Ivan Meštrović i Novi Sad

Studija slučaja: spomenik Svetozaru Miletiću

Vladimir Mitrović

Po opštem mišljenju jedna od najznačajnijih vajara XX veka Ivan Meštrović (Vrpolje, Hrvatska, 15. avgust 1883 – Saut Bend, SAD, 16. januar 1962) još za života je postao legendarni hrvatski i jugoslovenski skulptor i arhitekta. Za vajara čiji je umetnički angažman odvijao između evropskih prestonica, Beča, Rima, Pariza i Londona, a u domaćim relacijama Zagreba i Beograda, Novi Sad je svakako bio samo jedna sasvim mala, usputna stanica. [1]

Meštrovićev život i umetnička karijera sa punim pravom se mogu označiti kao ‘’holivudske’’. [2] Rođen u siromašnoj porodici oca klesara i pobožne majke, koju je ovekovečio u delu ‘’Istorija Hrvata’’ (1932), rano školovanje koje su podržavali komšije i prijatelji u obližnjem Drnišu pa u klesarskoj radionici Harolda Bilinića u Splitu, gde dobija neobičan nadimak ‘’Čudo od Vlaja’’, Meštrović je naredne godine proveo na bečkoj Akademiji lepih umetnosti (1901-1906) gde potom kratko pohađa studije arhitekture, sve u romantičarskom ambijentu carske prestonice. Kao član ‘’Secesije’’ okreće se nacionalnom heroizmu izraženom kroz klasične forme. Naočit i zgodan, jake muskulature mada omanje visine (153 cm), povučeni genije drčnog karaktera, preko prve supruge Ruže Klajn, slikarke i poliglote koja će mu ostati verna do kraja života, Meštrović ulazi u visoke bečke krugove koji mu omogućavaju dalje napredovanje u umetničkoj karijeri. Usledilo je boravak u Parizu (1908-1910) i redovno učešće na prestižnim Salonima, upoznavanje i prijateljstvo sa velikim Rodenom, koji ga je neobično poštovao i cenio, zatim kratko u Beogradu a potom u Rimu (1911) i učešće sa srpskim umetnicima na svetskoj izložbi povodom pedesetogodišnjice ujedinjenja Italije, gde izlaže delove budućeg Vidovdanskog hrama i saradnja u osnivanju Jugoslovenskog odbora. Kao predstavnik novog, herojskog monumentalizma (‘’Novi Homer kamena’’), uskoro izlaže, kao retko koji umetnik sa kontinenta do tada, u Viktorija i Albert muzeju u Londonu, u leto 1915. godine. U međuratnom period Meštrović je uživao status umetničke zvezde. Kao stvaralac ogromnog životnog i radnog elana ali i dobrih veza sa političkim vrhom Kraljevine (posebno sa kraljem Aleksandrom), Meštrović tada ostvaruje neka od svojih najmonumentalnijih dela. Tokom treće i četvrte decenije ostvaruje i prve kontakte sa Sjedinjenim američkim državama gde više puta izlaže a kruna tog novog odnosa je porudžbina za čikaški Grand park gde ostvaruje svoje dve legendarne konjaničke skulpture ‘’Indijanci’’ – ‘’Strelac’’ i ‘’Kopljanik’’, prikazani u zamahu ali bez oružja. U isto vreme postaje i jedan od najplaćenijih umetnika toga doba, posebno za javne skulpture koje su tada donosile enormne honorare. Rat ga zatiče u Zagrebu gde je već 1942. godine bio uhapšen od strane ustaškog režima koji mu nije mogao oprostiti njegove veze sa Jugoslovenskim odborom i kraljem. Ubrzo, na intervenciju nemačkih visokih oficira ali i nadbiskupa Alojza Stepinca, Meštrović je pušten iz pritvora gde ga je očekivala sigurna smrt. Kao protivuslugu dozvoljava da se u ustaškom Zagrebu štampa jedna njegova knjiga radova religiozne tematike i da učestvuje, kao predstavnik Hrvatske, na Venecijanskom bijanalu. Do kraja rata ostaje u Italiji a potom emigrira u SAD. Usledile su američke izložbe da bi već 1947. godine bio primljen u Američku akademiju nauke i umetnosti. Do kraja života je kao profesor boravio u katoličkom koledžu Noter Dam u Sau Bendu, u blizini Čikaga, u državi Indijani. Poslednji put boravi u Jugoslaviji 1959. godine kada posećuje svoje ateljee u Zagrebu i Splitu, koji su ubrzo pretvoreni u muzejske centre. Tom prilikom sreće se predsednikom Titom na Brijonima kao i sa Alojzom Stepincem, nepunu godinu pre njegove smrti u selu Krašiću gde je bio interniran u kućni pritvor.

Manje je poznato da se Meštrović povremeno bavio književnim i dramskim stvaralaštvom i publicistikom, a posebno su poznati njegovi memoarski zapisi.[3] Bio je dopisnik srpske Akademije umetnosti (od 1912), a potom i pravi član (od 1924), a potom i Redovan član Odeljenja likovne i muzičke umetnosti Srpske akademije nauka i umetnosti a od 1960. i Inostrani član iste akademije.

Meštrović je bio umetnik velikih inspiracija. Radeći brzo, u najrazličitijim vajarskim materijalima, izveo je preko tri hiljade radova (skulptura, spomenika, figurina, reljefa itd). Sa druge strane život i aktivnost Ivana Meštrovića bili su tesni povezani sa usponom i padom jugoslovenske ideje i jugoslovenskim kulturnim politikama. Meštrović je bio jedan od najznačajnijih boraca za jugoslovenstvo i svakako najuspešniji jugoslovenski umetnik između dva svetska rata. Politička dešavanja uticala su na oblikovanje i transformacije njegovog privatnog identiteta i umetnički angažman. Živeći u SAD, posle Drugog svetskog rata, Meštrović je postao hrvatski politički emigrant. Uprkos tome on je nastavio saradnju sa jugoslovenskom državom i učestvovao u izgradnji Njegoševog mauzoleja na Lovćenu (Nenad Makuljevi, Ivan Meštrović: od pobornika do protivnika jugoslovenstva).[4]

