice da su tamo nastali već i zbog očiglednog utucaja i arhitektonskih okolnosti u tadašnjoj savremenoj arhitekturi Čehoslovačke i posebno Praga. Nema sumnje da je konkurs za Novosadsko pozorište bio jedan od prvih nastupa moderne arhitekture u domaćoj sredini i da je samom Dobroviću bio veoma važan te da je bio posebno zainteresovan za njegovo ostvarenje. Svakako ne treba zanemariti i njegove čvrste porodične veze sa Novim Sadom.[5] Konkursni rad za pozorište u Novom Sadu objavljivan je kompletno ili delimično u više navrata.[6]  Isti rad  Dobrović je (verovatno) izlagao na svojim zajedničkim izložbama sa bratom Petrom u Beogradu (1930) u Hagu, Roterdamu i Novom Sadu (1931) i Pragu (1932).[7]

O organizovanju i toku konkursa za pozorište u Novom Sadu postoji monografski tekst.[8] U njemu su, između ostalog, detaljno i na osnovu arhivskih dokumenata iz Istorijsokog arhiva Novog Sada, opisane pripreme za konkurs, lokacija predviđena za buduću pozorišnu zgradu, sastav konkursne komisije i učesnici, kao i razultati a potom odjeci i reagovanja stručne i široke javnosti.

Na konkurs je pristiglo 39 radova do kraja roka za predaju (5. mart 1929) koji su tokom aprila bili predstavljeni javnosti u zgradi Matice srpske na glavnom gradskom trgu. Razultate konkursne utakmice objavila je novosadska Zastava.[9]  Ocenjivački odbor, u kome je suprotno preporukama Jugoslovenskog udruženja inženjera i arhitekata, bio sam jedan arhitekta, D. Brašovan, koji je i sam uzeo učešće u konkursnoj utakmici, doneo odluku da se prva nagrada ne dodeli. Drugu nagradu je osvojio novosadski arhitekta Lazar Dunđerski (pod šifrom ‘’Režiser’’), treću hrvatski arhitekta Alfred Albini (‘’Dunav – Osijek’’) dok je otkupljeno čak pet radova – Nikole Dobrovića (‘’Broj 9’’), Đorđa Tabakovića (‘’Novi Sad’’), Gojka Todića (‘’Dubravka’’), Ede Mikloš-Štajnera (‘’Nada’’) i braće Branka i Petra Krstića (‘’Thaleia’’).

Najkvalitetniji opis svog konkursnog rada dao je sam Dobrović u tekstu objavljenom u ljubljanskoj Arhitekturi. ‘’ Pozorišna zgrada zauzima horizontalno tačno mesto prema regulacionom planu Novog Sada. Samo je najbliža okolina uređena, kako to iziskuju ulazi i izlazi u gledalište, u manipulacione prostorije same pozornice i u administrativni deo sa glumačkim domom. Vertikalno je visina prizemlja ustanovijena na kotu 79.00 zbog blizine podzemne vode, a ni najniži delovi zgrade ne prevazilaze kotu 75.50. Radi štednje određen je mesto masivnih zidova sistem stubova. Unutrašnji raspored zgrade sastoji se iz tri glavna dela:

  1. A) Gledalište. Glavni ulaz, komponovan sa strane ulice Kraljice Marije, može sa svojim dimenzijama propustiti i veći broj posetilaca odjedanput. Iza prostornog vestibula još prostornija hala smanjiva svojim centralnim položajem broj uzidanih kubnih metara. Oko nje centralno su smeštene garderobe. Dalje vezuje ona sva stepeništa i za spratove dovoljno dimenzovane prostorije sa klozetima. Gledalište je kombinacija amfiteatra i gledališta sa redovima (Rang-theater). Amfiteatralni parter sa svojih 448 mesta za sedenje omogućuje svakomu gledaocu udobnu poziciju. Osim hale za osvežavanje služi još i promenoar sa zimskom baštom i balkonom, koji je određen i za svečanosti. Prvi red (Rang) je sa 180 mesta i 10 zatvorenih loža za 56 osoba. Lože zauzimaju prema pozornici samo frontalni položaj, jer smeštene po stranama pokazuju dosta rđavih osobina, kao što su: optički ne pružaju prednosti, koje bi odgovarale njihovoj ceni, pregrade među ložama sprečavaju pogled, pa i sama je pozicija tela nezgodna. Oko ovoga reda nalazi se prostoran promenoar. Drugi red, sa 336 mesta, u ostalom sličan prvome, simetrično je razdeljen prostorom za stajanje, dok su lože, smeštene kao u prednjem redu, otvorene i sa niskom barijerom.
  2. B) Pozornica. Prema postojećim propisima pozornica je sasvim odeljena od gledališta. Sama površina za igru, dovoljno dimenzovana, omogućava radi transparentnog osvetljavanja, da je priredivanje velikih scena, uokvirenih okruglim horizontom (Kuppel-horizont) i prozirno. Prolaz ispod nivoa pozornice za vreme igre održava se hodnikom ispod horizonta. Za što bržu pregradnju scena i uopšte manipulaciju omogućava se izmena pojedinih slika u horizontalnom pravcu pomoću točkova i montažnih spratova. Sa donjom pozornicom su viši prostor za orkestar i instrumente s ormarima u zidu za note.
  3. C) Garderobe. Razdeljene su na dva sprata uz pozornicu, zasebno za glumice i glumce. Vertikalna su veza stepeništa. Hodnici i garderobe snabdevene su, radi smeštanja odela i sl. ormarima u zidu. Krojačke radionice i stovarišta kostima nalaze se u trećem spratu. Administrativno odeljenje i dom glumaca zauzima zadnji deo zgrade. U prizemlju, iza sporednog ulaza nalazi se stan vratara. U ostalom delu smeštene su kancelarije ekonomsko-administrativnog vodstva. Za probe predviđena je naročita sala. Dalje je uređena knjižnica i sala za studiranje, a za razonodu služe terasa i balkoni.’’[10]

Iz jednog dokumeta Istorijskog arhiva Novog Sada saznajemo i komentar žirija na Dobrovićev rad. Konkursni rad pod geslom ‘’9’’, stoji u dokumentu, rešio je pitanje komunikacije dobro, stepeništa za parter zamišljena su anfiteataran proctor u prizemlju. Gledalište ima suviše širok proscenijum u slučaju jednog salonskog komada, kada se svede ‘’arlekin’’ na minimum, mesta sa strane su neupotrebljiva. Sedišta u prvom spratu sa strane sasvim su pogrešno postavljena u pravoj liniji i nemoguća su zbog vizuere; lože koje treba da budu glavni deo prvog sprata su degradirane. Isto se odnosi i na drugi sprat, gde su lože sasvim nepotrebne za ovo pozorište. Arhitektura je moderna, veoma slobodan i interesantna. Autor je binu i prostor oko bine vrlo dobro rešio. [11] Kako je u žiriu bio jedini arhitekta Dragiša Brašovan i jedan građevinski inženjer iz gradske uprave, Nikola Plavšić, navedeni ovako stručni komentar su mogli napisati samo oni. Naravno uz pomoć nekog ko je sasvim upoznat sa svim procesima pozorišnih predstava, a to je, u ovom slučaju takođe član žirija, Petar Konjović, tadašnji direktor pozorišta u Novom Sadu. I pored svega navedenog, stoji Strajnićeva primedba da je ‘’nerazumljivo zašto je žiri bio sastavljen od nestručnjaka i samo od jednog arhitekte, Dragiše Brašovana. Prema tome isključeno je da bi žiri, u kome je bio jedini stručnjak D. Brašovan, mogao kompletno i nepristrasno suditi o projektima… A kako da se u ovu kompetentnost ne sumnja kada se zna da je Savet, kada je pozvao D. Brašovana da se primi članstva žirija, istovremeno poručio i kod njega projekat (pod oznakom ‘’Hors concours’’).[12] Posebnu ljutnju Strajnića, inače najžešćeg kritičara ove konkursne utakmice, izazvao je stav žirija da je Dobrovićev rad predstavlja ‘’odviše modernu i za Novi Sad nesavremenu arhitekturu’’.

Komentar žirija o Dobrovićevim greškama u rešavanju tehničkih problema loža i unutrašnjih komunikacija, i na samog je autora ostavio dubok utisak koji se vidi u njegovom pismu upućenom z Praga već 31. maja 1929. godine gradonačelniku Novog Sada, dr Branislavu Boroti, gde se, ne bez doze gneva, žali na Brašovanov postupa i zahteva isti tretman za sebe: ‘’… da bi mogao pokazati sveje sposobnosti u punom opsegu, kao što je to učinio g. Brašovan, d ana svoj trošak putujem u Novi Sad i da predam lično svoje radove, kao što je bio učinio g. Brašovan i da obrazložnim svoje planove članovima ocenjivačkog odbora koliko god to bude trebalo, kao što je bio učinio i g. Brašovan’’. Dalje Dobrović skoro ljutito komentariše gradonačelniku izjavju dnevnim novinama na mađarskom jeziku koje su u to vreme bile štampane u Subotici. ‘’ U stvari Vašeg mišljenja o mom projektu obelodanjenom u Bacsmegyei Naplo, da on sadržava takve elementarne greške i da (je) zbog toga morao pri dodeljivanju nagrada da ispadne iz kombinacije, slobodan sam upozoriti Vas, da ste se izvolili prenagliti. Kritičar sam i suviše hladan, tako da mogu ne samo odrediti sa sigurnošću kakvom je nivou moj projekat u evropskoj relaciji, nego i ustanoviti sa lakoćom, koliko može jedan nestručnjak, makar bi on i gradonačelnik bio, da se razume u tehničke znanosti. Zbog toga ne smatram Vašu izreku za uvredljivu, ali izvolite i drugima omogućiti, da se svojom radinošću i požrtvovanošću ponište izvesne predrasude, koje u sebi gajite i da pokažu na ono usko i jednostrano stanovište sa kojeg polazite, ne samo u raspisivanju konkursa, menjanju uslova i ocenjivačkog odbora i određenju rokova nego i u samom poverivanju gradnje’’.

Da je Dobroviću ovaj konkursni projekat bio izuzetno važan potvrđuje i drugo pismo, intonirano u znatno blažem i umerenijem tonu, takođe upućeno novosadskom gradonačelniku, ovoga puta iz samog Novog Sada 26. novembra 1930. godine, u kome autor iznosi konkretnu ponudu: ‘’… Ako Grad Novi Sad pristine da se pozorište podigne prema planovima koje sam ja projektovao i ako se meni poveri izvođenje gradnje, ja ću, pošto mi stoji na raspoloženju jedna jaka finansijska grupa čeških finansijera iz Praga, staviti sav za izgradnju pozorišta potreban capital u iznosu od oko 11 miliona dinar ana raspoloženje. Obavezujem se izvršiti gradnju strogo prema projektu od najboljeg materijala. Prema tome, molim Vas g. Gradonačelniče, da ovaj moj predlog izvolite saopštiti gradskom Savetu, pre svega radi principijelnoga prihvata, pa ako Gradski Savet u načelu prihvati ovaj predlog i o tome mene putem moga opunomoćenika advokata dr Koste Hadži izvesti, podneću Vama i Gradskom Savetu i plan za amortizaciju uloženog kapitala kao i uslove za obezbeđenje amortizacionih rata o čemu će imati Gradski Savet posebnu odluku doneti.’’[13] Kaako vidimo, Dobrovićev predlog se odnosio ne samo na ponudu svog projekta i rada na izvođenju već i neku vrstu finansijske konstrukcije za obezbeđivanje samih sredstava za izgradnju. Predlog je odbijen sa obrazloženjem da bi Grad bio vezan u pogledu izbora nacrta i izbora izvođača same gradnje.

Tokom narednih par godina ideja ali i konkretna akcija oko podizanja nove pozorišne zgrade polako je gubila svoj prvobitni entuzijazam i faktički se polako gasila. Kada je 1. decembra 1936. godine otvorena nova zgrada Sokolskog doma, podignuta po projektima arh. Đorđa Tabakovića, koji je predviđao i za to vreme pristojno uređenju i definisanu pozorišnu salu, konačno se odustalo od izgradnje namenske pozorišne zgrade. Tokom narednog perioda sve aktivnosti pozorišta u Novom Sadu odvijale su se u Sokolskom domu kao i u vremenu posle Drugog svetskog rata, kada se u zgradi, pored predstava, sada već Srpskog narodnog pozorišta, održavalo i Sterijino pozorje (od 1956), kao najveća manifestacija jugoslovenske pozorišne umetnosti.

