Đorđe Tabaković, crkva Sv. Vasilija Ostroškog, Vojvoda Stepa, 1938.

Srpsko crkveno graditeljstvo u Vojvodini između dva svetska rata

Đorđe Tabaković, crkva Sv. Vasilija Ostroškog, Vojvoda Stepa, 1938.

Đorđe Tabaković, crkva Sv. Vasilija Ostroškog, Vojvoda Stepa, 1938.

Srpsko crkveno graditeljstvo u Vojvodini nastalo tokom prve polovine XX veka donelo je znatne novine u odnosu na sakralnu arhitekturu XVIII i XIX veka oličenu u jednobrodnom konceptu hrama sa blago naglašenim pevničkim prostorima i kulom-zvonikom na zapadnom pročelju. Carski zakoni su restriktivno, putem čvrstih odredbi građevinskih zakona nalagali uniformnost hramova svih konfesija među naseljenim stanovništvom. Glavni motiv, da se hramovi raznih konfesija ne razlikuju, bar ne upadljivo, upotpunjen je i nekim od praktičnih razloga u vezi sa kapacitetom samih crkava koje, posebno u gradovima, moraju da primaju sve veći broj vernika. Još jedan od praktičnih razloga jeste činjenica da je gradnja i održavanje jednobrodnih građevina, bez centralne kupole, znatno jednostavnije i ekonomičnije. Kupolne građevine, posebno ako bi bile veće, zahtevale bi i određen stepen stručnosti samih graditelja kojih na području tadašnje Vojvodine nije bilo mnogo ili ih bar nije bilo dovoljno.

Jedan od retkih programskih tekstova o sakralnoj arhitekturi u Vojvodini, nastao iz pera graditelja Davida Dake Popovića, „Vojvođanska crkvena arhitektura − povodom gradnje crkve u Adi”, imao je za cilj da ustanovi teorijski novu koncepciju hrama koja bi se znatno razlikovala od zatečene tradicije gradnje hramova u podunavskim zemljama.[1] Podizanje Vaznesenske crkve u Adi, kao jedne od prvih sakralnih objekata gde je primenja armirano-betonska konstrukcija tokom perioda 1925−1926. imalo je originalnu predistoriju, što je autoru bio povod za analizu sakralnog graditeljstva kod Srba u Vojvodini nastalog u prethodnim vekovima. Način na koji su švapski doseljenici gradili svoje crkve, primećuje Popović, u ovim krajevima pokazao se u svakom pogledu praktičniji sa gledišta troškova, prostora, kao i sa statičkog gledišta. Mnogo je jednostavnije bilo podići dva dugačka paralelna zida sa zaobljenom oltarskom apsidom i jednim visokim tornjem, nego graditi unutrašnje stubove, lukove i svodove. Da bi se vratili svojim starim korenima u sakralnoj arhitekturi Popović predviđa da budući veliki hramovi moraju dobiti u prvom redu novu i celishodnu osnovu i rešenje prostora, a tek ukoliko ta osnova bude logična dozvoljava i primenu spoljnje forme srednjovekovne arhitekture, oni se s pravom mogu zahtevati. Osnova je dakle, po Popoviću, primarni problem naših budućih monumentalnih hramova, a spoljnji izgled je u organskoj vezi sa osnovom, što je sasvim moderno poimanje arhitekture. Savremena crkva traži prostor, zaključuje Popović. Svakako da je baš prostor taj činilac koji je ponajviše uticao, pored državnih regulativa, da se na području Austrougarske grade pravoslavni hramovi svedeni na tip jednobrodne crkve sa zvonikom i naglašenom zapadnom fasadom izvedenom uglavnom u duhu poznog baroka ili klasicizma. Pod uticajem crkvene arhitekture iz Podunavlja dolazi do usvajanja poznobaroknih i klasicističkih oblika i u Srbiji (Beograd, Šabac), te Bosni i Hercegovini, gde se većina gradskih crkava podiže u maniru sakralnog graditeljstva sa područja Austrougarske monarhije. Tako se uglavnom gradilo s manjim varijacijama prvenstveno nad zapadnim korpusima hramova sa jednom ili dve kule-zvonika, tokom XVIII i XIX veka na čitavom području Vojvodine.