Mit je o Meštroviću počinjao da se stvara još za njegove rane umetničke mladosti, zapisao je istoričar umetnosti Jovan Despotović. Čim je završio bečku Akademiju u kojoj je primio najbolje pouke o velikoj i klasičnoj umetnosti Grčke i Rima, a zapravo se istinski nadahnjivao i na tada vitalnim shvatanjima jugendstila, počeo je da stvara monumentalna dela u kamenu u kome je oličavao heroje iz nacionalnog istorijskog miljea. Secesija i mitologija svojstvena još jednoj promeni veka opet su izveli na umetničku scenu ikonografiju, epiku i fabularnost srednjeg veka, romantizma kao i monumentalnost spomenika vanevropskih civilizacija. Religiozni patos doveden gotovo do ekstatičnosti karakterišu Meštrovićev manirizam iz ranog perioda, a deformacije planova, namerno narušena skladnost u proporcijama, izvijenost i tordiranost oblika njegova su osnovna jezička formulacija i karakteristika stila.[5]

I pored svih kontraverzi koje su pratile Meštrovića i njegov odnos prema (integralnom) jugoslovenstvu nema sumnje da je on istinski jugoslovenski vajar koji je svojim radom bio prisutan u velikim centrima. Njegov beogradski opus obuhvata neke od najmonumentalnijih spomeničkih celina u jugoslovenskoj i srpskoj prestonici – figura Pobednika (sa Terazijske fontane), iz 1913. godine, postavljena na današnje mesto na Kalemegdanu 1928; Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Kalemegdanskom parku (1930); Spomenik neznanom junaku na Avali (1934-1938).[6] Od Meštrovićevih dinastičkih spomenika najznačajniji je reljef kralja Petra I u Dubrovniku, kao jedan od najleših radova posvećenih kraljevima, velike umetničke snage, stilizovan i krajnje ekspresivan. Bio je postavljen 1. decembra 1924. godine na Dan ujedninjenja na počasnom mestu gradskih zidina, ispod kipa Svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika. Uklonjen je već u proleće 1941. Najtužniju sudbinu imao je velelepni spomenik kralja Alaksandra na Cetinju, giganskih razmera (preko 9 m) koji prikazuje bronzanu figure kralja na konju, na masivnom granitnom postamentu. Spomenik je preživeo tek nekoli meseci ispred Dvorca kralja Nikole Petrovića, kada je bespovratno uništen.

Vidovdanski hram

Od posebnog značaja je njegova nikad ostvarena spomenička vizija Vodovdanskog hrama koja do danas nije dobila adekvatni istorijsko-umetnički tretman. Ideja i sve skulpture iz tog cikllusa nastale su u period 1908-1910. u Parizu. Meštrović je delove Hrama, tačnije skulpturalne fragmente budućeg zdanja, izložio još 1910. u Beču i Zagrebu na izložbi ‘’Nejunačkom vremenu uprkos’’, potom protestno na međunarodnoj izložbi u Rimu u paviljonu Kraljevine Srbije (1911), dok je maketu Vidovdanskog hrama predstavio na 11. Venecijanskom bijanalu 1914. a iduće godine i u Beogradu i Londonu, u Victoria & Albert muzeju. Povodom svog londonskog nastupa Meštrović je tada pisao: ‘’ Vidovdanski hram jest hram religije krajnjega požrtvovanja, religija cara Lazara… Temelji hrama jesu beskrajne pravedne žrtve naše rase, stupovi su mu svi oni koji trpe i podnose, litanije u njemu pjevanje ljudskih muka, tamjan mu je ljubav, sveta voda suze poniženih i željnih pravde.[7] Komentarišući ove Meštrovićeve reči, Dejan Medaković smatra da se u suštini radilo o još jednom talasu istoricizma namenjenom čitavom jugoslovenskom prostoru, koji se kao umetnička inspiracija postupno gasio u prvim godinama nakon Prvog svetskog rata, pretvarajući se u neinventivnu službenu umetnost vladajućih krugova Kraljevine Jugoslavije.[8] Zagrebački časopis Savremenik je 1919. godine u tematskom bloku sakupio većinu napisa koji su povodom Meštrovićevog Vidovdanskog hrama objavljeni  u inostranoj štampi. U februaru 1919. Meštrović je iz Pariza uputio ponudu Kraljevini SHS za otkup 43 skulpture Kosovskog ciklusa i maketu Vidovdanskog hrama, koja je pod njegovim nadzorom izrađena u Rimu 1913. Najveći deo ovog ciklusa danas je u fundusu Narodnog muzeja u Beogradu, dok su pojedine skulpture u sastavu Muzeja Ivana Meštrovića u Zagrebu i Splitu. Drvena maketa se od 1971. godine čuva u kruševačkom Narodnom muzeju. Inače, ona je dopremljena u Jugoslaviju 1966. kada je pronađena u jednom lučkom skladištu u Njujorku nakon Meštrovićeve izložbe u Americi. Izvođenje monumentalnog Vidovdanskog hrama u granite i sa pripadajućim skulpturama u mermeru na Kosovu polju (Gazimestanu) nisu konačno podržale vlasti obe Jugoslavije. Razloge treba tražiti u ogromnim troškovima njegove eventualne gradnje ali i u promenjenim ideološkim i političkim prilikama koje su usledile nakon romantičarske faze uspostavljanja nove, zajedničke države južnih Slovena, koja je potom vešto Meštrovićevu umetnost koristila u propagandne svrhe. Tako su od ovog veličanstvenog ciklusa ostali samo fragmenti.[9] Važno je pomenuti da Kosovski ciklus, kao prateći sklupturni sadržaj Vidovdanskog hrama, nije bila državna niti bilo koja druga porudžbina, niti se konačno pretvorio u državnu realizaciju, već je isključivo plod Meštrovićeve umetničke inspiracije, koja se tek nakon izvođenja pojedinih skulptura i njihove prezentacije na izložbama počela koristiti u propagandno-političke svrhe.

