Konkurs za regulaciju Novog Sada iz 1937. godine

Vladimir Mitrović

Mada je (proto) urbanistička delatnost u Novom Sadu bila razvijena i u godinama pre Prvog svetskog rata, u prvoj posleratnoj godini nastaje skica, kako je naziva Ljubinko Pušić, koja je manje govorila o konceptu razvoja grada a više bila rezultat zemljišne politike i privatnih interesa krupnog kapitala (Pregledni plan Novog Sada / Ujvidek, antnezetiterkape, 1:10000, 1919). Jedan dokument iz Istorijskog arhiva Novog Sada (F.150.59985/1929), dopis Saveta grada od 1. novembra 1929. godine, donosi informaciju o postojanju Regulacionog plana Novog Sada odobrenog još od bivšeg ugarskog Ministarstva Unutrašnjeg dela 4. septembra 1918. godine. Najznačajniji plan koji se može jače vezati za ranu urbanističku problematiku nastaje 1920. godine ali o njemu nema materijalnih tragova. Jedan od njegovih autora, inž. David Daka Popović (1886-1967) daje nešto detaljniji opis plana na predavanju održanom pred Prosvetnim odborom Matice srpske (30. januara) gde kaže da će Novi Sad biti oblasni centar Vojvodine i da mu treba još oko dvadeset monumentalnih zgrada kao i mesto za muzej, pozorište, pijacu, školske i zdravstvene zgrade a da će, za nekoliko decenija, grad konačno sići na Dunav. Od značajnih postavki treba posebno istaći predviđanja za proširenje Novog Sada prema Dunavu (tzv. Mali Liman), lokaciju za pristanište, pored Petrovaradinskog mosta i izgradnju mosta ka Sremskoj Kamenici. Pregledni plan Novog Sada iz 1930. (Biblioteka Matice srpske, Urbanistički zavod Novi Sad) predstavlja određenu refleksiju prethodnog ali svakako da čini prekretnicu u urbanističkom razvoju grada.

Akcija za donošenje Regulacionog plana Novog Sada počela je sredinom 1935. godine kada je Ministarstvo finansija odobrilo Gradskom poglavarstvu sredstva za njegovu izradu. Prema novom regulacionom planu, piše novosadski Dan (10. septembra 1935) u tekstu pod nazivom “Novi Sad bliske budućnosti”, grad će iz osnove izmeniti svoj izgled i dobiće izgled jednog moderno uređenog evropskog grada. U podnaslovima teksta se iznose i neka od glavna pitanja budućeg plana – Granice regulacionog plana, Slika budućeg izgleda grada, Sajmište i pijace, Veliki Liman će postati sportski kraj, Parkovi, skverovi i šume, Koncentracija groblja svih konfesija, Železnica i saobraćaj itd. Tokom naredne godine u štampi je objavljeno još nekoliko tekstova koji su najavljivali dopunu ovih zadataka. Prvo doneti i rešiti pitanje regulacionog plana, piše nedeljnik Novi Sad (14. februar 1937) u tekstu ‘’Komunalna politika i urbanizacija grada’’, pa onda kanalizacije i vodovoda, popločavanja ulica, prosecanje i proširivanje novih, eksproprijacije, električne mreže, saobraćaja, parkova, dečjih igrališta, socijalnih i medicinskih ustanova, radničkih i sirotinjskih stanova, skloništa, pijaca itd. Za sve navedeno potrebna su određena finansijska sredstva a bez osiguranja ne treba započinjati nikakav rad. Sa druge strane, treba ljubavi i razumevanja podjednako i kod nadležnih u gradskoj opštini ali i kod građana, zaključuje se u članku.

