Cehovska pisma i vedute Novog Sada (XVIII – XIX vek)*

Vladimir Mitrović

Razvojem litografije i tehnika reprodukovanja i umnožavanja na samom kraju XVIII i tokom prvih decenija XIX veka pojavljuje se motiv veduta i prikaza grada. Tu aktivnu produkciju možemo pratiti na dva polja – jedno se odnosi na cehovska pisma, litografije, bakroreze, čelikoreze, a drugo na kasnije nastale albume veduta gradova i krajolika sa naseljenim mestima. Prva polovina XIX veka može se označiti periodom procvata grafičke umetnosti, sa vedutama – prikazima gradova i okolne prirode – u prvom planu, koje su bile naročito popularne, slikovite i umnožive. Cehovska pisma, a potom i vandrovke (zanatski pasoši) bili su mesta gde se po prvi put pojavljuje silueta grada. Iako same vedute nisu bile ključni motiv na tim dokumentima, kao najvažnijim ličnim ispravama putujućih zanatskih kalfa tokom druge polovine XVIII veka, često su prvi prikazi velikog broja evropskih gradova.

Pojava veduta na ovim prostorima vezana je, kao i u drugim krajevima Evrope, za cehovska, esnafska pisma i prikaze gradova i naseljenih krajeva. Litografija ubrzo postaje prava komercijalna umetnost, koja bira određene sadržaje, uglavnom putopisnog karaktera. Centri za izradu grafika nastali su u većim evropskim gradovima iz potrebe za sazanjem političkog, topografskog i vojnog stanja u ovom regionu. Interesovanje zapadne i srednje Evrope za područje današnje Vojvodine ispoljava se uglavnom usled ratnih zbivanja na ovim prostorima. Tako su i najranije vedute ovih krajeva zapravo bitke, koje je vodio vojskovođa Eugen Savojski krajem XVII i početkom XVIII veka – kod Slankamena (1691), Sente (1697) i Petrovaradina (1716). Njihov autor je poznati holandski slikar Jan van Huhtenburg (1646-1733). Na bakrorezima rađenim prema njegovim crtežima dati su perspektivni prikazi predela na kojima su se odvijale pomenute bitke uz precizan opis rasporeda trupa i toka samih ratnih okršaja.

Iz 1774. godine potiče prvi prikaz Novog Sada – na cehovskom pismu stolara i licidera, čiji je autor slikar, pisac i grafičar Zaharija Orfelin, ključna ličnost srpske umetnosti nastale u ovim krajevima tokom XVIII veka.[1] Kao majstor kaligrafije, prisvajajući barokni dekorativan način rezanja, odlično je poznavao sve tajne tehnike. Pored ostalog Orfelin je autor brojnih bakroreznih ikona na kojima su česti prikazi manastira, sa okolnim pejzažem, čime je obogatio grafiku do tada isljučivo religioznog karaktera. Njegov rad je na neki način i prekid sa istočnim ikonopisačkim nasleđem, do tada opštevažećim u slikarskim krugovima. Cehovsko pismo sa širokim panoramskim prikazom Novog Sada, gledano iz Petrovaradinskog podgrađa, odaje očevica pri crtanju. Smešteno u bogatom ramu, kaliografijski popunjavano, ovo je, kako izgleda, najstariji grafički prikaz Novog Sada. Orfelinov rad bio je prethodnica, ali i uzor pojavi više sličnih crteža na cehovskim pismima nastalim u kasnijim periodima. U njihovim prikazima grada ne ide se dalje od Orfelinovog rešenja, dodaju se neka cehovska obeležja, pomalo se menjaju ukrasni ramovi – Cehovsko pismo kolara, potkivača i užara, (1781), Cehovsko pismo stolara i bačvara (1800), Cehovsko pismo zidara i tesara (1805) i Cehovsko pismo licidera (1810). Primerci ovih cehovskih pisama sačuvani su u Muzeju Vojvodine kao i u još nekim muzejskim institucijama u okolini.

Poznata i često reprodukovana panorama Novog Sada, autora Petra Demetrovića iz Krstura, nastala oko 1830. pleni jednostavnim ali preciznim izrazom finih linija i neosporne autentičnosti. Ovaj bakrorez štampan je uz knjižice putujućih zanatlija (vandrovke), koje su kao praktičnije, zamenile cehovska pisma. Motiv grada je potpuno u službi sećanja, neka vrsta zavičajnog motiva, koji putnika podseća na rodni kraj.

Petrovaradin kao osnovni motiv cehovskih pisama takođe se često pojavljuje. Prva od sačuvanih su Cehovska pisma krojača (1830) i Cehovska pisma i zidara i tesara (1840). Autor prvog je petrovaradinski litograf Mihael Troh, iskusni i plodni umetnik veduta, koji nekoliko godina kasnije otvara svoju litografsku radionicu u Budimu. Troh je u Petrovaradin došao 1824. a građanska prava stekao 1833. godine. Njegova moderno opremljena litografska radionica i atelje ubrzo postaje središte litografskog života, a sam umetnik je svojim radom i primerenim životom stekao ugled među sugrađanima pa je godinama biran za gradskog savetnika. Troh je autor jedne od prvih mapa bakroreza sa ovih prostora – Putešestvije po sremskim planinama, u kojoj su prikazani brojni fruškogorski manastiri, kao i vedute Novog Sada, Petrovaradina i Sremske Kamenice.