Prve Meštrovićeve posete Novom Sadu

Za vajara čiji je umetnički angažman odvijao između evropskih prestonica, Beča, Rima, Pariza i Londona, a u domaćim relacijama Zagreba i Beograda, Novi Sad je svakako bio samo jedna sasvim mala, usputna stanica. Prvi Meštrovićev kontakt sa Novim Sadom datira od 1926. godine prilikom njegove posete Sremskim Karlovcima, tačnije prijatelju lekaru, društvenom radniku i piscu, visokom pripadniku Sokolskog pokreta dr Lazi Popoviću (Sremski Karlovci, 1877 – Beograd, 1945).[10] Meštrović i Popović su bili stari prijatelji još iz vremena kada je Popović započeo profesionalnu delatnost u Zagrebu gde je, krajem 1918. godine postao primarijus i upravnik rengenske laboratorije Zakladne bolnice. Na Medicinskom fakultetu Zagrebačkog univerziteta Popović je izabran za vanrednog (1921) a potom i redovnog profesora (1931). Često je boravio u rodnim Sremskim Karlovcima. Detalje posete zabeležila je novosadska Zastava (14. oktobra 1926) u zanimljivoj vesti: ‘’Meštrović je načinio jednu posetu Novom Sadu razgledajući njegove znamenitosti. Uveče je u Matici srpskoj priređeno upoznavanje, na kome su se pojavili novosadski intelektualci, koji su došli da pozdrave velikog umetnika. Posle toga su svi otišli u Belu lađu, gde je bila zajednička večera, koja je protekla u veoma animiranom raspoloženju’’.

Godinu dana kasnije, u junu1927. godine, povodom obeležavanja stotinu godina od preseljenja Matice srpske iz Pešte u Novi Sad, otvorena je Izložba starog srpskog slikarstva u Vojvodini kao i VI jugoslovenska umetnička izložba, u prostoru novosadske Trgovačke akademije. Meštrović učestvuje sa pet radova, jednom u mermeru i po dva u drvetu i bronzi. Izložbe su pratili i značajni katalozi i knjige.[11] Tom prilikom je šestoro hrvatskih umetnika nastupilo kao zasebna formacija pod nazivom Nezavisni Zagreb – Ljubo Babić, Vladimir Becić, Vladimir Varlaj, Jerolim Miše, Krsto Hegedušić i Meštrović. Likovni kritičar Milan Kašanin je u najuspelije izlagače svrstao Hegedušića i Meštrovića za koga kaže da ‘’ima misli, osećanja, snage i izraza’’. U dogovorima o organiziranju izložbe sudelovali su, između ostalih, dr. Laza Popović, Todor Manojlović, Vasa Stajić, kao i Ivan Meštrović i njegov prijatelj, novosadski lekar dr. Joca Nenadović.[12] Iste godine, povodom stogodišnjice rođenja Svetozara Miletića, Meštrović je njegovo bronzano poprsje poklonio Matici srpskoj.[13] Očigledna je sličnost sa potonjim spomenikom postavljenim na glavnom gradskom trgu. Ovaj rad je kao ilustracija objavljen u prestoničkoj Politici uz tekst posvećen svečanom otkrivanju Miletićevog spomenika 1939. godine.[14]

Spomenik Svetozaru Miletiću

Svakako najznačajniji kontakt Ivan Meštrović ostvaruje sa Novim Sadom prilikom rada na spomeniku Svetozara Miletića (Mošorin, 1826 – 1901, Vršac) koji je svečano postavljen 1. oktobra 1939. godine na glavnom gradskom trgu. Otkrivanje i osvećenje spomenika pratio je bogat program u kome su učestvovali brojni ugledni gosti iz Beograda, Novog Sada i ostalih gradova Vojvodine. Dnevna štampa je pomno pratila postavljanje ovog impozantnog dela teškog tridesetak tona i vosokog preko sedam metara.[15] Miletić, besmrtni Vojvođanin, kako ga prikazuje novosadski dnevnik Dan u svojoj reportaži posle svečanog otvaranja, prikazan je u valovitom ogrtaču koji simbolično predstavlja širinu i zamah nacionalne snage onoga vremena. Slično piše i beogradska Politika dodajući deo patriotskog govora što ga je predsednik Kraljevske vlade dr. Dragiša Cvetković održao prilikom svečanog otkrivanja.

Nema pisanih tragova o Meštrovićevim bez sumnje brojnim boravcima u Novom Sadu usled priprema za postavljanje Miletićevog spomenika. Uostalom, kako izgleda, prilikom započinjanja akcije za postavljenje spomenika nije bio raspisan konkurs, već je Odbor za njegovo podizanje verovatno direktno naručio spomenik od velikog umetnika. U Muzeju Vojvodine se čuva figurina Svetozara Miletića, rad poznatog srpskog vajara Đoke Jovanovića, mada do danas nije krajnje jasna svrha njegove izrade. Bojena gipsana figura, visoka 60 cm, potiče iz 1935. godine i verovano je plod nekih ranijih razmišljanja o Miletićevom spomeniku.[16] Ipak, ostala je jedna beleška u novosadskom listu Novi Sad od 12. februara 1939. godine da je slavni i veliki vajar Ivan Meštrović, koji u celom svetu uživa glas jednog od najvećih vajarskih umetnika boravio pre dva dana u našoj sredini. Ugledni gost došao je sa predstavnicima Matice srpske i Gradske uprave pregovara o pripremama za izgradnju i podizanje velelepnog i grandioznog spomenika, koji se podiže našem narodnom velikanu, vatrenom vojvođanskom Srbinu, dr Svetozaru Miletiću. U tom period Meštrovićeva karijera vajara monumentalnih spomenika je na vrhuncu. Početkom 1939. godine on je završio velelepnu konjaničku statuu rumunskog kralja Karola I, koja je postavljena u Bukureštu u maju iste godine, u vreme kada je već bio angažovan od strane poljske države gde je započeo pregovore oko velike takođe konjaničke statue maršala Jozefa Pilsudskog u Varšavi.[17] Ipak, narudžbinu za ovaj spomenik dobija njegov veliki jugoslovenski takmac Antun Augustinčić.

Spomenik Svetozaru Miletiću, visine pet metara, izliven je već u junu iste godine a tokom sledećeg meseca započeta je rekonstrukcija trga ispred Gradske kuće, mesta predviđenog za spomenik. Kako se u tom momentu na trgu već nalazio spomenik Svetom Trojstvu (1781), i to veoma blizu mesta predviđenog za budući Miletićev spomenik, nastao je problem. Naime, rimokatolička crkvena opština se protivila uklanjanju tog religijskog znamenja te je nađeno rešenje da se Sveto Trojstvo faktički premesti desetak metara dalje, na rub trga, u blizini centralnog portal rimokatoličke crkve Sveto Ime Marijino, gde je ostao još kratko vreme posle Drugog svetskog rata, kada je spomenik konačno uklonjen.

Najava svečanosti

Nekoliko dana pred otkrivanje Miletićevog spomenika, novosadske dnevne novine Dan redovno izveštavaju svoje čitaoce o svim detaljima priprema za svečano otkrivanje i o propratnim ceremonijama.[18]‘’Pred velike svečanosti u Novom Sadu, Predsednik opštine g. dr. Petrović i predsednik Odbora za podizanje spomenika dr-u Svetozaru Miletiću g. dr. Moč otputovali u Beograd da na svečanost pozovu predsednika vlade g. Cvetkovića i članove Kraljevske vlade na svečanost. Svoj dolazak najavio je i Nj. Sv. Patrijarh g. dr. Gavrilo’’. (Dan 28. Septembar 1939. 4). ‘’Vojvodina se sprema da otkrije spomenik svom velikanu’’. (Dan 29. septembar 1939. 5). ‘’I poslednje pripreme za velike nedeljne svečanosti su završene. Velika bronzana figura Svetozara Miletića, postavljena na snažnom postolju, delimično prekrivena, privlači živu pažnju svih prolaznika, koji zastajkuju i posmatraju je radoznalo i sa divljenjem. Grandiozne umetničke konture velikog dela Ivana Meštrovića naziru se ispod pokrivača kojim je zaklonjen lik Svetozara Miletića’’. (Dan 30. Septembar 1939. 3). Na dan otkrivanja spomenika 1. oktobra 1939. Dan ovom događaju posvećuje skoro polovinu svog nedeljnog izdanja. Na naslovnosj strani je prikazana fotografija spomenika, sa naslovom: Miletićev spomenik u Novom Sadu (Delo Ivana Meštrovića) i velikim uvodnikom glavnog urednika Lazara Atanackovića ‘’Miletićevo delo i nove generacije Vojvodine’’. U svečanom broju prenesen je i detaljan program svečanosti sa satnicama svih događaja kao i govori nekih od učesnika. O Miletiću pišu istoričari Radivoje Vrhovac (Srpski narod o Miletiću), Branko Magarašević (Snaga našeg naroda i sigurna budućnost naše Kraljevine), Svetozar Matić (Pred Miletićevim spomenikom), Milivoj Matić (Politički program Svetozara Miletića) i drugi.

Efemerni spektakl[19]

Mada se efemerni spektakl prvenstveno veže za proslavljanje vladara i dinastije kao jednom od glavnih funkcija uspostavljanja komunikacije između države i naroda, u jednoj modifikovanoj varijanti može se primeniti i na čitav splet pažljivo organizovanih svečanih događaja prilikom otkrivanja Miletićevog spomenika, koji su imali sva obeležja značajnog javnog nacionalnog spektakla, pre svega rodoljubivog, kulturnog i nacionalnog karaktera.