Kada je početkom juna 1937. godine raspisan međunarodni konkurs za urbanističko rešenje Novog Sada pristiglo je 13 radova od kojih je 9 uzeto u obzir jer su ispunili sve konkursne uslove. Prva nagrada nije dodeljena dok je arhitekta Branko Maksimović (1900-1988) osvojio drugu nagradu a arh. Juraj Najdhart (1901−1979) drugi otkup. Treću nagradu su ravnopravno podelili radovi arh. Mihajla Radovanovića iz Beograda i zajednički rad peštanskog arhitekte Đerđa Korompaia i Novosađanina Nenada Pecića (Neoplanta). Pored Najdharta otkupne nagrade su dobili i Mate Bajlon i Emanuel Šamanek (Sarajevo), Miša Manojlović (Beograd), Zdenko Strižić (Zagreb), Vaso Todorović (Prag) i Milorad Pantović (Pariz). U literaturi su kvalitetno obrađena konkursna rešenja arh. Maksimovića, Najdharta i Pantovića. Članovi užeg stručnog žirija su bili Branko Ilić (predsednik opštine), inž. Lazar Popovicki (šef Tehničkog odeljenja), arh. Lazar Dunđerski, inž. Radivoje Mirković i Dejan Bogdanović. Širi žiri je radio u sastavu arh. Branko Tanazović i Edo Šen (profesori Tehničkih fakulteta u Beogradu i Zagrebu), inž. Jovan Obradović (šef odseka Ministarstva građevina), inž. Slobodan Petrović (profesor Univerziteta) i dr. Jovan Popović (šef odseka Državnog higijenskog zavoda). Tokom avgusta upriličena je i izložba pristiglih konkursnih rešenja.

Konkurs je  izazvao veliku pažnju građana pa je tako dnevni list Dan već u avgustu, u četiri nastavka, objavio opširan komentar inž. Momčila Tapavice (1872-1949), u kome ovaj iskusni graditelj daje čitav niz primedbi i predloga u vezi sa nagrađene radovima Maksimovića, Radovanovića i Pecića. Dovoljno je pogledati naslove serije članaka pa zaključiti da je Tapavica pronašao mnogo razloga za ovako brz i na trenutke žučni komentar – Međunarodni put i ideje učesnika konkursa, Pogrešno rešenje trgova i, posebno, Centar treba dizati u visinu a ne izgrađivati ga u širinu. I kasnije će novosadska dnevna i nedeljna štampa, iz pera stručnjaka i novinara, pomno pratiti dešavanje oko izrade plana grada, koji bi se mogao označiti i kao prvi pravi pokušaj izrade urbanističkog plana. Gradska uprava je već sledeće godine formirala Radnu komisiju za izradu regulacionog plana Novog Sada, koju su sačinjavali zaposleni u Tehničkom odeljenju kao i arhitekti i inženjeri delegirani od strane Udruženja jugoslovenskih inženjera i arhitekata i novosadske podružnice Inženjerske komore – Stevan Radivojević (za putnu mrežu), Nikola Mirkov (hidrotehnika), Đorđe Tabaković i Oskar Pakvor (arhitektonsko-urbanistički problem) i Bela Štajger-kazal (železnica). Komisija je sledeće godine ponovo organizovala konkurs, ovoga puta pozivnog karaktera na kojem su učestvovali najbolje plasirani arhitekti. Tada je odlučeno da se izrada poveri arh. Juraju Najdhartu.

Branko Maksimović (šifra ‘’248’’ / druga nagrada)

Najbolje plasiran rad arh. Maksimovića je uz teoretsko objašnjenje (Novi Sad danas i sutra, Novi Sad, 1937) nastao na programskim osnovama koje su se bazirale na prognozi razvoja grada od pedeset godina (do 1986) i na predviđenom broju od stotinu pedeset hiljada stanovnika. Već tada su začete ideje o prelasku grada na sremsku stranu kao i o izmeštanju industrije na drugu stranu Kanala. Lj. Pušić u svom komentaru Maksimovićeg rešenja podvlači njegovo savremeno opredeljenje u kome poziva na novi koncept urbanizma koji mora biti dosledan da čovek bude u njegovom središtu jer ne može biti reči o tehničkom uređenju grada na savremenoj osnovi dok ne budu rešeni ekonomski problem grada i njegovog stanovništva. Mada Maksimović postojeće stanje grada vidi veoma nepovoljno neka od njegovih rešenja su imala izrazito humanističku konotaciju, na primer tretiranje stanovanja. Organizam današnjeg Novog Sada, piše Maksimović, nije zdrav, jer grad od oko sedamdeset hiljada stanovnika nema vodovod a najveći deo grada je bez kanalizacije. Novi Sad je sada faktički samo formalno grad zbog preko pedeset posto poljoprivrednog stanovništa. Mnogi periferni krajevi za stanovanje su na podvodnom močvarnom zemljištu gde se samo pre dve stotine godina niko nije hteo naseljavati. Glavne saobraćajne arterije nemaju dovoljnu širinu, ne postoje trgovi, pomešana je industrija i stanovanje itd. Osnovni Maksimovićev planerski pristup svodi se na raščlanjavanje grada na četiri osnovne gradske funkcije – stanovanje, rad i privredu, odmor i rekreaciju i saobraćaj. U ovom klasičnom sistemu zoniranja Maksimović će ipak voditi računa o međusobnim odnosima svake od funkcija i o gradu kao celini. Zavidan tretman dat je zelenilu, sportu i rekreaciji gde pored velikog broja objekata za sport sistem zelenih površina ima prvenstveno funkcionalnu ulogu. Petrovaradin i Sremska Kamenica se po prvi put tretiraju kao sastavni delovi gradskog područja a po planu se uređuju na istim principima kao i sam grad.

Juraj Najdhart (šifra „Atina” / otkup)

Zajedno sa nagrađenim autorima arh. Najdhart je pozvan na uži konkurs, organizovan tokom 1938. godine i tada mu je poverena izrada Regulacionog plana, kao i izrada direktivnih planova za neke trgove u Novom Sadu na čemu je radio u periodu 1938−1941. U tom periodu Najdhart će izraditi niz regulacionih studija – Šumadijske ulice, trga oko Riblje pijace i još nekih poteza u samom centru grada. Naglašen radikalizam koji Najdhart primenjuje tretirajući najuži centar grada iz današnje perspektive izgleda ne samo kao plod urbanističkih zabluda toga vremena već i kao potpuno odsustvo obzira prema zatečenom stanju i graditeljskom nasleđu, čemu su ondašnji modernisti bili skloni. Na kratkotrajnoj izložbi održanoj u dvorani Trgovinsko-industrijske i zanatske komore (26. februar – 1. mart 1939), Najdhart je izložio planove regulacija Novog Sada, Radničkog naselja i civilnog aerodroma. Od arhitektonskih projekata na izložbi su predstavljeni i projekti pojedinih trgova u Novom Sadu, te tip stambene kuće „zelenog grada”, na primeru Novog Sada. Na predavanju tokom trajanja izložbe Najdhart je rekao da se zalaže za „zeleni grad” koji bi bio toliko elastičan da se može primeniti bez velikih žrtava, jer predviđa sukcesivnu izgradnju. Gradski organizmi kao umetničke tvorevine (kolektivnog) ljudskog duha moraju biti elastični i adaptilni, smatrao je Najdhart.

Uporedo sa razradom Regulacionog plana Novog Sada Najdhart je za grad izradio i generalni urbanistički plan, nivelacione planove, te uredbe i pravilnik za urbanizaciju grada. U Regulacionom planu koji je Najdhart radio u godinama pred početak Drugog svetskog rata ponovio je neka svoja rešenja iz pređašnjeg konkursnog rada koja su poslužila kao osnove i u kasnijem planskom organizovanju i razvoju grada – velika bulevarska osa prema novom mostu na Dunavu, stambena naselja uz reku, izmeštanje industrije i železnice van grada i sl. Tomislav Premerl smatra da je Najdhartov Regulacioni plan Novog Sada „jedan od najsmionijih i najrevolucionarnijih kompleksnih sagledavanja i oblikovanja jednog većeg grada, jer Najdhart rešavajući zadatak u totalu i u detalju, postojeći gradski prostor logično veže kao integralnu celinu sa novim delovima grada, a novim shvaćanjem i naprednom prostornom mišlju na planu grada nove funkcije prostora; on postojeći grad preoblikuje ne oduzimajući mu poseban karakter, već upravo specifičnost postojećeg prostora smišljeno gradi u veliku celinu modernog gradskog organizma”. Ne ulazeći kritički u pojedinosti odnosa prema nasleđenoj graditeljskoj baštini, Premerl nastavlja pohvalu plana koji, po njemu, „velikim potezima riješava promet, osobito povezivanje rijeke i grada u svim vidovima, od funkcije i prostorne organizacije pristaništa, do oblikovanja prostora uz rijeku i veza sa Petrovaradinom na desnoj obali”. Mada je Najdhartov plan nezvanično prihvaćen neposredno pred početak Drugog svetskog rata, od njega se kasnije odustalo i dugo godina je bio zaboravljen. Kasniji istraživači Najdhartovog dela su ispravno smatrali da novosadski plan predstavlja „domišljenu formu jednog razdoblja i jedne generacije”. (Karlić-Kapetanović, 92) U osnovi, to je grad korbizijanskog shvatanja urbanizma gde je u funkcionalnom smislu dosledno sproveden princip zoniranja teritorija. U tretiranju saobraćaja ovaj plan je znatno radikalniji od prethodnog, rađenog za konkurs 1937, i upravo će ta strana planerskog problema biti glavna manjkavost zbog koje plan neće biti uzet u obzir u neposrednom vremenu posle rata. Glavna karakteristika saobraćaja je stvaranje novih i jakih pravaca bulevarskog tipa, koji presecaju celokupnu teritoriju, podjednako i staru i novu, naslućujući tako narastajuću ulogu drumskog saobraćaja. (Pušić, 125)

Milorad Pantović (šifra „NS” / otkup)

Ljiljana Blagojević je detaljno obradila konkursni rad na temu Regulacija Novog Sada arh. Pantovića koji ga je uradio zajedno sa kolegama iz Le Kurbizijeovog ateljea, Holanđaninom Kajperom, Francuzom Žanom Bosijem i Švajcarcem Otom Klausom. Ovaj konkursni rad će i sam Pantović smatrati svojim ključnim (i najdražim) planom u karijeri kojim je potvrđena njegova modernistička orijentacija. Rešenje ovog tima imalo je nameru da se načini funkcionalni grad koji odgovara ne geometrijskom sagledavanju već će biti odgovarajući životu, navikama i psihologiji čoveka. Oni predlažu gustinu od dve stotine stanovnika po hektaru a grad bi bio sastavljen od više naselja sa po šest ili sedam hiljada stanovnika, sa zajedničkim administrativnim i kulturnim centrom, koji bi zajedno organski povezani stvorili jedinstvenu celinu grada. Ovaj novi system se ne uvodi na periferiju već u sam centar tako što bi on bio podeljen na zone, određene prema Le Kurbizijeovom principu ravnomerne iskorišćenosti čitavog dana. Grad je podeljen prema uslovima stanovanja i rada, tako da bi stanovnici brzo prelazili te relacije dok su objekti za rekreaciju i razonodu smešteni u samim zonama stanovanja. U planu se ne predviđaju satelitska naselja, već se u samom centru, u neposrednoj blizini Dunava, planira novi moderni grad. Pantović takođe predlaže, za razliku od ostalih konkursnih rešenja, da se stara varoš poštedi velikih izmena, dok bi se moderan grad razvijao u njegovoj neposrednoj okolini. Urbanistički i arhitektonski koncept Pantovićevog tima, zaključuje Lj. Blagojević, duboko je vezan za postavke funkcionalističkog grada koje je u praksi koristio Le Kurbizije. Međutim, ovako beskompromisni modernistički stavovi i ideje bili su za naše prilike odveć smeli i revolucionarni pa, samim tim, i neprihvatljivi.

Nema sumnje da je konkurs za regulaciju Novog Sada iz 1937. godine kao i dešavanja koji su potom usledili bili najznačajniji događaji direktno vezana za ondašnju urbanističku delatnost i želju, u krajnjoj liniji, čitave društvene zajednice da se Novi Sad uvede u grupu uređenih evropskih gradova. Takođe je uočljivo da su u kasnijim planskim dokumentima do sličnih urbanističkih rešenja dolazili i drugi autori koji su se u posleratnim godinama bavili istom problematikom. Urbanistički institut NR Srbije se već 1945. godine nije saglasio sa Najdhartovim planom pa je ubzo izrađena nova skica plana. Međutim ni ovaj plan, rad arh. Dimitrija Marinkovića (Generalni regulacioni plan, 1947) Gradsko veće nije prihvatilo već je pokrenulo postupak za izradu potpuno novog plana. Ovaj posao je poveren Urbanističkom zavodu planske komisije NR Srbije i to je prvi Generalni urbanistički plan Novog Sada koji je zvanično usvojen 1950. godine da bi potom usledila i njegova dosledna realizacija. Naravno da svi događaji vezani za urbanizam Novog Sada između dva svetska rata zaslužuju znatno detaljnija, pažljivija i opširnija istraživanja. Obimna građa, brojni arhivski dokumenti, pohranjeni u Arhivu Vojvodine i posebno u Istorijskom arhivu Novog Sada, zajedno sa novinskim člancima iz dnevne i nedeljne štampe kao i tekstovi o ovoj problematici publikovani poslednjih nekoliko decenija daju široke mogućnosti za buduće istraživače.

  

Spisak i izvori ilustracija:

  • Branko Maksimović, Konkursni rad za Regulaciju Novog Sada, 1937.

Izvor: Novi Sad danas i sutra, 1938./ Zavod za urbanizam Novi Sad

  • Juraj Najdhart, Konkursni rad za Regulaciju Novog Sada, 1937.

Izvor: Lj. Blagojević, 2005: 33.

  • Najdhart, Regulacioni plan Novog Sada iz 1941.

Izvor: Zavod za urbanizam Novi Sad

  • Milorad Pantović, Konkursni rada za Regulaciju Novog Sada, 1937.

Izvor: Lj. Blagojević, 2005: 38.

  • Najdhart, Rešenje centralne ulice sa trgovima, 1938.

Izvor: J. Karić-Kapetanović, 1990: 91.

  • Najdhart, Rešenje centralnog trga, 1938.

Izvor: Arhitektura br. 156-157, Zagreb, 1976: 16.

  • Najdhart, Trg oko Riblje pijace, 1939.

Izvor: J. Karlić-Kapetanović, 1990: 92.

  • Najdgart, Perspektiva grada sa drumskog mosta, 1938.

Izvor: Dan od 25. juna 1940: 4.

 

Članci iz dnevne iz nedeljne štampeJosif Major, Novi Sad u godini 1950. Izgled Novog Sada posle dvadeset godina, Novi Sad, 6. januar 1930; Anonim, Izgrađivanje našeg lepog grada Novog Sada po novom regulacionom planu, Novi Sad, 16. mart 1935; Anonim, Novi Sad bliske budućnosti, Dan 10. septembar 1935; Anonim, Komunalna politika i urbanizacija grada, Novi Sad, 14. februara 1937; Anonim, Poćetkom iduće nedelje otvoriće se izložba regulacionih osnova Novog Sada, Dan, 31. jul 1937; S(vetozar) J(ovanović), Kroz pedeset godina Novi Sad prema projektu biće grad od 150.000 stanovnika, sa dva aerodrome, dva pristaništa, sportskim stadionom i ostalim veliko – varoškim odlikama, Pravda 12. avgust 1937; Miloš Petrović, Budući Novi Sad – izložba planova za uređenje i regulaciju Novog Sada, Novi Sad, 15. avgust 1937; Momčilo Tapavica, Regulacija Novog Sada, Dan 22. avgust 1937; Momčilo Tapavica, Međunarodni put i ideje učesnika konkursa, Dan 24. avgust 1937; Momčilo Tapavica, Pogrešno rešenje trgova, Dan 25. avgust 1937; Momčilo Tapavica, Centar treba dizati u visinu a ne izgrađivati ga u širinu, Dan 26. avgust 1937; Dragutin Popović, Urbanistička hronika: Konkurs za regulacioni plan Novog Sada, Beogradske opštinske novine br. 7-8, Beograd, 1937; Anonim, U nedelju se otvara izložba regulacionih planova Novog Sada arhitekte g. Juraja Najdharta, Dan, 26. februar 1939; Anonim, Arhitekta g. Juraj Najdhart održao je predavanje o razvoju i principima modernog urbanizma sa primerom na Novi Sad, Dan, 1. mart 1939; Stari Novosađanin (Daka Popović), Regulacioni plan Novog Sada: Sugestije o kojima treba voditi računa, Dan 25. jun 1940; M. Babić, Železnica i regulacija u Novom Sadu, Dan, 21. jul 1940.

Odabrana literatura: Dušan Grabrijan, Natječaj za regulaciju Novog Sada – kratki grafičko-analitički prikaz natječajnog rada projekta  ’Atina’, Građevinski vjesnik, br. 10, Zagreb, 1937; Branko Maksimović, Novi Sad danas i sutra, Godišnjak Matice srpske, Novi Sad, 1938; Korompai Đerđ, Neka opšta pitanja prostornog razvoja i uređenja Novog Sada, separat, Epiteset br. 2, Budimpešta, 1941;Mihajlo Mitrović (Urednik), Gradovi i naselja u Srbiji: razvoj, urbanistički planovi i izgradnja 1946-1951, Urbanistički zavod NR Srbije, Beograd, 1953. 71-84; Daka Popović, Prilog urbanističkom i arhitektonskom razvoju Novog Sada, Rad Vojvođanskih muzeja br.12-13, Novi Sad, 1964. 153-161; Tomilav Premerl, Hrvatska moderna arhitektura između dva rata, Arhitektura, br. 156−157, Zagreb, 1976; Ljubinko Pušić, Urbanistički razvoj gradova u Vojvodin, Matica srpska, Novi Sad, 1987. 124−125, 140−144; Dejan Pajović (Urednik), Novi Sad – Slika grada, Zavod za urbanizam, Novi Sad, 1996; Slobodan Jovanović, Urbanizam i arhitektura prve polovine XX veka u Vojvodini, DaNS maj 1998. 18-19; Jelica Karlić-Kapetanović, Juraj Najdhart: život i djelo, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990. 89−92, 323, 335; Vladimir Mitrović, Juraj Najdhart i Novi Sad, DaNS, br. 23, Novi Sad, 1998, 33; Slobodan Jovanović, Arhitektura Novog Sada druge polovine XX veka, DaNS br. 32, Novi Sad 2000. 23-35; Ljiljana Blagojević, Novi Beograd: osporeni modernizam, Zavod za udžbenike, Arhitektonski fakultet, Beograd, 2007. 33-43; Vladimir Mitrović, Arhitektura XX veka u Vojvodini, MSUV, Akademska knjiga, Novi Sad, 2010. 154-155; Umetnička topografija Novog Sada, Matica srpska, Novi Sad, 2014. 118-121; Vladimir Mitrović, Iz istorije kulture i arhitekture: Zapisi jednog istraživača (1994-2014), Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, 2014.

Posted in Blog, Post.