Непосреда околина локације предвиђене за изградњу позоришта убрзо је постала својеврсна поставка на отвореном са данас већ класичним примерима модерних дела српских архитеката – Драгиша Брашован, Милан Секулић, Ђорђе Табаковић, Данило Каћански. Тако је, различитим сплетом историјских околности, Нови Сад остао не само без нове зграде за Српско народно позориште већ и без дела архитекте Николе Добровића, великана српске модернистичке архитектуре. Tako je konkurs za novosadsko pozorište iz 1928/29. godine, kao verovatno jedna od u domaćoj istoriografiji najviše komentarisanih, publikovanih i analiziranih manifestacija ove vrste arhitektonskog stvaralaštva u međuratnoj Kraljevini Jugoslaviji, ostalo, nažalost, bez konkretnog razultata.

Korišćena literatura:

Anonim, (31. mart 1929) Za konkurs pozorišta pristiglo 39 planova, Zastava, str. 8.

Anonim, (1931) Uspjeh Petra Dobrovića slikara i Nikole Dobrovića arhitekte u Holandiji, Savremenik 16-18, Zagreb: str. 299-300.

Anonim, (2. mart 1932) Izložba braće Dobrović u Pragu, Vreme, str.  2.

Babić, Ljiljana. (1967) Arhitekta Nikola Dobrović, Arhitektura urbanizam br. 43, Beograd, str. 22-31.

Vukotić Lazar, Marta. (2002) Beogradsko razdoblje Nikole Dobrovića (1945-1967), Beograd: Plato, str. 35. 37-38.

Damljanović, Tanja. (1995/96) Prilog proučavanju praškog perioda Nikole Dobrovića, Saopštenja XXVII-XXVIII, Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, str. 237-251.

Dobrović, Nikola. (1931) Konkursni radovi za pozorišnu zgradu u Novom Sadu, Arhitektura br. 3, Ljubljana: str. 76-78.

Dobrović, Nikola. (1971) Savremena arhitektura 5, Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika, str. 183.

Dokumentacija o stvaralaštvu Petra Dobrovića 3. Likovne kritike, intervjui, politički članci, pisma (Priredila Olga Dobrović), (2002), Novi Sad: Galerija Matice srpske, str. 81, 150. ćirilica

Krstić, Dušan. (1969) Prilog biografiji arh. Nikole Dobrovića – konkurs za novosadsko pozorište, Arhitektura urbanizam br. 56-57, Beograd: str. 28-29.

  1. J. (2. mart 1932) Dobrovići izlažu u Pragu, Politika, str. 10.

Macura, Milorad. (1967) Ličnost Nikole Dobrovića, Arhitektura urbanizam 43, Beograd, str. 38.

Minić, Oliver. (1967) Dobrović – život posvećen arhitekturi, Arhitektura urbanizam 43, Beograd, str. 36-37.

Mitrović, Vladimir. (1994) Konkurs za gradnju pozorišta u Novom Sadu iz 1928/29. godine, Rad Muzeja Vojvodine sv. 36, Novi Sad: Muzej Vojvodine, str. 209-218.

Mitrović, Vladimir. (2016) Iz istorije kulture i arhitekture: Zapisi jednog istraživača (1994-2014), Novi Sad: Muzej savremene umetnosti Vojvodine, str. 13-20.

Perović, Miloš. Krunić, Spasoje. (Urednici), (1998) Nikola Dobrović: Eseji, projekti, kritike, Beograd: Arhitektonski fakultet, Muzej Nauke i tehnike, Muzej arhitekture

Petričić, Branko. (1967) Sećanje na arhitektu Nikolu Dobrovića, Arhitektura urbanizam 43, Beograd, str. 37.

Popov, Dušan. (1996) Najstariji, stariji, mlađi, najmlađi Kosta Hadži, Sveske za istoriju Novog Sada br. 7, Novi Sad: Novosadski klub i ‘Prometej’, str. 19-32.

Popović, Žorž. (1986) Istorija arhitekture pozorišta, kazallišta, gledališča i teatra Evrope i Jugoslavije, Beograd: Građevinski fakultet, str. 481-483.

Strajnić, Kosta. (1929) Za savremenu arhitekturu – povodom konkursa za Novosadsko pozorište, Letopis Matice srpske, knj. 32, sv. 3, Novi Sad: Matica srpska, str. 400-403.

  1. E. (24. maj 1931) Izložba slika g. Petra Dobrovića i arhitektonskih projekata g. Nikole Dobrovića u Roterdamu, Vreme, str. 7.

Hakman, Stefan (1930) Zajednička izložba P. Dobrovića, R. Stijovića, N. Dobrovića, Misao sv. 7-8, Zagreb, str. 495-498.