Povodom otkrivanja spomenika Svetozaru Miletiću u novosadskoj Štampariji Brane Grujića štampan je i po gradu lepljen pozivni plakat sa detaljnim programom svečanost. Još juče posle podne (1. oktobra) Novi Sad je imao svečani izgled, započinje opširni izveštaj sa otvaranja spomenika Svetozaru Miletiću u prestoničkoj Politici. Sve kuće iskićene su zastavama, a ulice osvetljene, pune sveta. Vozovi su pristizali svakog časa i izgledalo je kao da se čitava Vojvodina slegla u Novi Sad da prisustvuje svečanom otkrivanju spomenika. Celodnevna svečanost je počela pomenom na Miletićevom grobu na Uspenskom groblju. Oko groba su se okupili članovi Odbora za izgradnju spomenika predvođeni dr Aleksandrom Močom a pomenu je prisustvovala i Miletićeva ćerka Milica, supruga Jaše Tomića. Ispred pravoslavne crkve pomen su obavili arhijerejski namesnik Vladimir Jannkulov, zatim prota Alimpije Popović i paroh Stevan Popović. Pojao je muški akademski hor i Muzičko društvo. Potom su na železničkoj stanici dočekani visoki gosti iz Beograda, predsednik Kraljevske vlade Dragiša Cvetković u pratnji ministara Jevreme Tomića i Nikole Bešlića. Istim vozom stiga je i grupa beogradskih novinara kao i veliki broj Beograđana i gostiju iz čitave Srbije. Na samoj železničkoj stanici bio je prisutno veći broj građana kao i duž čitave Železničke ulice kojom se kretala svečana povorka. Na Trgu oslobođenja sve je bilo spremno za veliku svečanost. Trg je izgledao veoma svečano, prepun ljudi sa raznim zastavama. Na svečanoj tribini pevao je veliki hor pevačkih društava iz čitave Vojvodine. Predstavnici raznih institucija iz ostalih krajeva zemlje postavljeni su oko tribune na kojoj su bili članovi Kraljevske vlade. U neposrednoj blizini nalazila se i Miletićeva ćerka Milica, skromna i gotovo neprimetna povučeno je stajala sa unukom. Pored njih, u uniformi rezernog kapetana, pošto je tih dana bio pozvan na vežbu, stajao je drugi unuk koji nosi njegovo ime, inžinjer arhitekta Svetozar Miletić. Pored članova vlade na svečanoj bili su bili visoki gosti, bivši ministri, narodni poslanici i senatori, kao i episkop bački dr Irinej Ćirić. Svečanost je zvanično počela kada je pristigao kraljev izaslanik, brigadni general Vuko Lepetić. Tada je pred mikrofon stao predsednik Odbora za podizanje spomenika i predsednim Matice srpske Aleksandar Moč koji je govorio o velikoj ličnosti Svetozara Miletića i njegovom političkom uticaju na razvoj srpskog naroda u Vojvodini. Sledeći govornik, predsednik Vlade Cvetković je podvukao da narod koji ne ceni svoje velikane ne zaslužuje ni svoju prošlost. Istorija srpskog naroda beleži u svojim stranicama puno svetlih momenata i krupnih događaja, koji najboje ilustruju večitu i nadčovečansku borbu našeg naroda u ostvarivanju nezavisne i slobodne domovine. U toj velikoj borbi puno je svetlih imena srpskih velikana, koji su čitav period narodne borbe obeležili svojim imenom, nosili događaje, usađivali u narod osećaj takvom silinom i takvima zamahom, da ih nikakve prepreke nisu mogle zaustaviti na putu njihovog ostvarenja. U svim tim borbama jasno su se ispoljila dva cilja, dve težnje našeg naroda: borba za ujedinjenjem u svojoj samostalnoj domovini i ostvarivanja u njoj onih političkih ideala, kojima su se onda oduševljavali i opijali narodi liberalne i zapadne Evrope. Jedan od naših velikana iz tih prošlih vremena je nesumljivo i Svetozar Miletić, kome se danas ovako lepo odužuje njegova Vojvodina i celokupan naš narod. Potom je Cvetković govorio o Miletićevom životu i delu, detaljno i sa puno pijeteta citirajući delove njegovih političkih spisa. Govoreći o Ujedinjenju Cvetković je naglasio Miletićeve ideje koje su se poklapale sa politikom tadašnje vlade o vekovnoj želji srpskog naroda za oslobođenjem i ujedinjenjem sa Srbijom a potom i stvaranja državne zajednice sa Hrvatima i Slovencima. Po novinskom izveštaju govor predsednika vlade je trajao oko pola sata a završio ga je na tradicionalan način: ‘’Neka je slava Svetozaru Miletiću, velikom borcu za narodna prava i apostolu jugoslovenstva’’, na šta se iz prisutne mase čulo klicanje ‘’Slava mu’’! Posle govora hor mešovitih pevačkih društava iz Vojvodine otpevao je državnu himnu a zatim i ‘’Or’o klikće sa visine’’[20] i ‘’Već se srpska zastava svuda vije javno’’.[21] Potom je Aleksandar Moć pročitao telegram upućen Njegovom Veličanstvu Kralju Petru II. Pošto su pročitane upućene depeše, vojna muzika intonirala je državnu himnu pa je Moč, obraćajući se predsedniku opštine dr Milošu Petroviću, uz nekoliko prigodnih reči, predao na čuvanje Miletićev spomenik. Primajući spomenik dr Petrović je održao kratak govor: ‘’Novi Sad u ovom trenutku sa ponosom prima najdragoceniji svoj ukras, prima spomenik prvog među prvima, besmrtnog tića, Svetozara Miletića. Kao neugasivo žarište nacionalni misli, kao uzletište u svim stremljenjima u minulim borbama za narodne ideale, Novi Sad je očuvao punu čistotu kulta Miletića i tima s pravom zaslužio ovu pažnju. Odlikovan i ukrašen ovim spomenikom Novi Sad, nekadašnja Srpska Atina, a sada nepobedno predgrađe prestone misli državnog i narodnog jedinstva sa zahvalnošću i pijetetom prima ovaj spomenik i zavetuje se: da će ovaj tuč i granit pretvoren rukom velikog umetnika u lik tvoj veliki uzoru soja krvi i krvi naše, Svetozaru Miletiću sa istim žarom, sa istim žarom ljubavlju čuvati sa kakvom se žarkom ljubavlju kroz celu prošlost u srpskoj Vojvodini orila himna Tvojih orlovskih stremljenja: ‘’Svetozare srpski Sine, Ti si uzor sviju nas!’’ Slava Ti i hvala! Odmah potom su položeni mnogobrojni spomenici pred spomenik. Prvi je položio venac predsednik opštine njegovog rodnog Mošorina, jedan seljak u kožuhu. Potom je u ime narodna Dunavske banovine venac položi ban Jovan Radivojević, a onda u ime Akademije umetnosti i Opštine beogradske dr Jovan Radonjić. Dr Dušan Popović položio je potom venac u ime Univerziteta a dr Milan Milojević, bivši minister, u ime Srpskog kulturnog kluba i Saveza srpskih kulturnih društava iz Beograda. Venac u ime Matice srpske položio je dr Radivoje Vrhovac a u ime centralne uprave Jugoslovenskog novinarskog udruženja prisutni novinari. Isto tako vence su položili i brojni predstavnici opština i udruženja. Aleksandar Moć je potom objavio i novčane priloge koje su, umestno venaca, priložili predsednik vlade Dragiša Cvetković – 10.000 dinara za podizanje kulturnog doma u Mošorinu, kao i prilog za Maticu srpsku (50.000 din) i predsedniku Novosadske opštine, kao prilog za gradsku sirotinju (30.000 din).[22] Ovu Močovu najavu prisutni su pozdravili dugim aplauzom dok je Udruženje rezernih oficira iz Beograda upisalo Svetozara Miletića za velikog dobrotvora udruženja. Ceremonija svečanost otkrivanja spomenika okončana je oko 11,30h pa su zatim predsednik Kraljevske vlade u pratnji ministara i visokih gostiju prešli u Bansku upravu gde su se zadržali kratko vreme. Još dok su pojedini delegati polagali vence pred spomenik, masa učesnika ove nacionalne svečanosti se uputila u obližnji Narodni spomen dom (Sokolski dom), gde je održan svečan skup. Prostrana dvorana doma bila je previše mala da primi sve brojne delegate, pristigle iz svih krajeva Vojvodine, pa ih je dosta ostalo u holu i ispred zgrade. Pred sam početak stigao je i Dragiša Cvetković u pratnji ministara. Povod je naime bilo predavanje o Miletiću koje je održao dr Aleksandar Ivić, profesor Univerziteta u Subotici. Po okončanju predavanja svi prisutni su prošli novosadskim ulicama praćeni aplauzom i odobravanjem građana. Dok je još masa gradskim ulicama klicala povorci, u restoranu Zanatskog doma, u organizaciji Odbora za podizanje spomenika, organizova je svečani banket u čast predsednika vlade i ostalih gostiju na kome je uzelo učešće preko tri stotine zvanica. Banket je bio završen oko 16h pa se predsednik vlade kolima odvezao na železničku stanicu, dok je nekoliko ministara ostalo u gradu u poseti svojim novosadskim prijateljima. Poslednji događaj tog svečano dana u Novom Sadu završen je još jednim predavanjem o Svetozaru Miletiću za omladinu.