Veliko i blistavo razdoblje vedutne grafike bio je XIX vek kada su na brojnim putovanjima umetnici ostavljali grafičke prikaze naših gradova sa namerom da zadovolje zahtevno i bogato tržište Zapadne Evrope, otvoreno i zainteresovano za prikaze novih gradova i predela. Vedute su rađene sveže i originalno sa preciznim beleženjem motiva gradova i predela. Kompozicije su skladne, često na visokom umetničkom nivou. Te komercijalne radionice, zaposlene i oko drugih grafičkih usluga – portreti, ex librisi itd. – radile su poslove oko uređenja i publikovanja ovih crteža u bakru, često i kao ilustracije putopisnih i istorijsko-topografskih dela ili zasebnih knjiga bakroreza umetničkog karaktera. Putujući grafičari su, po nalozima komercijalnih izdavača, putovali novim predelima i crtali predloške u kojima su pažnju isključivo posvećivali glavnom motivu gradova, dok su u izradi predela, detalja vrtova, prirode i figuralnih motiva ostavljali slobodu samim bakrorescima, koji su u ateljeima doterivali i završavali vedute, spremajući ih za komercijalnu eksploataciju.

Više je austrijskih i nemačkih umetnika radilo crteže iz ovih krajeva i u tehnici čelikoreza, koja je trajnija i omogućava veći broj otisaka. Nekada su to bile ilustracije knjiga putopisnog karaktera – Franc Šams, Petrovaradin sa svojom okolinom, Pešta, 1820. crtao J. B. Ficera; V. H. Bartlet, posle 1830. Neki od poznatih umetnika, koji se bave ovom tematikom bili su Ludvig Robok i Tomas Ender (Beč, 1793 – 1875), prema čijim crtežima su izrađene serije kvalitetnih čelikoreza sa vedutama gradova Erdelja i Ugarske u kojoj se nalaze i vedute vojvođanskih mesta pored Dunava i Save, posebno Novog Sada i Petrovaradina. (MeyersUniversum, 1837; Panorama der OesterreichischenMonarchie, crtao Tomas Ender, 1840; MagyarorszagesErdely, crtao Ludwig Rohbock, 1857-1864). Za ove prostore svojim radom bili su vezani i drugi evropski umetnici i litografi. Poznati bečki crtač, pejzažista i bakrorezac Jakob Alt (1789 – 1872) jedan je od najplodnijih autora veduta sa motivima iz Novog Sada i okoline, koje su bile sastavni deo velikog albuma Dunavske razglednice rađenog sa bečkim litografom i izdavačem Adolfom Kunikeom (1828). To su prikazi Petrovaradinske tvrđave, Sremske Kamenice, Novog Sada kao i tvrđave i grada zajedno gledano iz Kameničkog parka. Alt je svakako najplodniji crtač Novog Sada s početka XIX veka. Njegovi bakrorezi odlikuju se svežinom umetničkog izraza i autentičnim detaljima, kako arhitektonskim prikazom tvrđave i grada, tako i onih životnih – pristanište, brodovi, odeća ljudi prikazanih na bakrorezima itd.

*) Deo autorskog teksta iz: Maja Erdeljanin, Vladimir Mitrović, Sava Stepanov, Slika grada: Novi Sad u likovnim umetnostima 18-21. veka, Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2009. 49-55. gde su publikovana i brojna cehovska pisma i vedute Novog Sada iz Muzeja Vojvodine i Muzeja grada Novog Sada. Knjiga se (valjda) može nabaviti kod izdavača, u Kulturnom centru Novog Sada.

[1] Zaharije Orfelin (Vukovar, 1726 – Novi Sad, 1785). Književnik, učitelj, naučnik, bakrorezac, kaligraf, prvi urednik srpskog časopisa, jedan od najznamenitijih Srba svoga doba. U Novom Sadu je bio magistar Visarionove slovenske škole (1749-1755), a potom prelazi u Sremske Karlovce gde radi kao kancelarista mitropolita Pavla Nenadovića. Osnovao je svoju radionicu gde izrađuje gramate, sinđelije, verske pouke i službene tekstove. Radio u Veneciji u štampariji Dimitrija Teodosijeva (1764), gde je objavio i prvi srpski i južnoslovenski časopis Slaveno-serbski magazin. Posle odlazi u Beč gde je specijalizirao bakrorezačku umetnost kod Jakoba Šmucera. Ponovo je u Novom Sadu 1769. gde je izradio i publikovao brojne gravire. Ponovo prelazi u Sremske Karlovce 1773. gde je pripremao gravire za svoje obimno delo o ruskom vladaru Petru Velikom. Svojim brojnim bakrorezima dosegao je najveće domete srpske grafike XVIII veka. Dositej Obradović se pred kraj života zalagao da se Orfelinu podigne spomenik što je ujedno i prvi pomen javnih spomenika kod Srba. Do danas spomenik nije podignut a Zaharije Orfelin, jedan od najučenijih Srba svoga doba, posve je zaboravljen. Sahranjen je u porti porušene Jovanovske crkve u Novom Sadu, da bi se danas zaboravilo gde je bio njegov grob i gde je bila sama porta i crkva (u neposrednoj okolini zgrade Socijalnog osiguranja, na Rotkvariji).

Posted in Blog.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *