Arhitekta Juraj Najdhart i Novi Sad

Juraj Najdhart

Juraj Najdhart

Kada je početkom leta 1937. godine raspisan međunarodni konkurs za urbanističko rešenje Novog Sada, arhitekta Juraj Najdhart (1901−1979) osvojio je drugu otkupnu nagradu sa radom pod šifrom „Atina”. Na konkursu je od 13 prispelih radova 9 uzeto u obzir jer su ispunili sve konkursne uslove. Prva nagrada nije dodeljena, drugu nagradu dobio je beogradski arhitekta i urbanista Branko Maksimović, dok su treću ravnopravno podelili radovi arh. Mihajla Radovanovića iz Beograda i zajednički rad peštanskog arhitekte Đerđa Korompaia i Novosađanina Nenada Pecića. Na konkursu su između ostalih učestvovali i arh. Vladimir Antonić iz Zagreba i Mate Bajlon, tada nastanjen u Sarajevu.

Zajedno sa nagrađenim autorima arh. Najdhart je pozvan na uži konkurs, organizovan tokom 1938. godine i tada mu je poverena izrada Regulacionog plana, kao i izrada direktivnih planova za neke trgove u Novom Sadu na čemu je radio u periodu 1939−1941. U tom periodu Najdhart će izraditi niz regulacionih studija – Šumadijske ulice, trga oko Riblje pijace i još nekih poteza u samom centru grada.

Naglašen radikalizam koji Najdhart primenjuje tretirajući najuži centar grada iz današnje perspektive izgleda ne samo kao plod urbanističkih zabluda toga vremena već i kao potpuno odsustvo obzira prema zatečenom stanju i graditeljskom nasleđu. Na izložbi održanoj tokom februara i marta 1939. godine, u dvorani Trgovinsko-industrijske i zanatske komore, Najdhart je izložio planove regulacija Novog Sada, Radničkog naselja i civilnog aerodroma. Od arhitektonskih projekata na izložbi su predstavljeni i projekti pojedinih trgova u Novom Sadu, te tip stambene kuće „zelenog grada”, na primeru Novog Sada. Na predavanju tokom trajanja izložbe Najdhart je rekao da se zalaže za „zeleni grad” koji bi bio toliko elastičan da se može primeniti bez velikih žrtava, jer predviđa sukcesivnu izgradnju. Gradski organizmi kao umetničke tvorevine (kolektivnog) ljudskog duha moraju biti elastični i adaptilni, smatrao je Najdhart.

Uporedo sa razradom Regulacionog plana Novog Sada Najdhart je za grad izradio i generalni urbanistički plan, nivelacione planove, te uredbe i pravilnik za urbanizaciju Novog Sada (Karlić-Kapetanović, 91). U Regulacionom planu koji je Najdhart radio u godinama pred početak Drugog svetskog rata ponovio je neka svoja rešenja iz pređašnjeg konkursnog rada koja su poslužila kao osnove i u kasnijem planskom organizovanju i razvoju grada – velika bulevarska osa prema novom mostu na Dunavu, stambena naselja uz reku, izmeštanje industrije i železnice van grada i sl. Tomislav Premerl smatra da je Najdhartov Regulacioni plan Novog Sada „jedan od najsmionijih i najrevolucionarnijih kompleksnih sagledavanja i oblikovanja jednog većeg grada, jer Najdhart rešavajući zadatak u totalu i u detalju, postojeći gradski prostor logično veže kao integralnu celinu sa novim delovima grada, a novim shvaćanjem i naprednom prostornom mišlju na planu grada nove funkcije prostora; on postojeći grad preoblikuje ne oduzimajući mu poseban karakter, već upravo specifičnost postojećeg prostora smišljeno gradi u veliku celinu modernog gradskog organizma”. Ne ulazeći kritički u pojedinosti odnosa prema nasleđenoj graditeljskoj baštini, Premerl nastavlja pohvalu plana koji, po njemu, „velikim potezima riješava promet, osobito povezivanje rijeke i grada u svim vidovima, od funkcije i prostorne organizacije pristaništa, do oblikovanja prostora uz rijeku i veza sa Petrovaradinom na desnoj obali”. Mada je Najdhartov plan nezvanično prihvaćen neposredno pred početak Drugog svetskog rata, od njega se kasnije odustalo i dugo godina je bio zaboravljen. Kasniji istraživači Najdhartovog dela su ispravno smatrali da novosadski plan predstavlja „domišljenu formu jednog razdoblja i jedne generacije”. (Karlić-Kapetanović, 92) U osnovi, to je grad korbizijanskog shvatanja urbanizma gde je u funkcionalnom smislu dosledno sproveden princip zoniranja teritorija. U tretiranju saobraćaja ovaj plan je znatno radikalniji od prethodnog, rađenog za konkurs 1937, i upravo će ta strana planerskog problema biti glavna manjkavost zbog koje plan neće biti uzet u obzir u neposrednom vremenu posle rata. Glavna karakteristika saobraćaja je stvaranje novih i jakih pravaca bulevarskog tipa, koji presecaju celokupnu teritoriju, podjednako i staru i novu, naslućujući tako narastajuću ulogu drumskog saobraćaja. (Pušić, 125)

Na poziv zagrebačkog časopisa Čovjek i prostor, Najdhart je 1970. godine izradio idejnu skicu za rekonstrukciju starog dela Novog Sada, u kojoj nije odustao od svojih starih urbanističkih zamisli – čvrsta blokovska rešenja unutar stare zatečene urbane matrice sa masivnom višeetažnom gradnjom. Crtež je, uz komentar o celini pitanja rekonstrukcije dela starog novosadskog gradskog jezgra, publikovan u časopisu Građa za proučavanje spomenika kulture (sveska IV−V).

Literatura i izvori: Dušan Grabrijan, „Natječaj za regulaciju Novog Sada – kratki grafičko-analitički prikaz natječajnog rada projekta Atina’”, Građevinski vjesnik, br. 10, Zagreb, 1937, 145−148; Anonim, „U nedelju se otvara izložba regulacionih planova Novog Sada arhitekte g. Juraja Najdharta”, Dan, Novi Sad, 26. februar 1939; Anonim, „Arhitekta g. Juraj Najdhart održao je predavanje o razvoju i principima modernog urbanizma sa primerom na Novi Sad”, Dan, Novi Sad, 1. mart 1939; Juraj Najdhart, Regulacioni plan Novog Sada – separat iz projekta, Novi Sad, 1940; Tomilav Premerl, „Hrvatska moderna arhitektura između dva rata”, Arhitektura, br. 156−157, Zagreb, 1976, 16, 43-44. (uz tekst objavljeni likovni prilozi). Regulacija Novog Sada i aerodrom u Novom Sadu; Ljubinko Pušić, Urbanistički razvoj gradova u Vojvodini u XIX i prvoj polovini XX veka, Matica srpska, Novi Sad, 1987, 124−125, 140−144; Jelica Karlić-Kapetanović, Juraj Najdhart – život i djelo, „Veselin Masleša”, Sarajevo, 1990, 89−92, 323, 335.

Vladimir Mitrović

DaNS, br. 23, Novi Sad, 1998, 33.

Građevinarstvo i ekonomija između dva svetska rata

Đorđe Tabaković, Kuca Deđanskih, Novi Sad, 1933.

Đorđe Tabaković, Kuca Deđanskih, Novi Sad, 1933.

Kreditom na kredit do nove zgrade

Poslednjih godina Novi Sad je postao najaktivnije gradilište u zemlji u kome se gradi veliki broj stambenih zgrada i tako nastavlja trend neutoljive potrebe za novim stanovima prisutan tokom čitavog XX veka. Povodom toga, osvrnućemo se na situaciju stanogradnje iz prve polovine veka, jer u građevinskim iskustvima ovog perioda možemo prepoznati preteču današnjeg sistema investicija kada je reč o podizanju novih stambenih objekata. Sledi prilog u kome se na osnovu poznatih primera razmatraju socijalni i ekonomski aspekti stambene izgradnje u Novom Sadu između dva svetska rata.

Početkom XX veka Novi Sad je provincija koja se još uvek nalazi na južnim obroncima Austrougarske monarhije. Naglašena mađarizacija društvenog života buduće vojvođanske prestonice donela je akcije na podizanju nekoliko velikih, reprezentativnih objekata državne namene čija je izgradnja bila finansirana direktno iz državnog budžeta – Sudska palata, Gradska bolnica, Jodna banja, škola i kasarna u Futoškoj ulici itd. U isto vreme nastaju i brojne manje porodične kuće, kao i nekoliko stambenih i stambeno-poslovnih palata građenih privatnim kapitalom ili bankarskim kreditima uz projekte prestoničkih, peštanskih arhitekata (Baumhorn Lipot, Karolj Kovač, Arkai Aladar).

Početak Prvog svetskog rata zaustavio je relativno povoljan trend izgradnje tako da se do skoro sredine dvadesetih godina u gradu uglavnom ništa nije gradilo, ni u privatnom, a posebno ne u državnom sektoru. Posle okončanja rata, osim Beograda, koji je kao nova prestonica pokazao očevidni napredak, Novi Sad je, kao retko koji grad u zemlji, doživeo pravi populacioni, a potom i građevinski bum. Odmah posle rata Novi Sad je imao oko 35 hiljada stanovnika. Po prvom službenom popisu iz 1921. u gradu su živela 39.122 lica, a po rezultatima opštinskog popisa iz 1929. broj stanovnika je narastao na 56.366. Tokom 1931. bila su 64. 002 stanovnika, a krajem 1933. broj stanovnika Novog Sada prelazi 70 hiljada, po podacima iz dnevnih novina Dan i nedeljnika Novi Sad iz tog vremena.

Građevinska politika

Prateći doseljavanje stanovništva talas nove izgradnje zahvatio je Novi Sad, posebno njegove rubne krajeve, tokom treće decenije, kada je u novoformiranim naseljima podignuto na desetine privatnih porodičnih kuća čija izgradnja nije zahtevala ogromna materijalna sredstva koja su obezbeđivana uglavnom prodajom poljoprivrednog zemljišta u okolini ili u dubljoj unutrašnjosti Vojvodine ili, pak, podizanjem kredita. Taj talas izgradnje pratila je nova državna politika koja je za nove oblasti predvidela i veći broj kasarni, bolnica i školskih zgrada.

U samom centru grada, njegovoj neposrednoj okolini, kao i na periferiji, nicale su, skoro preko noći, nove zgrade, po novinskim izveštajima lepe i moderne palate. Na periferiji grada građevinska delatnost je pokazala takvu živost da su za nekoliko godina podignuta čitava naselja na praznom zemljištu. Tamo su najvećim delom bile sagrađene prizemne kuće za stanovanje, sve ulice su bile regulisane, a sva naselja − Ivandansko, Vidovdansko, Adamovićevo, Mali i Veliki Liman − snabdevena i električnim osvetljenjem koje je bilo finansirano iz gradskog i državnog budžeta. Naglim napredovanjem građevinske delatnosti, koje je nastupilo kao posledica rapidnog povećanja broja stanovnika, Novi Sad se počeo i prostorno širiti na nove gradske teritorije. U periodu 1918−1932. godine Građevinsko odeljenje novosadske opštine izdalo je ukupno 6.412 građevinskih dozvola za izgradnju objekata različitih namena. U tom periodu u Novom Sadu su sagrađene 33 trospratne palate, 67 dvospratnih i 141 jednospratna. Izgrađeno je 2.767 prizemnih zgrada, 50 tvornica, 452 radionice, 593 radnji i lokala, 346 kancelarijskih prostora, 40 kafana i gostionica, 15 dvorana, 9 sanatorijuma, 5 kapela, 2 bioskopa itd. Rekordna godina tog perioda bila je 1930. kada je i pored velike svetske krize izdato ukupno 715 građevinskih dozvola. U istom periodu radilo je preko 60 preduzeća, investiran je uglavnom domaći kapital, a retko strani i to samo u nekoliko najvećih preduzeća.

Nestašica manjih stanova

Posle kratkotrajnog zatišja na građevinskom polju izazvanog odjecima velike svetske ekonomske krize, izgradnja je intezivirana posle novog preuređenja države kada je podelom na banovine Novi Sad postao prestonica Dunavske banovine. Novi administrativni centar privukao je veći broj doseljenih porodica koje su u grad stigle činovničkim poslom ili zbog želje za zaposlenjem u nekom od industrijskih ili zanatskih preduzeća koja su tih godina postala aktuelna za „putujuće” radnike ili siromašne poljoprivrednike.

I pored ogromne nestašice stanova, tokom četvrte decenije u gradu je podignut veći broj višespratnih stambenih zgrada za bogatije slojeve građana, tzv. najamne, rentijerske zgrade. Ipak, nestašica stanova, posebno onih manjih i jeftinijih, koje bi današnjim rečima mogli okarakterisati kao socijalna izgradnja, bila je i ostala tokom međuratnog perioda jedan od najakutnijih problema grada. Nažalost, za privatne, a jeftine i dobre stanove najmanje se čini, piše nedeljnik Novi Sad (23. novembar 1929), zidaju se doduše mnoge nove privatne kuće sa velikim brojem stanova, no to su sve veliki i skupi stanovi, a za siromašniji svet nema dosta pogodnih i jeftinih stanova, a takvih bi najviše trebalo. Slična situacija i hronični nedostatak manjih stanova trajali su sve do kraja decenije. Izgradnju grada je donekle pratila i planska delatnost. Neki vid preteče današnjih regulacionih i urbanističkih planova (1921, 1930, 1937, 1941) donosio je i novine u uređenju prostora. Ipak, i pored određenog napretka, posebno kada je u pitanju konkurs za urbanistički plan Novog Sada koji nije do kraja ostvaren, ovi planovi nisu uspeli da reše akutni problem nedostatka stambenog prostora. Gradska uprava je putem uredbi i statuta podsticala izgradnju zgrada određene spratnosti (uglavnom dva ili tri) nametanjem brojnih dažbina za neizgrađene gradske placeve čime su investitori bili primoravani da popune svoje placeve novim zgradama ili da ih prodaju onima koji su sposobni da grade. Na taj način gradska uprava je ubirala sredstva koja je kasnije ulagala u infrastrukturu i uređenje gradskih ulica.

Tokom druge polovine četvrte decenije uslovi za podizanje zgrada su postali znatno povoljniji. Cena građevinskog materijala – kreč, cement, pesak, opeka i drvna građa – u tom periodu znatno je opala, kao i nadnice građevinskih radnika. Razlog je bio jedan, ali najteži – oskudica novca, beleži novosadski Dan (12. jul 1936). Prema podacima koje nude dnevne novine, najviše novih zgrada podižu pripadnici trgovačkog staleža, potom advokati, lekari, rentijeri i ekonomi. Najmanje i sasvim retko kuće podiže činovnički stalež. Nešto kasnije, preko brojnih penzionih fondova banaka, državnih ustanova i kreditnih zavoda, gradi se i nešto više objekata za pripadnike narastajućeg činovničkog sloja Novosađana. U periodu 1932−1938. godine podignuto je 19 trospratnica, 59 dvospratnica, 83 jednospratne zgrade, kao i 1.016 prizemnih objekata. Koliki je bio interes javnosti za ovu problematiku govori i činjenica da se početkom četvrte decenije, kada jenjava velika svetska kriza, u Novom Sadu pojavilo nekoliko specijalizovanih novina, doduše kratkog veka – Kućevlasnik (1932−1934), Kiradžija i Stanar (1933).

 Investitori i krediti

U međuratnom periodu bitno su promenjeni obim i dinamika tržišta nekretnina, posebno u Beogradu i Novom Sadu kao vodećim gradskim centrima istočnog dela Kraljevine Jugoslavije. Stalni porast cena građevinskog zemljišta, kao i mogućnost špekulacija na tržištu stanova prouzrokovali su znatan priliv stranog i domaćeg privatnog kapitala u stambenu izgradnju. Kućevlasništvo je postalo posebno unosan i profitabilan posao u koji se, osim za podizanja zgrada, nije moralo previše ulagati. Kirije za iznajmljivanje stanova su bile izuzetno visoke pa se samim izdavanjem stanova mogao u nekom razumnom vremenu pokriti trošak otplate kredita za izgradnju kuće ili višespratnog objekata. Tako je porastao broj izgrađenih porodičnih kuća sa odvojenim stanovima za izdavanje i na taj način su i pripadnici srednje klase, sa manjim prihodima, mogli sebi priuštiti izgradnju sopstvene kuće. U Beogradu je u ovom periodu izgrađeno oko tri hiljade porodičnih kuća, od kojih veliki broj čine objekti podignuti na novim lokacijama van užeg gradskog centra. Na taj način su u Beogradu formirana čitava naselja individualnog, porodičnog stanovanja – Dedinje, Senjak, Kotež, Neimar, Profesorska i Činovnička kolonija – dok se u Novom Sadu takva izgradnja mogla pratiti u okolini danas potpuno izmenjenih ulica Cara Dušana, Tesline, nekadašnjeg Malog Limana, ulice Vase Stajića. Reč je o područjima delimično sačuvanim od masovnije posleratne izgradnje. Sa kolektivnom stambenom izgradnjom bila je nešto drugačija situacija. Prvenstveno se to odnosi na veća materijalna sredstva koja su bila potrebna za izgradnju višespratnog objekta sa većim brojem stambenih jedinica što je dovodilo i do zahteva za višim kreditima, ali i do lakše otplate putem izdavanja stanova, poslovnog prostora ili njihove pojedinačne prodaje.

Gradilo se ugavnom putem kredita koji je podizan kod mnogobrojnih banaka ili kreditnih zavoda (saveznih i lokalnih) uz obavezne hipoteke na zemljište, postojeće zgrade, fabrička ili zanatska postrojenja. Krediti su se mogli uzimati u direktnim pogodbama, pa je bio čest slučaj uzimanja kredita na kredit, čime se prvom kreditnom sumom podizao novi. Banke i druge kreditne ustanove su jureći svoj profit sasvim slobodno ulazile u kreditiranje solventnih građana prihvatajući sve važeće tapije, kao i ostale načine obezbeđivanja svog kapitala. Naravno da je bilo i slučajeva kada investitori nisu mogli vratiti kredit, niti na bilo koji drugi način udovoljiti zahtevima (nekada sasvim lihvarske prirode) banaka ili poverilaca. Jedan od poznatijih slučajeva bilo je podizanje palate Jugoslovenskog dnevnika 1936. u blizini Banovine (u to doba jedinih dnevnih novina na srpskom jeziku u Vojvodini), a po projektu arh. Đorđa Tabakovića. O podizanju ove palate čak se raspravljalo i u samom tadašnjem parlamentu, a sve je rezultiralo gašenjem novina i prodajom palate. Vlasnici nekih građevinskih preduzeća, preduzimači i arhitekti – Czoczek & Raiman, Paqvor & Hallerr i drugi – usled akumulacije kapitala, pada cena materijala i radne snage, uspeli su da u poslednjim godinama pred Drugi svetski rat podignu nekoliko stambenih zgrada rentijerske namene po svojim projektima, postajući tako pravi kućevlasnici poput onog Pekićevog junaka Arsenija Njegovana, zaljubljenika u vlastite zgrade.

Vladimir Mitrović

DaNS, br. 49, Novi Sad, 2005, 52−53.

Primeri industrijske arhitekture novosadskih modernista

Fabrika Kabel, Novi Sad, 1937-1978.

Fabrika Kabel, Novi Sad, 1937-1978.

Najveći broj starih, postojećih objekata tzv. industrijske arhitekture na području Novog Sada nastao je u dužem vremenskom razdoblju; skromnije, okvirno od 60-ih godina XIX veka do građevina nastalih tokom prve decenije XX veka i nešto masovnije izgradnje u kasnijem, međuratnom periodu. Stariji objekti su sasvim retki. Razvoj industrijske arhitekture tekao je lagano i logično, od manjih dvorišnih manufaktura, zanatskih radionica i magacina, do pravih fabrika i industrijskih postrojenja podizanih u izdvojenim gradskim kvartovima, na limanima, u Radničkoj ulici, rubnim delovima Podbare, na Futoškom putu i u drugim gradskim četvrtima.

Još uvek nedovoljno istraženo polje istorije industrijske arhitekture, kao specifičan vid graditeljstva na području čitave Vojvodine, ostalo je ipak delimično zabeleženo u popisima i pojedinačnim studijama regionalnih i gradskih Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu, Subotici, Sremskoj Mitrovici i Pančevu, u studijama Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, te u malobrojnim publikovanim tekstovima i građi, a u poslednje vreme i na posebnim izložbama i u monografskim studijama (Rifad Kulenović, Industrijsko nasleđe – prizori; Nikita Andrejev, Izgradnja i eksploatacija starih plovnih kanala u Bačkoj).

U periodu porasta proizvodnih kapaciteta, dolaska stranog kapitala i jačanja domaćeg, u vreme između dva svetska rata u Novom Sadu se ubrzano grade fabrička, proizvodna i magacinska postrojenja, nekada sasvim blizu samog gradskog centra. Upravo ta činjenica je dodatno ubrzala proces nestanka industrijske arhitekture, kada je došlo do naglog proširenja grada, posebno krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog veka. Po podacima iz 1936. godine, Novi Sad je imao 55 industrijskih preduzeća i oko 12 preduzeća na prelazu između industrije i zanatstva. Samo nekoliko godina kasnije, uoči Drugog svetskog rata, u gradu su već bile 94 veće ili manje fabrike, sa oko pet hiljada radnika.

