Da li u Novom Sadu treba podizati spomenik kralju Petru?

Vladimir Mitrović

Pravo je čudo da u međuratnom periodu u Novom Sadu, kao središtu Dunavske banovine (od 1929), nisu podignuti spomenici kraljevima Petru I Karađorđeviću (1844, Beograd – 1921, Beograd) i Aleksandru I Karađorđeviću (1888, Cetinje – 1934, Marsej). Na području Vojvodine u istom periodu nastaju neki od najmonumentalnijih spomenika, tzv. dinastika, posvećenih kraljevima Petru i Aleksandru u čitavoj Kraljevini Jugoslaviji. Spomenici kralju Petru u Bečeju – podignut 1924. rad vajara Milana Nedeljkovića, srušen 1941. obnovljen 1992. – Velikom Bečkereku / Zrenjaninu – podignut 1928. rad vajara Rudolfa Valdeca, srušen 1941. obnovljen 2003. – i Pančevu – podignut 1932. rad vajara Petra Palavičinija, srušen 1941. Spomenik kralju Aleksandru u Somboru – podignut 1940. rad vajara Antuna Augustinčića, srušen 1941. – pripada korpusu najuspelijih i najlepših dinastičkih spomenika iz vremena Kraljevine, od kojih se ističu još i spomenici u Skoplju (Aleksandar, 1937), Ljubljani (Petar, 1931; Aleksandar, 1940), Varaždinu i Tuzli (1935), Visokom (1937), Sarajevu (1938), Cetinju (1940), pomenimo samo one najznačajnije koje su izradili najpoznatiji slovenački i hrvatski vajari toga doba – Lojze Dolinar, Antun Augustinčić, Frano Kršinić, Ivan Meštrović. Ne treba ni pominjati da su svi ovi spomenici, nekada impozantnih veličina, uklonjeti neposredno po kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije u proleće i leto 1941. godine. Veliki broj vojvođanskih gradova, naselja pa i sela imao je neke od memorijabilija posvećenih kraljevima iz dinastije Karađorđević.

Ubrzo posle ubistva kralja Aleksandra u marsejskom atentatu 9. oktobra 1934. širom Kraljevine Jugoslavije započinje proces podizanja spomeničkih znamenja – spomenika, spomen-bista, spomen-česmi ili nekih od drugačijih spomen obeležja posvećenih blagopočivšem jugoslovenskom kralju. Na područjima današnje Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Kosova i Bosne i Hercegovine mnogobrojni dinastički spomenici, kompletno su demontirani, uklonjeni i porušeni o čemu detaljno govore knjige srpskog istoričara umetnosti Uglješe Rajčević (Zatirano i zatrto: oskrnavljeni i uništeni srpski spomenici na tlu predhodne Jugoslavije, Prometej, Novi Sad, 2001). To je verovatno najveći i najpreciznije izveden urbocid koji je učinjen na ovim prostorima koji se može meriti sa uništenjem graditeljske baštine nastale u vreme turske okupacije u pravoslavnim delovima Balkana, ne računajući poslednje balkanske ratove iz devedesetih godina.

Svi dinastički spomenici su imali i neke zajedničke imenitelje koji sa današnje distance izgledaju veoma slikoviti. Naime, za ogromnu većinu spomenika organizovani su prvo odbori za podizanje spomenika sastavljen od viđenih lokalnih građana dok su konkursne utakmice bile fer i poštene jer su komisije bile pažljivo birane – umetnici, univerzitetski profesori, arhitekti kao i predstavnici lokalne vlasti i kraljevske kancelarije. Na konkursu su pobeđivali uglavnom najbolji vajarski radovi da bi se onda krenulo u složen tehnički složen proces izvođenja spomenika, livenjem ređe klesanjem. Na kraju, obično posle nekoliko godina u kojima su bila potrošena i značajna materijalna sredstva, sledilo je njihovo postavljanje i svečano otvaranje uz obavezne svečanosti sa narodnim skupovima na kome su prisustvovali svi koji učesnici procesa izgradnje kao i predstavnici kraljevske kancelarije, civilne vlasti, vojske, crkava, različitih udruženja itd. Bili su to bez sumlje veoma složeni propagandni, društveni, tehnički i umetnički procesi. Još jedan od zajedničkih imenitelja za ove spomenike je pomenuta činjenica da su svi porušeni već početkom rata jer nije postojala nikakva istorijska šansa da prežive na teritorijama na kojima su bili podignuti.

 

 

Kraljevi u Novom Sadu

 

U Novom Sadu, po našim dosadašnjim saznanjima, prvi pomen akcije vezane za podizanja spomenika kralju Aleksandru potiče iz zapisnika sa sednica gradskog Poglavarstva 1935. godine u kojima nije naznačeno mesto budućeg monumenta. Za lokaciju saznajemo iz jednog kasnijeg dokumenta Poglavarstva upućenog društvu ”Šafarik” u kome se kaže da je mesto za budući spomenik određeno te da je u pitanju ondašnji Vilsonov trg (danas Trg mladenaca). Tokom leta 1938. godine gradska uprava je donela odluku o podizanju dva spomenika u Novom Sadu – dr. Svetozaru Miletiću, ispred Gradske kuće na glavnom gradskom trgu i kralju Petru oslobodiocu na Bulevaru kraljice Marije (danas Mihajla Pupina), pored zgrade Banovine. Verovatno se mislilo na ondašnji prazan prostor ispred susedne upravne zgrade, preko puta Dunavskog parka. Dok je predlog za spomenik Svetozaru Miletiću usvojen a posle nekoliko godina i ostvaren u delu velikana jugoslovenskog vajarstva Ivana Meštrovića, spomenici kraljevina Petru i Aleksandru, nažalost, doživeli su drugačiju sudbinu. Sa akcijama oko izgradnje oba spomenika nije se daleko otišlo, čak nije zabeleženo da su predlozi uopšte ušli u već tada ustaljenu proceduru pripreme, kao što je osnivanje konkursne komisije, određivanje lokacije, raspis konkursa i uslova itd. Svakako da je velika istorijska nepravda činjenica da srpski i jugoslovenski kraljevi nisu dobili adekvatna spomenička obeležja u međuratno vreme kada je to bila uobičajena praksa državnih i lokalnih vlasti prilikom izbora i podizanja javnih spomenika u svojim sredinama, posebno kada se radilo o novopriključenim delovima nove države.

Pored početka Drugog svetskog rata postoje pak činjenice koje su na određeni način amortizovale nedostatak figuralnih predstava kraljeva Petra i Aleksandra u novosadskoj sredini. Naime, veoma kvalitetni portreti kraljeva, izvedeni u visokoj umetničkoj prezentaciji, postavljeni su u medaljonima na zgradi Dunavske banovine po okončanju izgradnje (1940), čiji je autor jedan od retkih novosadskih vajara Karlo Baranji (1887-1970). Na izradi reljefnih medaljona sarađivala je njegova supruga i sama vajarka Zlata Markov Baranji (1894-1978). Odmah na početku okupacije reljefi kraljeva su zajedno sa medaljonima srpskih vojvoda Živojina Mišića, Stepe Stepanovića, Petra Bojovića i Radomira Putnika iz Prvog svetskog rata uklonjeni. Tokom 2007. godine medaljoni su uspešno rekonstruisani pod vođstvom novosadskog restauratora i istoričara umetnosti Ratomira Kulića i od tada ponovo krase velelepno zdanje nekadanje Dunavske banovine.

Kralj Aleksandar je bio predstavljen takođe na jednom reljefu vajara Radete Stankovića, autora impozantnog spomenika kralju Aleksandru u Nišu (1939), u predvorju zgrade Sokolskog doma (Pozorišta mladih), postavljenog na dan Ujedinjenja 1. decembra 1936. prilikom otvaranje zgrade, o kome se malo zna, osim činjenice da je odmah po dolasku mađarskih okupcionih snaga uklonjen i više nikada nije pronađen. Nedavna obnova i potpuna rekonstrukcija spomen-reljefa Ulazak srpske vojske u Novi Sad (1938), rad pomenute vajarke Zlate Markov Baranji, ponovo postavljenog 2013. godine na Beogradsku kapiju, odličan je primer odgovornog ponašanja i stava prema uklonjenim spomenicima, što svakako da ima dubokog društvenog, istorijskog pa i umetničkog smisla, jer se ispravlja jedna krupna istorijska nepravda kada su se okupacione vlasti nemilosrdno obračunavali sa srpskim spomenicima proteklih perioda.

 

Kralj na Trgu republike

 

Da li je potrebno ispravljati očigledne istorijske nepravde akcijom za podizanje spomenika kralju Petru koja je ovih dana najavljena a potom i ekspresno usvojena u lokalnom parlamentu? Da li ćemo tako dobiti još jedan od urbanistički fake (fejk, srpskih: lažnjak) i time ponoviti bizarne greške, recimo grada Skoplja, koje je na karikaturni način popunila svoje ulice i trgove spomenicima koji ne samo da nisu bili predviđeni za te lokacije već su i jedno jasno svedočanstvo o spremnosti političkih elita da do takve mere ideologiziraju svoj prostor. Da li će i ovaj spomenik ući u bedekere novog ideološkog prepakivanja gradskih sredina u balkanskim državama i da li je to Novom Sadu uopte potrebno?

Lokacija predviđena, ovoga puta u neformalnim razgovorima, za mesto budućeg spomenika kralju Petru na Trgu republike, u neposrednoj blizini ili nastavku Riblje pijace, značiće u isto vreme jedno sasvim nanovo i bez ikakvih istorijskih osnova potpuno ideološki (re)definisanje zatečenog trga, kao posebnog mesta za sve građane. U isto vreme taj čin ne uspostavlja nikakvu vezu sa urbanističko-istorijskim nasleđem toga prostora ključnog za zaokruživanjem pešačke zone starog gradskoj jezgra. Znajući današnju podelu političke moći i vlasti, u lokalu i pokrajini, nema sumnje da će se već u propozicijama tražiti monument (verovatno krupna konjička statua) sasvim u duhu devetnaestovekovnog markiranja gradskih prostora. Tako ćemo pod jedan naknadno osmišljeni ideološki kišobran staviti trg koji je poslednjih nekoliko godina doživeo veliku urbanu transformaciju pretvorivši se u jezgro, zajedno sa Ribljom pijacom, nove turističke i prostorne ponude Novog Sada, grada koji nema puno pravih gradskih trgova. Učitavanje novih / starih ideoloških matrica u javni prostor jedne gradske zajednice, sve više okrenute prema turizmu i kulturi, ne šalje dobar signal građanima i gostima grada.

Na neosporno pozitivne slučajeve rekonstrukcije starih originalnih spomenika kralju Petru u Bijeljini – podignut 1937. rad vajara Rudolfa Valdeca, srušen 1941. i obnovljen 1993. – i Zrenjaninu, ovde se ne možemo pozivati jer spomenici u Novom Sadu nikada nisu bili podignuti za razliku od navedenih koji su surovo uklonjeni i uništeni od strane ustaške, mađarske i nemačke okupacione vlasti iz očigledno šovinističkih razloga. Gomilanje znamenja prošlosti nije najbolje rešenje u želji da se sačuva uspomena na znamenite ličnosti, kakvi su bez sumnje kraljevi Petar i Aleksandar, i može postati čist auto-gol prema novim generacijama kojima se predstavljaju ličnosti pa i pojave koje se pokušavaju revalorizovati u sasvim dnevno političkom kontekstu. Da li je potrebno više podsećanja na kraljeve Petra i Aleksandra? Na novosadaskom primeru pomenuti reljefni medaljoni iznad glavnog ulaza u Banovinu i onaj nestali u Sokolskom domu (koga bi u svakom slučaju trebalo, ako je moguće, rekonstruisati i vratiti na svoje mesto u predvorju današnjeg Pozorišta mladih, što bi imalo istorijskog smisla), pored ulica, bulevara i škola, čini se sasvim dovoljno.

Loša iskustva sa spomenicima podignutim u Novom Sadu i Beogradu poslednjih desetak godina – skoro stopostotni promašaji kada je reč i u izboru autora, uglavnom bliskih vlasti, kao i lokaciji spomenika – trebaju da nam služe za opomenu, jer svakako je lakše spomenik podignuti nego ukloniti. Kako izabrati temu i lokaciju, da li ta odluka treba da se sruči na leđa naših mlađih sugrađana koje niko ništa ne pita, da li estetika devetnaestog veka može da doprinese poboljšanju lokalnog urbanog prostora, samo su neka od brojnih pitanja koja prate problematiku spomenika u srpskom javnom prostoru.

Podgrevanje monarhističkih ideja u javnoj memoriji, sa pozicije (trenutne) političke moći, pa i sile, deluje posve besmisleno ne samo u ovom vremenu druge decenije XXI veka već i zbog činjenice da su današnji građani oslobođeni ideološkog pritiska vezanog za uređenje svog javnog, urbanog prostora. Nametanje ovakvih rešenja čak i samih tema a potom i dosta skupih i necelishodnih pa i nepotrebnih rešenja građane gura u još dublju izolaciju i narastajuće nezadovoljstvo prema tretmanu naše, kolektivne istorije i znamenja kojima se ona danas predstavlja.

Dakle, propuštene istorijske prilike, koje se nažalost nisu desile iz različitih razloga, kao svojevrsne prepravke istorije nisu poželjne čak ni u slučaju da se želi dobro. Posle svega čini se da je čitava akcija samo nemušto i namešteno ispipavanje terena za tu akciju od strane teledirigovanih direktora nekih od ključnih kulturnih institucija grada i pokrajine, na čelu sa nevidljivom direktoricom Muzeja Grada Novog Sada. Čitava akcija kao da ne pripada našem nego nekom bivšem, pa već i duboko prevaziđenom vremenu, u kome svi mi, osim osione, a sada već i razularene vladajuće politike, postajemo najobičniji taoci davne prošlosti. Štaviše, čitava situacija može izazvati sasvim kontraproduktivne efekte. Kada neki od ovakvih pokušaja / akcija prođe brojne stadijume i birokratske puteva gradske vlasti koja ima sve ingerencije za podizanje javnih spomenika (kome, gde i kako), predlozi nadležnih komisija u kojima sede ljudi koji nisu upoznati niti zainteresovani, već po ustaljenom običaju glasaju na osnovu partijskih interesa. U trenutku kada u Novom Sadu ne postoji, recimo spomenik najznamenitijem i najučenijem Srbinu svoga doba – Zahariju Orfelinu (Vukovar, 1726 – Novi Sad, 1785), književniku, naučniku, bakrorezcu i kaligrafu, dugogodišnjem stanovniku grada, čini se deplasirano govoriti o podizanju spomenika kralju Petru. Mogućnost ideološke manipulacije javnom sferom i urbanim okruženjem, koje je, ne zaboravimo, javno dobro, beskrajno je velika.

 

Posted in Blog.