U sklopu svečanosti povodom otkrivanja spomenika dan ranije, 30. septembra, u novosadskom Sokolskom domu otvorena je izložba savremenih vojvođanskih slikara na kojoj je bilo izloženo šezdeset radova mladih umetnika, među kojima su Mladen Josić, Magda Petrović, Milan Konjović, Sava Ipić, Bora Kostić, Milivoj Nikolajević, Zora Petrović, Stevan Bodnarov, Vasa Pomorišac, Ivan Tabaković, Franja Radočaj, Ivan Radović, Đurađ Todorović, Stojan Trumić i Bogdan Šuput.[23]

Spomenik Miletiću u Meštrovićevoj karijeri nikada nije bio tretiran kao značajno delo. U većini Meštrovićevih monografija Miletićev spomenik se čak i retko pominje ili je tek uvršten u spisak radova. Poznatog narodnog tribuna, političara i novinara, omiljenu ličnost vojvođanskih Srba, Meštrović predstavlja u snažnom zamahu, za razliku od ostalih istorijskih ličnosti koje radi tokom perioda između dva svetska rata – spomenici Josipu Juraju Štrosmajeru (1926) i Ruđeru Boškoviću (1937) u Zagrebu i Marku Maruliću u Splitu (1924). Miletićeva snažna bronzana figura dominira novosadskim centralnim trgom. Iako je Miletićev spomenik zamišljen i izveden u znatno različitom maniru, volumenu i materijalu od monumentalne figure Grgura Ninskog u Splitu (1929), ova dva Meštrovićeva rada imaju dosta toga zajedničkog.[24] Prvenstveno zato što predstavljaju jake političke ličnosti iz nacionalnih istorija koje su u svojim narodima bili već neka vrsta mitskih figura. Još jedna pojavna sličnost ovih spomenika je u prikazanom gestu, naglašenom odlučnom položaju i zamahu Miletićeve i Grgurove ruke. Oni, po Meštrovićevom viđenju, odlučno i hrabro predvode svoje narode i kao takvi ostaju upamćeni u svesti savremenika. U ondašnjoj likovnoj javnosti i kritici ovaj Meštrovićev spomenik nije dobio visoke ocene, štaviše, dosta je oštro kritikovan zbog niza propusta: ‘’Miletić je prikazan kao govornik, sa zamahnutom desnom rukom i vrlo hiperdimenzioniranom zgčenom levom rukom. Lice, portretski verno, pri tome je dosta bezizrazno. Ta visoko zamahnuna velika desnica treba da izrazi energiju i borbenost tribuna, a zgrčena leva ruka sposobnost da mrzi protivnike. Ogrtač čini nezgrapnu skulpturu skoro grotesknom i znatno ometa mirnu jednostavnost kompozicije. U svemu tome nema zamaha niti dinamike, uobičajenih Meštrovićevih rekvizita – hiperdimenzionirani udovi, dati u nekom zamahu, upravljenom u bezgraničnost ali zaustavljenom u kamenoj tučanoj neprolaznosti. Međutim, zamaha nema kao ni dinamike. Leva ruka, zgrčena, deluje nekako nakazno deformisana, a druga desnica, koja preti da će smožditi neprijatelja, stoji mrtva, neuverljiva u visini nad bradatom glavom. Mali stas Meštrovićevog Miletića je hteo da uzdigne potenciranjem tih ruku. Ali kratki stas je postao donekle groteska, a redengot (dugi muški kaput) tu kratkoću još više ističe. Ogrtač, čija je površina, takoreći ‘inferiorna’ s površinom redengota, ometa mirnu jednostavnost kompozicije’’.[25] Ipak, monument težak preko tri tone i visok oko sedam metara sa postamentom ostao je dominantan gradski spomenik i najpoznatiji zaštitni znak Novog Sada.

Tokom ratnog vihora, Miletićev spomenik u Novom Sadu je donekle delio sudbinu ostalih spomenika, posebno tzv. dinastika posvećenim kraljevima iz dinastije Karađorđević, u vojvođanskim gradovima. Mađarske okupacione snage su već prvih meseci po okupaciji Novog Sada uklonile spomenik da bi ga nove, socijalističke vlasti, neposredno posle okončanja ratnih operacija u Novom Sadu i okolini, na inicijativu istoričara Vase Stajića, vratile na prvobitno mesto i svečano otvorile već 10. decembra 1944. godine. Novi, nešto niži postament od prvobitnog (215 cm x 138 cm x 157 cm) bio je nešto niži a krajem 1951. godine novosadski vajar Pavle Radovanović (Zrenjanin, 1923 – Novi Sad, 1981) uklesao tekst Svetozar Miletić 1826-1901, rad Ivana Meštrovića 1939. Spomenik je stavljen pod zaštitu države kao nepokretno kulturnno dobro – spomenik od velikog značaja (1949 / 1991).[26] Mada je Meštrović bio veoma plodan skulptor čija su dela detaljno istražena i publikovana, spomenik Svetozaru Miletiću u Novom Sadu, kao da do danas još nije dobio zasluženi istoriografski tretman. Miletićev spomenik se pojavljuje u filmu Želimira Žilnika ‘’Tako se kalio čelik’’ (1988), kada se na njega glavni junak penje u alkoholisanom zanosu, dok ga policajci i vatrogasci pokušavaju skinuti prskanjem iz vodenih topova.

Poklon Matici srpskoj

Poslednja Meštrovićeva veza sa Novim Sadom ostvarena je preko skulpture Jovan Jovanović Zmaj sa detetom i knjigom, koju je autor poklonio Matici srpskoj. Tokom 1953. godine u vreme pripremanja proslave pedesetogodišnjice smrti, Ivan Meštrović je, preko svog zastupnika u zemlji, književnika Milana Ćurčina, izrazio želju da pošalje Matici srpskoj jednu skulpturu Jovana Jovanovića Zmaja. U jesen sledeće godine stigao je u Zagreb gipsani model Meštrovićevog spomenika Zmaju, a 8. maja 1955. godine Matica srpska je dobila odlivak u bronzi te skulpture, rađene prema poznatom portretu Novaka Radonjića Mladi Zmaj sa šeširom (1854). Skulptura je najpre bila izložena u prostorijama Matice srpske da bi 1973. godine bila postavljena u parku dvorišta Zmajevog muzeja u Sremskoj Kamenici, depandansa Muzeja grada Novog Sada.[27] Danas se skulptura nalazi u Galeriji Matice srpske. Reč je o poznom Meštrovićevom radu, jednoj za njega ne baš tipičnoj skulpturi, nezgrapne kompozicije i preterano naglašene sentimentalnosti. Kao da se veliki hrvatski i jugoslovenski majstor skulpture nije najbolje snašao da ukomponuje tri sadržaja – Zmaja, dete i knjigu, jer je maska zamenila formu.[28]