I pored kontinuiranog nestajanja industrijskog fonda kroz planska rušenja (na limanima, Futoškom putu, nedavno na pojedinim lokacijama Podbare i sl.), do danas je opstao određen broj objekata različitih namena koji bi se mogao tumačiti i posmatrati kao deo širokog nasleđa industrijske arhitekture. Svakako se ističu stari Češki magacin na Limanu IV, objekti u delu Radničke ulice, ranžirna stanica na Novom naselju, retka ali još uvek aktivna postrojenja na Futoškom putu i drugi objekti. Veliki, uglavnom žitni magacini, nastajali od polovine XIX veka, ali i u ranijem periodu, takođe su sačuvani kroz pojedine primere na Rotkvariji, Salajci i Podbari. Do danas, koliko je poznato, ni na jednom od magacina nisu izvršene velike intervencije, niti značajnije promene namene.

Od preostalih građevina industrijske arhitekture za ovu priliku odabrana su tri industrijska objekta čiji su projektanti i graditelji neki od najaktivnijih novosadskih arhitekata međuratnog doba modernizma − Lazar Dunđerski, Danilo Kaćanski, Oskar Pakvor i Pavle Cocek.

Autor projekata za zgrade nekadašnjeg deoničarskog društva za proizvodnju seruma „Kamendin” na Rumenačkom putu verovatno je arh. Lazar Dunđerski (1881−1952), uz saradnju i izvođenje graditelja Filipa Šmita (1894−1989). Objekti su podignuti u periodu 1923−1925. godine, tada daleko van grada, u gradskom ataru. Ova dva graditelja su na početku karijere, sredinom treće decenije, radili zajedno na projektovanju i podizanju nekoliko objekata, od kojih se ističu zgrade nekadašnje Produktivne berze (danas Galerija Matice srpske) i porodične vile u neposrednoj okolini (danas Spomen zbirka Rajka Mamuzića). Dve skoro identične jednospratnice fabrike seruma, koje i danas postoje u nešto promenjenom obliku, izgrađene su u duhu francuske stambene arhitekture predgrađa, prvenstveno po primeni mansardnog krova i pored proizvodnih namena. Danas se zgrade nalaze na mestu intenzivnog gradskog saobraćaja, na uglu Rumenačke ulice i Bulevara Jaše Tomića i radikalno su inkorporirane uz blokove okolnog stambenog naselja. Jedna od zgrada je nedavno (nepažljivo) obnovljena i adaptirana čime je znatno izgubila od prvobitne lepote, dok je druga ostala u izvornom obliku, skladnih proporcija, sa karakterističnim, jednostavnim i plitkim fasadnim ukrasom.

Fabriku „Kabel”, na nekadašnjem Velikom Limanu, u neposrednoj blizini današnjeg Sportsko-poslovnog centra „Vojvodina” (SPENS), projektovao je i vodio poslove oko njenog podizanja arh. Danilo Kaćanski (1895−1963) sa svojim građevinskim preduzećem. Pored velike produkcije građevina raznih namena, autor je bio posebno ponosan na projekat ove fabrike. Proizvodni program fabrike je zahtevao prostrane i visoke hale sa velikim upilivom dnevne svetlosti, kao i maksimalnu iskorišćenost parcele, sa otvorenim prilazom za transport. U rešenje jednog inženjersko-tehnološkog zadatka Kaćanski je uneo živahnost stvaralačke mašte kroz ekspresionističko naglašen ulaz sa visokom kulom i jedan sasvim minimalistički izraz uličnog tretmana i obrade ovog fabričkog postrojenja. Fabrika je postojala do sredine sedamdesetih godina prošlog veka, a potom je na njenom mestu podignut SPENS.

Sa stanovišta savremene prakse u zaštiti spomenika arhitekture posebno je zanimljiv nekadašnji upravni objekat nemačke zemljoradničke zadruge „Agraria” (Lasla Gala 34), sa velikim dvospratnim magacinom u prostranom dvorištu. Upravnu zgradu projektovao je arh. Oskar Pakvor (1902−1946) i izveo tokom 1938. godine kao poslovni objekat sa trgovinom u prizemlju, u funkcionalističkom stilu potpuno svedenog ukrasnog repertoara. To je arhitektura koja se iz praktičnih razloga već uveliko udaljila od primene starog ukrasnog repertoara sa dekorativnim pojasevima, i teži jedinstvu i celovitosti prostora, sadržaja i same građevine. Dvospratni magacin u dvorištu, izveden u drvenoj konstrukciji, sa originalnim teretnim liftom, podignut naredne godine, po nacrtima arh. Pavla Coceka (1904−1946), primer je jednostavne industrijske arhitekture magacina koja, zajedno sa prostranim dvorištem, kao da je stvorena za (radikalnu) promenu namene i eventualnu nadogradnju upravnog objekta, naravno uz čuvanje i zaštitu drvenog magacina i dvorišnog prostora ovog upravno-industrijskog kompleksa.

Vladimir Mitrović

DaNS, br. 41, Novi Sad, 2003, 22.

Konkurs za gradnju pozorišta u Novom Sadu iz 1928/29. godine

Dobrović

Konkursni rad Nikole Dobrovića.

Arhitekta je inženjer u smislu organizatora rada i života. Pošto je njegov rad organizatorski, arhitekta svojim rezultatima utiče i na organizaciju društva. U tom [on] mora ići ispred svog vremena. (Kosta Strajnić)

Začeci pozorišne delatnosti u Novom Sadu potiču još iz prve decenije XIX veka. Tokom 1838. godine formirano je Leteće diletantsko pozorište (Srbsko-diletant sodružestvo) i to je i zvanično  početak pozorišne umetnosti u Novom Sadu. Već sledeće godine zabeležena je i prva inicijativa za podizanje pozorišne zgrade, potekla od veleposednika Servijskog i nekolicine imućnih Srba, Mađara, Nemaca i Jevreja. Plan za gradnju pozorišta te godine izradio je varoški mernik Lazar Urošević, a gradski Magistrat ga je ubrzo potom i zvanično prihvatio. Međutim, Kraljevska komora i Namesničko veće u Pešti toliko su odugovlačili sa odgovorom da su pokretači akcija na kraju odustali. I pored svih administrativnih nedaća 1961. godine je osnovano Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu. Dalje, tokom sedme decenije, predstave su igrane po raznim mestima u gradu, najčešće u sali Hotela carice Jelisavete. Posle nekoliko ponovnih pokušaja za pokretanje pitanja gradnje nove zgrade pozorišta, 6. decembra 1871. godine Ministarstvo građevine je ipak dozvolilo zidanje. Mesto današnjeg Trifkovićevog trga i ranije je bilo za to predviđeno. Građevinar Andeas Paulik je za ovo mesto izradio i planove za zgradu sa detaljnim rasporedom prostorija koji su kasnije poslužili kao polazište za Molnarove planove.

Na osnovu priloženih planova koje je pedantno i precizno izradio poznati varoški graditelj Đerđ (Georg) Molnar (1929−1899) može se zaključiti da je nova Građanska dvorana, barem po zamisli, bila adekvatna tadašnjim potrebama kulturnog života grada, a sa arhitektonskog stanovišta i značajna javna građevina druge polovine XIX veka u Novom Sadu. Plan je Molnar završio 25. decembra 1870. godine. Ipak, u arhivskim izvorima ne postoji dokaz da je projekat bio u celini i realizovan. Takođe, nedostaju i neki značajniji podaci o izgledu zgrade kada je ona već bila u upotrebi. Od ostalih arhivskih podataka sačuvana su svedočenja o postojanju drugih planova za zgradu pozorišta. Radi se, naime, o projektu bivšeg člana gradskog Senata Alojza Coceka (1822−1900) sa predračunom od 18 hiljada forinti, sa uračunatom radnom snagom i materijalom. Molnaru je za ovaj projekat bilo isplaćeno stotinu forinti.

Tokom decembra 1871. godine dovršena je nova zgrada pozorišta sa prostranom dvoranom i parterom, bez balkona i loža. Gledalište je bilo bogato ukrašeno. Mašinerija za dizanje i spuštanje zavesa i kulisa bila je po ugledu na onu iz beogradskog Narodnog pozorišta. Tako su Novi Sad i Srpsko narodno pozorište konačno dobili stalnu pozorišnu dvoranu, a 25. decembra igrana je i prva predstava u novoj zgradi. Sam objekat je bio odlično postavljen prema današnjoj ulici Svetozara Miletića, skoro na njenoj regulacionoj liniji sa naglašenim ulaznim tremom. Zgrada očigledno nije „pritiskala” okolinu niti je zauzimala čitavu površinu trga, već samo njegov severoistočni deo. Bilo je i žestokih protivnika podizanja dvorane na Trifkovićevom trgu, posebno su bili kivni kućevlasnici u neposrednoj okolini. Građanska dvorana je postojala sve do 1892. godine kada je porušena, čini se, više zbog političkih razloga nego zbog navodno lošeg stanja u kojem se nalazila.

Sledeću stalnu pozorišnu zgradu u Novom Sadu – Gradsko pozorište projektovao je arhitekta Vladimir Nikolić (1857−1922) po narudžbini uglednog veleposednika i industrijalca Lazara Dunđerskog (1833−1917) čija je porodica, između ostalih, ugošćavala i članove kraljevske kuće. Gradnja pozorišta trajala je relativno kratko, od 1892. do 1985. godine. Prva pozorišna predstava u novoj zgradi igrana je 4. februara 1895. godine. Projekti pozorišta nisu sačuvani, što je slučaj i sa dokumentima o izgledu unutrašnjosti. Nisu sačuvane ni fotografije enterijera pošto su glumci za takve prilike odlazili u atelje fotografa. Ipak, izgled pozorišta, kao jednog od zaštitnih znakova grada, poznat iz starije literature i sa starih razglednica. Pozorište je bilo zamišljeno u sažetom eklektičkom maniru sa ponešto plitkog fasadnog ukrasa. Zgrada je zauzimala stešnjen položaj unutar dvorišta Hotela kraljice Jelisavete (danas Hotel „Vojvodina”). Uostalom, hotel je takođe pripadao Dunđerskom, pa je izgradnja pozorišta bila i ekonomski vezana za posed porodice. Dunđerski je kao vrstan poslovan čovek zgradu odmah po izgradnji osigurao kod Osiguravajućeg društva „Šumadija” iz Beograda (reosiguranog kod „Lojda”) što je kasnije, kada je pozorište izgorelo, dovelo do čitavog niza intrigantnih tumačenja. I pored hroničnog nedostatka arhivske građe o unutrašnjosti pozorišta Dunđerskog, njegov izgled se može donekle rekonstruisati na osnovu analogija sa sličnim objektima kod nas, kao i na osnovu svedočenja starijih Novosađana. Bila je to izdužena sala sa scenom, mestom za orkestar, parterom i pomoćnim prostorijama oko ulaza i iza scene. Parter je bio nagnut, sa jednim redom loža i sa dve galerije. U dnu dvorane je bila stajaća galerija. Pozorište je moglo da primi oko šest stotina posetilaca, a, po svedočenju, dvorana je podsećala na dvoranu Somborskog pozorišta. Unutrašnjost je sigurno bila ukrašena, ali verovatno ne prebogato s obzirom na velike troškove gradnje. Ipak, za ondašnje vreme bila je to savremeno opremljena pozorišna kuća. Jedno vreme, na samom kraju veka, pozorište je zajedno sa hotelom jedino u gradu imalo električno osvetljenje. Za sve vreme tridesetogodišnjeg postojanja pozorište Dunđerskog bilo je jedno od najomiljenijih mesta kulturnog i zabavnog života Novog Sada.

Zgrada pozorišta se logično uklapala u veliki Nikolićev arhitektonski opus. Ipak, sam objekat nije dobio visoke ocene u ondašnjoj i potonjoj literaturi „jer nije najsrećnijih proporcija sem glavne fasade koja čini izvestan utisak”. Konstatacija Veljka Petrovića u Narodnoj enciklopediji Stanoja Stanojevića, da je Nikolić gradio u stilu srednjoevropske, takozvane kasarnske renesanse sa kraja prošlog veka, takođe je veoma indikativna za zgradu Građanskog pozorišta. Zgrada je izgorela prilikom požara tokom ranog jutra 23. januara 1928. godine. Dnevne novine Zastava su sutradan izvestile, sa potresnim komentarima, da je požar bio toliko strašan da se iz unutrašnjosti nije moglo ništa spasiti. Pored zgrade izgorele su i garderoba, rekviziti, arhiva, biblioteka, kulise i čitav nameštaj, šteta je bila ogromna. Od velike pozorišne zgrade ostali su samo nagoreli zidovi. Ujutro se na zgarištu okupio veći broj Novosađana, glumaca i gradskih funkcionera. Zvanični policijski izveštaj je glasio da je požar izbio iznutra i da su neispravne električne instalacije bile uzrok. Sa zgradom su nestali svi dokumenti, plakati, fotografije i sva oprema koja omogućava postojanje jednog pozorišta, tako da će Novi Sad u narednom periodu biti potpuno „hendikepiran”, bar što se tiče stalne pozorišne zgrade. Pod raznim imenima novosadsko pozorište je u narednom periodu igralo predstave po različitim gradskim objektima: do 1933. u sali Hotela „Sloboda”, potom, do 1936, u zgradi Nemačkog akcionarskog društva „Habag”, a od te godine pa do početka Drugog svetskog rata u zgradi Sokolskog doma (Spomen-dom Kralja Aleksandra I).

Paralelno sa borbom protiv spajanja osiječkog i novosadskog Srpskog narodnog pozorišta teku pripreme i dogovori vođeni oko podizanja nove pozorišne zgrade. Ubrzanjem procesa dogovaranja i odlučivanja u vezi sa novim pozorištem gradske strukture zajedno sa predstavnicima Srpskog narodnog pozorišta žele pokazati da Novi Sad zaslužuje samostalno pozorište. Događaji teku brzo, ali, kako ćemo kasnije videti, samo u početku. Na sednici Saveta grada održanoj 10. februara 1928. godine predloženo je osnivanje odbora koji će nadgledati aktivnosti oko podizanja nove zgrade i osnivanje fonda za izgradnju. Na skupštini Gradskog odbora održanoj nekoliko dana kasnije, 14. februara, prihvaćeni su predlozi i osnovan je Odbor za podizanje pozorišta čiji su članovi bili viđeni ljudi ondašnjeg života Novog Sada.

Jedna neodgovorna odluka Finansijskog odbora Skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, iz novembra 1927. godine, da se pozorišne kuće spoje na relaciji Osijek – Novi Sad i Sarajevo – Split, izazvala je pravi šok među građanima tih gradova. Ta vest je dovela do velikog neraspoloženja među stanovnicima Novog Sada, ali i čitave Vojvodine. Jedna deputacija Vojvodine je 28. februara 1928. godine posetila ministra prosvete Milana Grola tražeći kategorično da novosadsko pozorište, kao matica svih jugoslovenskih pozorišta, i dalje samostalno postoji. Ministar, inače kratko vreme i upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu, dao je reč deputaciji da novosadsko pozorište neće biti spojeno sa osiječkim, ali ih je obavestio da će se državne subvencije smanjiti za čak polovinu. Deputacija je u ime grada Novog Sada prihvatila sve da spase samostalnost svog pozorišta. Ipak, do administrativnog spajanja osiječkog i novosadskog pozorišta došlo je 1. januara 1929. godine i pod imenom Novosadsko-osiječko pozorište postojalo je do 20. juna 1934.

Već u martu 1928. godine poslovično štedljivi Gradski odbor odvojio je sto hiljada tadašnjih dinara za raspisivanje konkursa i izradu planova i predračuna za novu pozorišnu zgradu. Na sednici Odbora, kojom je predsedavao gradonačelnik dr Branislav Borota, donete su zanimljive, ali i protivrečne odluke – da se raspiše konkurs za zidanje novog pozorišta najkasnije do 30. septembra te godine; da se za nagrade na konkursu utvrde svote od dvadeset, deset i pet hiljada dinara; da veličina zgrade bude limitirana brojem od hiljadu gledalaca; da se uporedo sa raspisom konkursa od građevinske firme „Hope i Šental” i drezdenskog profesora Martina Dilfera naruče planovi za novu zgradu i da se za te namene isplati 15 hiljada dinara. Navedena inostrana firma ponudu je uputila preko člana Odbora dr Stevana Adamovića, a bila je, u to vreme, poznata po projektovanju brojnih pozorišnih zgrada u Evropi. Naredni letnji meseci bili su iskorišćeni za upoznavanje Pravilnika Saveza jugoslovenskih inženjera i arhitekata u vezi sa načinom raspisivanja konkursa. Građevinski savetnik grada inž. Nikola Plavšić bio je najangažovaniji u tom poslu.

Još u regulacionom planu grada iz 1921. godine predviđeno je mesto za novu pozorišnu zgradu i to idući prema novom mostu, na levoj strani Ulice kraljice Marije (danas Bulevar Mihajla Pupina), u gradskom parku. U vreme kada se to planiralo, u neposrednoj okolini nije bilo izgrađenih objekata, sem Doma narodnog zdravlja (arh. Georije Šreter, 1923−1925). Tokom tridesetih godina prostor u okolini planiranog mesta bio je popunjen objektima savremenih novosadskih, ali i gostujućih arhitekata. Sam plato za pozorište bio je razmera 63 x 83 m, a mesto za zgradu 40 x 63 m. Visinska razlika u odnosu na Bulevar dostizala je 3,5 m. Ovaj zanimljivi deo Novog Sada – Mali Liman – bio je izazovno mesto za gradnju i mnogi su se trudili da dobiju zemljište baš na toj lokaciji. U blizini mosta je bilo predviđeno i mesto za novu Pravoslavnu crkvu, ali se od toga kasnije odustalo.

Prvobitni sastav Ocenjivačkog odbora, oko kog je kasnije bilo mnogo problema, saznajemo iz predloga tehničkog savetnika grada Gradskom savetu od 7. avgusta 1928. godine. Za predsednika predložen je novosadski graditelj i ministar agrarne reforme David Daka Popović, a za njegovog zamenika gradonačelnik dr Branislav Borota. U Ocenjivačkom odboru bili su još i inž. Milan Panjković i, u predlogu nije naznačen koji, jedan profesor Visoke škole u Beogradu. Iz teksta konkursa, uobličenog septembra 1928, Ocenjivački odbor je započeo rad u sastavu: Branislav Borota, Toza Jovanović, profesor Tehničkog fakulteta iz Beograda, Jožef Plečnik, profesor Tehničkog fakulteta iz Ljubljane, dr Stevan Avramović, advokat i član Odbora grada Novog Sada, i Nikola Plavšić, gradski inženjer. Iz nepoznatog razloga Savet grada samo nekoliko dana kasnije poziva beogradskog arhitektu i profesora Andru Stevanovića da uzme učešće u komisiji za konkurs ali se on tom prilikom nije odazvao. Što se tiče Plečnika, nema dokaza da je učestvovao u radu komisije. Najzad, konačan sastav konkursne komisije nalazimo tek u zapisniku Ocenjivačkog odbora po prispeću radova – Branislav Borota, arh. Dragiša Brašovan, dr Stevan Adamović, Nikola Plavšić i tadašnji direktor pozorišta Petar Konjović. Kako vidimo, Ocenjivački odbor nije zadovoljio uslove Jugoslovenskog udruženja inženjera i arhitekata u kome se izričito zahteva da članovi komisije budu stručnjaci. Nebriga, neažurnost ili smišljeni postupak – to danas ne možemo sa sigurnošću utvrditi. Verovatno je sastav komisije bio problem, ali i razlog što se čekalo do decembra iste godine da bi se i zvanično raspisala konkursna utakmica.

Konačno, 8. decembra 1928. godine raspisan je konkurs za novu zgradu pozorišta u Novom Sadu. Bio je to, po svemu sudeći, pozivni konkurs na kome su mogli učestvovati samo arhitekti i inženjeri Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koji su se nalazili u zemlji ili u inostranstvu. Raspisani konkurs nije obavezivao Opštinu grada Novog Sada da bilo kome od autora nagrađenih ili otkupljenih radova poveri i izradu definitivnih planova za novu zgradu. Sačuvan je spisak učesnika na kome se nalazi veliki broj poznatih jugoslovenskih arhitekata i graditelja toga vremena. Spisak sadrži preko šezdeset autora sa adresama i signaturama poziva. Na spisku su, između ostalih, arhitekti Dimitrije Leko, Jovan Ranković, Gojko Todić, Miladin Prljević, Milutin Borisavljević, braća Branko i Petar Krstić, svi iz Beograda. Neki od najpoznatijih arhitekata beogradskog modernizma − Milan Zloković, Branislav Kojić, Dušan Babić i Branislav Ristić − pominju se kao učesnici van glavnog spiska u jednom od izveštaja Senata. Kako smo već videli, i vodeći predstavnik srpske moderne Dragiša Brašovan učestvovao je na konkursu iako je bio član Ocenjivačkog odbora. Na spisku nije ni arh. Nikola Dobrović, koji je kao Vojvođanin bio jedan od najaktivnijih oko konkursa. Iz Zagreba na konkurs su pozvani Alfred Albini, Milovan Kovačević, Rudolf Lubinski, Edo Mikloš-Štajner, Juraj Najdhart, Viktor Hećimović, Bogdan Petrović i Zvonimir Požgaj. Iz Ljubljane na konkursu su učestvovali Hugo Šel, Stanislav Rorman, Janko Omahen, Domentijan Šerajnik i dr. Od domaćih, novosadskih arhitekata na konkursu su učestvovali mladi arhitekti Lazar Dunđerski i Đorđe Tabaković. Na spisku se nalazi i veći broj arhitekata iz manjih gradova Kraljevine, na prvom mestu je tu poznati sarajevski arhitekta Isidor Iso Rajs, zatim Vladimir Antolić, koji je tada živeo u Bjelovaru, inž. Jan Zabrana iz Niša, arh. Branislav Marinković, nastanjen u Parizu i dr.

Uslovi konkursa su bili prilagođeni uslovima Jugoslovenskog udruženja arhitekata i inženjera: sve osnove je trebalo predati u razmeri 1:200, dva preseka od kojih glavni 1:100, a drugi 1:200 i tri izgleda fasade, od kojih dva glavna u razmeri 1:100 i sporedni 1:200. Učesnicima je bilo dozvoljeno da na posebnim listovima obrade retko upotrebljavane ili sasvim nove konstrukcije. Uz sve nacrte trebalo je priložiti i aproksimativne troškove u kojima je ustanovljena cena ukupnih radova u vidu jednačine cene po broju sedišta u pozorištu, s tim da je kapacitet bio limitiran na broj gledalaca od 800 do 1.000. Predračunska svota nije smela prelaziti ondašnjih 12 miliona dinara. Uz ove opšte uslove bilo je naznačeno još i to da u prizemlju pozorišta ne mogu biti lože i da je plasiranje zgrade ograničeno, pošto samo gradilište na rubu današnjeg Dunavskog parka dozvoljava ograničene konture zgrade. Svaki sastavni deo konkursnog rada morao je biti označen geslom, šifrom kojom je obeležen zatvoreni koverat sa imenom, zanimanjem i adresom učesnika. Ova činjenica je u znatnoj meri otežala ispitivanje pojedinosti oko samog konkursa i autorstva poznatih radova, pošto većina imena autora nije nikada i nigde objavljena niti publikovana. Rok za predaju radova je sa prvobitnog 16. februara naknadno produžen do 5. marta 1929. godine. Na konkurs je prispelo 39 radova koji su tokom aprila iste godine bili izloženi na uvid javnosti u danas nepostojećoj zgradi Matice srpske na glavnom gradskom trgu.

Pod naslovom „Nagrade planovima za pozorišnu zgradu”, Zastava (od 31. marta 1929) donosi vest da je posebni odbor koji je pregledao i ocenjivao planove za novu zgradu pozorišta doneo odluku da se prva nagrada ne izda nikome, a ostali planovi nagrađeni su ovim redom – drugu nagradu dobio je plan pod lozinkom „Režiser” (arh. Lazar Dunđerski), treću „Dunav – Osijek” (arh. Alfred Albini), a otkupljeni su još i planovi pod šiframa „Broj 9” (arh. Nikola Dobrović), „Novi Sad” (arh. Đorđe Tabaković), „Dubravka” (arg. Gojko Todić), „Thaleia” (arh. Branko i Petar Krstić) i „Nada” (arh. Edo Mikloš Štajner).

Kako vidimo, nijedan od projekata nije bio primljen bez bitnijih primedbi. U isto vreme pregledani su i radovi „tajnog savetnika” Martina Dilfera iz Drezdena i arh. „Hopea i Šentala” iz Beča, od kojih je Gradski savet naručio generalne planove za novo pozorište i zaključeno je da oni zadovoljavaju sve predviđene uslove. Nije sasvim jasno kako je došlo do ovog čina koji je u suštini rušio čitavu konkursnu proceduru, ali se može pretpostaviti da je i tada, kao i danas, bilo mnogo lobista koji su imali finansijske i lične interese da podrže jednu ovakvu odluku. Ipak, pošto navedeni arhitekti nisu bili domaći državljani, njihovi radovi nisu mogli biti redovno usvojeni jer bi se time grubo narušila konkursna pravila. Na odluke konkursne komisije bilo je mnogo pritužbi, od onih za nekompetentnost žirija do onih zbog protežiranja domaćih arhitekata. Najzanimljiviji momenat u toj polemici je svakako pritužba poznatog arhitekte Nikole Dobrovića koji je tada živeo i radio u Pragu. On se u dva navrata obratio direktno predsedniku žirija, gradonačelniku dr Branislavu Boroti. U prvom dopisu od 31. maja 1929. godine Dobrović se žali na postupak arh. Brašovana i zahteva isti tretman i za sebe. U istom pismu Dobrović brani svoj rad poredeći ga sa tadašnjim strujanjima u evropskoj arhitekturi i žali se na nestručnost žirija. Drugo Dobrovićevo pismo, od 26. novembra 1930. godine, nešto je umerenijeg tona. U njemu Dobrović Gradskom savetu predlaže sledeće: „Ako Grad Novi Sad pristane da se pozorište podigne prema planovima koje sam ja projektovao i ako se meni poveri izvođenje gradnje, ja ću, pošto mi stoji na raspoloženju jedna jaka finansijska gruša čeških finansijera iz Praga, staviti sav za izgradnju pozorišta potreban kapital u iznosu od oko jedanaest miliona dinara na raspolaganje. Obavezujem se izvršiti gradnju strogo prema projektu od najboljeg materijala i najcelishodnije izvedeno.” Predlog je odbijen s obrazloženjem da bi Grad bio vezan u pogledu izbora nacrta i izbora izvođača.

Izbor arhitekte bio je i posle završetka konkursa dugo aktuelan, kao i traženje načina finansiranja izgradnje nove pozorišne zgrade. Na svojim redovnim sednicama Odbor za izgradnju pozorišta iznosio je niz različitih predloga – da se izrada planova za pozorište poveri arh. Dragiši Brašovanu, potom da se Brašovan i Đunđerski udruže u projektovanju ili, pak, da se Dunđerski udruži sa Tabakovićem. Od mnoštva, u najmanju ruku čudnih predloga, treba izdvojiti i onaj inž. Miloja Matića koji je predlagao da se mimo svih konkursa i prethodnih odluka izrada projekta poveri Branku Tanazoviću ili Peri Popoviću, doajenima srpske arhitekture toga doba. Jedan od predloga bio je i da se ponovi konkurs na kome bi tom prilikom učestvovali samo arhitekti čiji su radovi nagrađeni ili otkupljeni – Dunđerski, Albini, Tabaković, Dobrović, Todić i, naravno, neizbežni Brašovan. Odluke, sastav i način rada žirija izazvali su buru negodovanja i u Udruženju jugoslovenskih inženjera i arhitekata. Maja 1930. godine Udruženje obaveštava Opštinu Grada da je na njen zahtev delegiralo predstavnika koji bi ušao u novi Savetodavni odbor za izradu konačnih skica za novu pozorišnu zgradu. Iz beogradske sekcije izabran je arh. Dimitrije Leko, iz zagrebačke biran je inž. Josip Driak, inspektor Narodnog kazališta i profesor Državne tehničke škole u Zagrebu, dok ljubljanska sekcija nije poslala svog predstavnika. Taj Savetodavni odbor kasnije je već poslovično menjao sastav. U njegovom radu učestvovali su i gradonačelnik Borota, tehnički savetnik grada, inž. Nikola Plavšić i, naravno, Dragiša Brašovan. Komisiji je kasnije priključen kao član i Vojin Petrović, šef tehničkog odeljenja Hipotekarne banke, koja se pojavljuje kao mogući investitor. Odbor se posle mnogo peripetija sastao u novembru 1930. godine i zaključio da nema potrebe da se raspisuje novi konkurs pošto nagrađeni i otkupljeni radovi čine dobru osnovu za izradu konačnog projekta. Pri tom, Odbor je zaključio da bi moderna arhitektura bila sasvim primerena novoj zgradi pozorišta pošto je deo grada u kom se zgrada imala podići uglavnom izgrađen u modernom stilu. Odbor je u proširenom sastavu tokom 1931. godine doneo i konačnu odluku o izboru arhitekte. Za izradu planova honorarno su bili pozvani novosadski arhitekti Lazar Dunđerski i Đorđe Tabaković, kao prvonagrađeni. Odbor je preko gradskih službi obezbedio tehničko osoblje i prostor za rad. Međutim, Dunđerski i Tabaković odbijaju ponudu pod datim, honorarnim uslovima, jer je, između ostalog, ona sadržala obavezu da se autori moraju pridržavati jedne od verzija koju je izradio drezdenski prof. Dilfer. Inače, oni su, kao vodeći novosadski modernisti, već sarađivali na projektu zgrade Crvenog krsta, koji nije realizovan. Profesionalna saradnja ove dvojice arhitekata je ubrzo prekinuta kada su obojica odlučili da nastave sa samostalnim projektantskim karijerama.

Žestoki kritičar novosadskog konkursa Kosta Strajnić je lucidno komentarisao rezultate u Letopisu Matice srpske (knj. 321, sv. 3, Novi Sad, 1939): „Šta da se kaže o neupućenosti Saveta [komisije] kada je za bogate honorare poručio projekte kod trojice nemačkih arhitekata čija su imena u savremenoj arhitekturi u Nemačkoj bez ikakvog umetničkog značaja?! Kada se već trebalo apelovati za strance, i to Nemce, trebalo je voditi računa o njihovim najpoznatijim imenima koja se uvažavaju ne samo u Nemačkoj nego i van njezinih granica. Mesto na prof. Martina Dilfera i ’građevinskog savetnika’ Hopea i Šentala, trebalo se obratiti ličnostima kao što su Peter Berens, Hans Polcig, Bruno Taut, Erih Mendelson, Adolf Majer ili Valter Gropijus.” Zanimljivo je videti knjige i publikacije poznatih evropskih arhitekata koje Strajnić preporučuje čitaocima – Oto Vagner, Le Korbizije, Valter Gropijus, Peter Majer, Ludvig van der Roe, Adolf Los.

Već tokom 1930. godine u dokumentima Saveta grada nailazimo i na prve nagoveštaje odustajanja od gradnje pozorišne zgrade. Ne treba ni pominjati da je razlog za to, u datom trenutku, bio isključivo finansijske prirode pošto je projektovana izgradnja poskupela na fantastičnih 15 miliona dinara. Loša ekonomska situacija izazvana devalvacijom i teškom ekonomskom krizom, koja je tih godina vladala i u svetu i kod nas, dovela je do nemogućnosti da se obezbedi redovno finansiranje radova na izgradnji pozorišta. Na to je uticala i činjenica da Novi Sad u to vreme nije imao rešeno pitanje vodovoda i kanalizacije. Gradu su bile potrebnije, kaže se u zapisnicima Saveta, zgrade za oblast, pravosuđe, državne organe, a školskih zgrada je manjkalo. Jedini ondašnji list na srpskom jeziku u Vojvodini, Jugoslovenski Dnevnik, preko čitave naslovne strane od 26. aprila 1931. donosi tekst člana Gradskog obora i beležnika Predraga Klicina u kome se detaljno pretresa finansijska problematika u vezi sa podizanjem nove pozorišne zgrade. Autor napominje da postojeći fond za podizanje zgrade – do tada je bilo prikupljeno oko pet miliona dinara – nikako nije dovoljan i da se za finansiranje podizanja zgrade treba tražiti pomoć državnih i oblasnih organa ili eventualno zahtevati neki namenski kredit koji bi bio podignut za račun Grada.

Nekoliko narednih godina utrošeno je na beskonačne rasprave sa nezadovoljnim učesnicima konkursa. Aprila 1936. pomenuti Predrag Klicin, tada šef Kulturnog odeljenja gradskog poglavarstva, obraća se predsedniku Opštine i u dugom zapisu ga obaveštava o neslavnoj istoriji čitavog problema oko podizanja nove pozorišne zgarde. U dopisu se predlaže smanjenje zamišljenog kapaciteta pozorišta za pet do šest stotina mesta, što bi znatno umanjilo i ukupnu sumu za podizanje nove zgrade. Sličan dopis skoro istog sadržaja uputila je Uprava pozorišta Kraljevskoj Banovskoj upravi, odnosni njenom Prosvetnom odeljenju februara 1937. godine. Pozorište se u međuvremenu uselilo u Narodni spomen-dom (Sokolski dom arh. Đorđa Tabakovića) svečano otvoren još 1. februara 1936. godine. U tom dopisu Uprava se žali na zgradu i govori o nemogućnosti rada i normalnog razvitka pozorišnog delovanja u njoj. Uostalom, ova zgrada nije ni projektovana za pozorište već za potrebe Sokolskog društva. Treba napomenuti da je arh. Tabaković prilikom projektovanja Doma morao pred očima imati Dobrovićev konkursni rad jer je rešenje reprezentativnog ulaznog trakta previše slično da bi bilo samo puka slučajnost.

Od svih sedišta novoustrojenih banovina jedino Novi Sad u to vreme još uvek nije imao adekvatnu pozorišnu zgradu. U pomenutom Klicinovom dopisu se čak pominje i činjenica da su sredstva za podizanje nove zgarde – bar veći deo – sakupljena ili da se mogu sakupiti, ali da je najveći problem u nedostatku nacrta i planova. Priča o podizanju pozorišne zgrade, u istraženoj obimnoj arhivskoj dokumentaciji, na ovom se dopisu praktično i završava. Novi Sad je očigledno zbog niza personalnih problema, nestručnosti aktera i njihovih sujetnih odluka, kako komisije tako i upravnih organa Grada, izgubio priliku da dobije novu savremenu pozorišnu zgradu.

Vladimir Mitrović

Rad Muzeja Vojvodine, sv. 36, Novi Sad, 1994, 209−218.