 

[1] Babić, Ljiljana. (1967) Arhitekta Nikola Dobrović, Arhitektura urbanizam br. 43, Beograd, str. 24.

[2] Damljanović, Tanja. (1995/96) Prilog proučavanju praškog perioda Nikole Dobrovića, Saopštenja XXVII-XXVIII, Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, str. 237-251.

[3] Dokumentacija o stvaralaštvu Petra Dobrovića 3. Likovne kritike, intervjui, politički članci, pisma (Priredila Olga Dobrović), (2002), Novi Sad: Galerija Matice srpske, str. 81, 150.

[4] Minić, Oliver. (1967) Dobrović – život posvećen arhitekturi, Arhitektura urbanizam 43, Beograd, str. 36.

[5] Dobrovićeva supruga Ivanka Dobrović (1920-1995) potiče iz poznate novosadske porodice grčkog porekla dr Koste Hadži. Njena starija sestra, Olga Dobrović (1903-1995), bila je udata za Nikolinog brata, slikara Petra Dobrovića, koji je na nekoliko slika ovekovečio njihov porodični dom na novosadskoj Podbari. Supružnici, dve sestre i dva brata, povremeno su boravili u toj kući sa dvorištem prepunim zelenila. O porodici Hadži detaljnije: Popov, Dušan. (1996) Najstariji, stariji, mlađi, najmlađi Kosta Hadži, Sveske za istoriju Novog Sada br. 7, Novi Sad: Novosadski klub i ‘Prometej’, str. 19-32.

[6] Strajnić, Kosta. (1929) Za savremenu arhitekturu – povodom konkursa za Novosadsko pozorište, Letopis Matice srpske, knj. 32, sv. 3, Novi Sad: Matica srpska, str. 400-403; Dobrović, Nikola. (1931) Konkursni radovi za pozorišnu zgradu u Novom Sadu, Arhitektura br. 3, Ljubljana: str. 76-78; Dobrović, Nikola. (1971) Savremena arhitektura 5, Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika, str. 183; Krstić, Dušan. (1969) Prilog biografiji arh. Nikole Dobrovića – konkurs za novosadsko pozorište, Arhitektura urbanizam br. 56-57, Beograd: str. 28-29; Popović, Žorž. (1986) Istorija arhitekture pozorišta, kazališta, gledališča i teatra Evrope i Jugoslavije, Beograd: Građevinski fakultet, str. 483; Vukotić Lazar, Marta. (2002) Beogradsko razdoblje Nikole Dobrovića (1945-1967), Beograd: Plato, str. 35.

[7] Hakman, Stefan (1930) Zajednička izložba P. Dobrovića, R. Stijovića, N. Dobrovića, Misao sv. 7-8, Zagreb, str. 495-498; Anonim, (1931) Uspjeh Petra Dobrovića slikara i Nikole Dobrovića arhitekte u Holandiji, Savremenik 16-18, Zagreb: str. 299-300; T. E. (24. maj 1931) Izložba slika g. Petra Dobrovića i arhitektonskih projekata g. Nikole Dobrovića u Roterdamu, Vreme, str. 7; Anonim, (2. mart 1932) Izložba braće Dobrović u Pragu, Vreme, str.  2; M. J. (2. mart 1932) Dobrovići izlažu u Pragu, Politika, str. 10.

[8] Mitrović, Vladimir. (1994) Konkurs za gradnju pozorišta u Novom Sadu iz 1928/29. godine, Rad Muzeja Vojvodine sv. 36, Novi Sad: Muzej Vojvodine, str. 209-218. Tekst je preštampan sa manjim korekcijama u: Mitrović, Vladimir. (2016) Iz istorije kulture i arhitekture: Zapisi jednog istraživača (1994-2014), Novi Sad: Muzej savremene umetnosti Vojvodine, str. 13-20.

[9] Anonim, (31. mart 1929) Za konkurs pozorišta pristiglo 39 planova, Zastava, str. 8.

[10] Dobrović, Petar. (1931), Nav. delo, str. 76-78.

[11] IANS-F.150.24894/1936.

[12] Strajnić, Kosta. Nav. delo. str. 401.

[13] Oba Dobrovićeva pisma se čuvaju u Istorijskom arhivu Novog Sada: IANS-F.150. 35692/1929.

Posted in Blog.