[1] Tekst je inspirisan člankom istoričara umetnosti i dugogodišnjeg kustosa Muzeja savremene umetnosti Vojvodine Miloša Arsića ”Vek od rođenja velikog vajara: Meštrović i Novi Sad” objavljenom povodom stotinu godina od rođenja velikog jugoslovenskog vajara u novosadskom Dnevniku (21. avgust 1983. 12)

[2] Brojne su monografje posvećene životu i delu Ivana Meštrovića, hronološki izbor: Kosta Strajnić, Ivan Meštrović, Ćelap i Popovac, Beograd, 1919; Ivan Meštrović, Nova Evropa, Zagreb, 1933; Ivan Meštrović: Gospa od anđela, Nova Evropa, Zagreb, 1937; Ivan Meštrović: Religiozna umjetnost, Hrvatski izdavački bibliografski zavod, Zagreb, 1944; Žarko Vidović, Meštrović i sukob skulptora sa arhitektom, Sarajevo, 1961; Ana Adamec, Ivan Meštrović (1883-1962), Galerija SANU, Beograd, 1962; Željko Grum, Ivan Meštrović, Matica Hrvatska, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1969; Duško Kečkemet (Urednik), Ivan Meštrović: Jedini put da se bude umjetnik jeste raditi, Spektar, Zagreb, 1970; Ivan Drniš-Otavica, Meštrović, Centar za kulturu i informacije Drniš, Zagreb, 1983; Ivan Meštrović 1883-1962. Izložba u povodu 100 godišnjice rođenja, MTM, Zagreb, 1983; Neven Ševgić, Ivan Meštrović i arhitektura, Arhitektura br. 186-188, Zagreb, 1983-1984, 2-9;B. Gargo, N. Gattin, Ivan Meštrović, Globus, Zagreb, 1987; Irena Kraševac, Ivan Meštrović i secesija: Beč – Munhen – Prag (1900. – 1910.), Institut za povjest umjetnosti, Fondacija Ivana Meštrovića, Zagreb, 2002; Darja Radović Mehečić, Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih, Institut za povjest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2007, 335-337; Duško Kečkemet, Život i djelo Ivana Meštrovića (1883. – 1962. – 2002), Školska knjiga, Zagreb, 2009; Barbara Vujanović, Meštrovićev znak u Zagrebu, Muzeji Ivana Meštrovića, Zagreb, 2017. kao i brojna izdanja, katalozi, zbornici i knjige izdavačke produkcije Muzeja Ivana Meštrovića (www.mestrovic.hr/publikacije.html). O Meštroviću su pisali i poznati hrvatski, srpski i jugoslovenski književnici – Miroslav Krleža, Jovan Dučić, Rastko Petrović, Moša Pijade i drugi.

[3] Uspomene na političke ljude i događaje, Matica hrvatska, Zagreb, 1969. Drugo izdanje 1993.

[4] http://www.yuhistorija.com/serbian/kultura_religija_txt00c3.html

[5] Jovan Despotović, Ivan Meštrović – skulpture 1898-1918. Sveske Društvo istoričara umetnosti Srbije br. 16, Beograd, 1985, 138-139. (http://www.jovandespotovic.com/?page_id=7984)

[6] O Meštrovićevom radu u Beogradu, za kralja i državu, publikovano vje iše pojedinačnih studija: Uglješa Rajčević, Konjanici na Mostu kralja Aleksandra I u Beogradu: jedan neizveden projekat Ivana Meštrovića, Godišnjak grada Beograda XXXIV, Beograd, 1987; Aleksandar Kadijević, Istorija i arhitektura Zemunskog mosta kralja Aleksandra I Karađorđevića, Pinus zapis IV, Beograd, 1996; Uglješa Rajčević, Zatirano i zatrto. Oskrnavljeni i uništeni srpski spomenici na tlu predhodne Jugoslavije, Knjiga prva, Prometej, Novi Sad, 2001. 37, 65, 105, 138, 150, 156, 172, 247; Aleksandar Ignjatović, Jugoslovenstvo u arhitekturi (1904-1941), Građevinska knjiga, Beograd, 2007; Hajna Tucić, Spomenik Neznanom junaku na Avali, Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda, Beograd, 2008; Danijela Vanušić, Podizanje spomenika Pobede na Terazijama, Nasleđe IX, Beograd 2008; Marina Pavlović, Skulpture Ivana Meštrovića na Beogradskoj tvrđavi – transformacija značenja kroz prostor i vreme, u: Javni spomenici i spomen obeležja. Kolektivno pamćenje i/ili zaborav, zbornik radova, Beograd, 2014. 85-100; Aleksandra Ilijevski, Između javnih spomenika i kapija mosta: Meštrovićeve konjičke predstave vladara za Zemunski most Viteškog kralja Aleksandra I Ujedinitelja, u: Javni spomenici i spomen obeležja. Kolektivno pamćenje i/ili zaborav, zbornik radova, Beograd, 2014, 101-114; Tijana Borić, Umetnički opus Ivana Meštrovića u Dvorskom kompleksu na Dedinju, Nasleđe IX, Beograd, 2008; Aleksandra Ristanović, Spomenik zahvalnosti Francuskoj, Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda, Beograd, 2012; Aleksandar Ilijevski, Prilog proučavanju arhitekture i ideologije Mosta viteškog kralja Aleksandra I Ujedinitelja u Beogradu, Nasleđe XIV, Beograd, 2013. Marko Stojanović, Ivan Stanojev, Traženje nacionalnog identiteta Kraljevine Jugoslavije – od Vidovdanskog do Svetosavskog hrama, Nasleđe XVII, Beograd, 2016. (http://beogradskonasledje.rs/casopis-nasledje)

[7] Vinko Srhoj, Kosta Strajnić i ideja nacionalnog stila u umjetnosti, u: Ivan Viđen (Urednik), Kosta Strajnić: Život i djelo. Zbornik radova, Matica Hrvatska – ogranak Dubrovnik, Instutut za povjest umjetnosti, Dubrovnik, Zagreb, 2009. 40.

[8] Dejan Medaković, Istorizam u srpskoj umetnosti XIX veka, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor 3-4, Beograd, 1967. 197-211.

[9] Irena Kraševac, Kosta Strajnić o Ivanu Meštroviću, Kosta Strajnić: Život i djelo, 55.

[10] Lazar Popović, Petar Mikić, Laza Popović, Enciklopedija Novog Sada, knj. 21, Novi Sad, 2003. 198-200.

[11] Izložba starog srpskog slikarstva u Vojvodini i VI. jugoslovenska umetnička izložba, katalog izložbe, Novi Sad, 1927. i posebno značajna dvotomna studija: Milana Kašanin, Veljko Petrović, Srpska umetnost u Vojvodini, Matica srpska, Novi Sad, 1927.

[12] O izložbi detaljnije: Katarina Pavlović, Šesta jugoslovenska umetnička izložba u Novom Sadu, Zbornik za likovne umetnosti Matice srpske br. 10, Novi Sad, 1974; Slobodan Sanader (Urednik), Slikarstvo u Vojvodini 1900‒1944, Galerija savremene likovne umetnosti, Novi Sad, 1991. 205; Jasna Jovanov, Izložbe Grupe nezavisnih umjetnika u Vojvodini od 1924. do 1925, Peristil br. 57, Zagreb, 2014. 221–228.

[13] Ratko Kulić, Zbirka vajarskih radova Galerije Matice srpske, Galerija Matice srpske, Novi Sad, 2012. 117.

[14] Dr. Jovan Radonić, Svetozar Miletić – Povodom današnjeg svečanog otkrića spomenika u Novom Sadu, Politika 1. oktobar 1939. 7.

[15] Dr Jovan Radonić, nav. članak; Anonim, Na svečan način će u Novom Sadu biti otkriven spomenik Svetozaru Miletiću, Dan 1. i  2. oktobar 1939; M. Šantić, D. Đorđević, U Novom Sadu juče je na svečan način osvećen spomenik Svetozaru Miletiću, velikom sinu Vojvodine, Politika 2. oktobar 1939. 5-6.

[16] Figura se nalazi u spisku Jovanovićevih radova, pod rednim brojem 237, kao ‘’Svetozar Miletić (1935), figura, gips, model za spomenik u Novom Sadu, Muzej Vojvodine, Novi Sad’’. Miodrag Jovanović, Đoka Jovanović: 1861-1953, Galerija Matice srpske, Novi Sad, 2005. 235.

[17] Anonim, Otkrivanje spomenika kralju Karolu I (u Bukureštu), Politika 10. maj 1939. 4.

[18] Novosadski informativni dnevnik Dan (28. мај 1935 – 10. april 1941) bile su jedine dnevne novine u to vreme na srpskom jeziku u Vojvodini. Osnivač i vlasnik, do 1938, bio je inženjer David Daka Popović (Novi Sad, 1886 – Novi Sad, 1967) a glavni urednik pravnik i novinar Lazar Atanacković (Gornji Kovilj, 1908 – Novi Sad, 1982). Detaljnije: Dušan Popov, Srpska štampa u Vojvodini 1918-1941, Matica srpska, Novi Sad, 1983. 380-397.

[19] O efemernom spektaklu detaljnije: Miroslav Timotijević, Efemerni spektakl za vreme vladavine kneza Miloša i Mihaila Obrenovića, Peristil br. 31, Zagreb, 1988. 305-312; Nenad Makuljević, Efemerni spektakl u multikulturalnom Beogradu: Povratak Vučića i Petronijevića u Srbiju, u: Beograd u delima evropskih putopisaca, SANU, Beograd 2003, 169–185; Biljana Mišić, Efemerni spektakl – proglašenje Kraljevine Srbije 1882., Nasleđe br. VI, Beograd, 2005. 85-106; Nenad Makuljević, Umetnost i nacionalna ideja u XIX veku: sistem evropske i srpske vizuelne kulture u službi nacije, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2006. 308-318.

 

[20] Čuvena pesmu posvećenu Svetozaru Miletiću na stihove Vasilija Živkovića iz 1870. godine: ‘’Or’o klikće sa visine / Na nj’ ozdole kevću psine / Ni brige te, sivi tiću / Mi smo s tobom, Svetozare Miletiću / Kad izvesni šalaj kucne čas / Zovi samo, evo nas…’’ Duško M. Kovačević, Vasa Živković: Život, rad i pesništvo, Narodna Biblioteka Srbije, Beograd, 1990.

[21] Jedna od najpoznatijih pesama Svetozara Miletića spevana u čast vojvode Stevana Šupljikca u jesen 1848. koja je po rečima Vase Stajića bila svojevrsna vojvođanska himna toga doba. Vasa Stajić, Svetozar Miletić – život i rad, Matica srpska, Novi Sad, 1926, 158.

[22] Politika u kojoj je objavljen ovaj izvešta koštala je jedan dinar, mesečna preplata 24 a za strane zemlje 52 dinara

[23] Anonim, Juče u Novom Sadu otvorena izložba savremene vojvođanske slikarske umetnosti, Politika 1. oktobar 1939. 7.

[24] Spomenik Grguru Ninskom otkrio je 29. septembra 1929. kneza Pavle Karađorđević, kao izaslanika kralja Aleksandra. Prvobitno je bio postavljen u Peristilu Dioklecijanove palate što je izazvalo brojne realcije građana Splita. Uklonjen je po okupaciji Dalmacije 1941. godine i ponovo postavljen 1954. na obod parka, pokraj severnog zida palate. Ovaj impozantni spomenik je visok 8,5 metara i težak 13 tona. O otkrivanju spomenika detaljnije: V. Brajević, Knez Pavle je juče otkrio spomenik Grguru Ninskom u Splitu, Politika 30. septembar 1929. 1-2.

[25] Jovan Popović, Meštrovićev Miletić, Umetnost i kritika br. 4-5, Beograd, novembar 1939.

[26] Vojislav Puškar, Javni spomenici – kulturna i istorijska spomen-obeležja u novosadskoj opštini, Novosadski klub, Novi Sad, 1994. 9; Svetlana Pejić (Urednica), Spomeničko nasleđe Srbije: nepokretna kulturna dobra od izuzetnog i od velikog značaja, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Beograd, 2007. 293.

[27] Zmajev muzej: Sremska Kamenica, Jovana Jovanovića Zmaja, Muzej grada Novog Sada, Petrovaradin, 1993. 15, kat. br. 366.

[28] Miloš Arsić, nav. članak

Posted in Blog.