Na svim teritorijama na kojima je živeo srpski narod tokom druge polovine XIX veka sakralna arhitektura ulazi u jednu novu fazu graditeljskog stvaralaštva. Primat preuzimaju školovani arhitekti i graditelji koji pored stilskih lutanja daju nov dug sakralnom graditeljstvu. Predvodnici preporoda crkvene arhitekture su četvorica Hanzenovih učenika, Svetozar Ivačković, Jovan Ilkić, Vladimir Nikolić i Dušan Živanović, o čijem je stvaralaštvu, posebno sakralnom, detaljno pisano.[2] Preobraženska crkva u Pančevu, građena 1874−1878, po projektu arh. Ivačkovića, najproduktivnijeg srpskog graditelja druge polovine XIX veka, u istoriografiji je već naznačena kao polazišna osnova za veliki povratak nacionalnog stila. M. Kašanin već 1927. primećuje njenu posebnost pohvalom da je Vojvodina posle čitavog veka dobila ponovo crkvu koja podseća na religiozne građevine srednjeg veka. Crkvenom arhitekturom povremeno se bave brojni srpski arhitekti sa kraja XIX i početka XX veka: Aleksandar Bugarski, Dimitrije T. Leko, Andra Stevanović, Milorad Ruvidić, Dragutin Milutinović, Vladimir Popović, Petar Popović, Jovan Stanojević i drugi. Na području Vojvodine, po dosadašnjim saznanjima, ovi autori nisu projektovali sakralne objekte. Dobro poznavajući bogatu istoriju srpskog sakralnog graditeljstva neki od njih vremenom stvaraju svoje osobene stilove unutar sakralne arhitekture. Graditeljske karijere i dela ovih autora još uvek nisu detaljno analizirana, sem kraćih napisa, mada većina od ovih arhitekata zaslužuje bogatije monografske prikaze. Nedavno objavljena studija Aleksandra Kadijevića[3], kao i one ranije objavljene − Željka Škalamere[4], Dejana Medakovića[5], Miodraga Jovanovića[6] i drugih, otkrile su svu lepotu i graditeljsko umeće srpskih arhitekata druge polovine XIX i prve polovine XX veka u traganju za osobenim nacionalnim stilom u crkvenom graditeljstvu. Dugo je ta arhitektura bila nepoznanica. Pored ideološkog karaktera društva koje je uticalo da se interesovanja za crkvu generalno potisnu i oslabe, na doskorašnje nepoznavanje novijeg crkvenog graditeljstva uticalo je i primetno manje interesovanje starije istoriografije za arhitekte i njihova dela. Dok se slikarstvo i vajarstvo pomno pratilo, beležilo i izučavalo, arhitektura je tek povremeno dobijala zasluženi prostor i pažnju.[7] Posebno se to odnosi na arhitekte koji su gradili pravoslavne hramove u periodu između dva svetska rata, a to su: Momir Korunović, Aleksandar Deroko, Grigorije Samojlov, Petar i Branko Krstić, Dragomir Tadić i dr. Poslednjih godina stvaralaštvo ovih autora detaljno je valorizovano i monografski obrađeno.[8]

O arhitekturi na području Vojvodine nastaloj u periodu između dva svetska rata pisano je tek fragmentarno, u okvirima širih monografskih studija o pojedinim autorima ili pojavama. Mada je jedan broj hramova sa ove teritorije pominjan u pregledima crkava i spomenika Vojvodine, samo je u retkim prilikama dato nešto više od najosnovnijih podataka o patronu crkve ili godinama gradnje.

Period na prelazu XIX u XX vek u graditeljskoj aktivnosti Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Vojvodini bio je obeležen i uglavnom vezan za ličnost Georgija Brankovića, srpskog patrijarha (1890−1907), organizovanje Sremskih Karlovaca kao središta duhovnog života Srba i aktivnosti arhitekte Vladimira Nikolića kao patrijarhovog dvorskog graditelja.[9] Nikolić je za preduzimljivog patrijarha podigao čitav niz značajnih građevina po kojima su Sremski Karlovci dobili konačnu vizuru patrijaršijskog središta. Mada je Nikolić dosta radio za SPC, nikada nije dobio priliku da projektuje i gradi pravi molitveni hram, javne namene, izuzimajući kapele nastale tokom prve decenije XX veka. Nikolić je u projektima kapela Svetog Nikole u Melencima (1895) i Svete Katarine u Sremskim Karlovcima (1903) izrazio svoju mladalačku oduševljenost idejama Teofila Hanzena. Zbog godinama narastajućeg pritiska pod kojim je SPC proživela poslednje decenije u Austrougarskoj državi, crkvena gradnja bila je u to vreme sasvim retka. Naime, tokom prve decenije XX veka podignuto je malo novih pravoslavnih hramova na području današnje Vojvodine. Uglavnom se obnavljaju stare crkve i grade manje zadužbinske kapele, a tek neznatni broj novih crkava. Pravoslavni hram u Crvenoj Crkvi iz 1912. i njen graditelj Milivoje Matić u istoriografiji opravdano nisu dobili visoke ocene.[10]

Područje današnje Vojvodine je do crkvene reorganizacije sprovedene tokom perioda 1931−1932. bilo podeljeno na četiri eparhije – Bačku, Sremsku, Velikokikindsku i Vršačku, koje se tada spajaju u novu Banatsku eparhiju sa središtem u Vršcu.[11] Upravo će na području nove Banatske eparhije uslediti i najveće graditeljske aktivnosti SPC u periodu između dva svetska rata. Eparhije SPC se od tada uglavnom poklapaju sa geografskom podelom Vojvodine koju čine Dunav, Sava, Tisa, Fruška gora i državne granice.

Nedaće Prvog svetskog rata potpuno su obustavile finansiranje gradnji i opravku crkvenih objekata. I posle okončanja rata proći će nekoliko godina dok crkva i građanstvo nisu smogli snage i materijalnih sredstava za ponovno podizanje hramova i kapela. Potreba za novim crkvama pojavila se ubrzo, tokom prve polovine treće decenije, u mnogobrojnim koloniziranim vojvođanskim naseljima Banata, od kojih je većina organizovana kao sasvim novi tip naseobine, ili su to pak bila već naseljena mesta Bačke koja nisu imala pravoslavne hramove.[12] Na području Srema (Sremske eparhije) tokom međuratnog perioda nije podignuto mnogo pravoslavnih hramova. Osim crkava u Belegišu i Klenku, građene su samo manje zadužbinske kapele. Veliki broj seoskih i gradskih crkava u Sremu već je bio podignut tokom XVIII i XIX veka, dok znatnijih migracija posle Prvog svetskog rata i osnivanja novih naselja nije bilo na ovom području. Izgradnja većeg broja uglavnom seoskih crkava direktno je vezana za proces kolonizacije, prvenstveno Banata, koja je tekla tokom čitave treće decenije. Naseljeno stanovništvo poticalo je iz Bosne, Hercegovine, Like, Dalmacije i Crne Gore. Tokom treće decenije podignuto je nekoliko crkvenih objekata u Vojvodini. Nešto veća ekspanzija crkvenog graditeljstva desila se u prvoj polovini četvrte decenije kada je i započet najveći broj hramova podignutih u tom periodu, da bi već pred rat gradnja novih crkava skoro sasvim zamrla. Po početku rata, kao i tokom njegovog trajanja, crkvena gradnja je potpuno prestala. Tek su povremeno opravljane i dovršavane crkve započete ranije. Graditeljske aktivnosti crkve nisu se iscrpljivale samo u gradnji novih hramova i kapela. Trebalo je održavati veliki broj starijih crkava i crkvenih domova. Mnogobrojne prepravke i obnove bile su finansirane od same crkve i vernika koji se povremeno pojavljuju kao ktitori obnova.[13] Tokom perioda između 1920−1941. pored novih hramova i kapela SPC je podizala na području Vojvodine i veći broj parohijskih domova i dva manja gradska manastira sa manastirskim konacima u Somboru i Zrenjaninu.[14]

Kapele su podizane uglavnom na grobljima − u Crnoj Bari, Novom Bečeju[15] (1926), na novosadskom Uspenskom groblju[16] (1927), u Titelu (1928), Banatskom Višnjićevu (1931), Alibunaru, Delibatu na Plandištu, u Mošorinu (1937), Bunariću kod Subotice (1940)[17] itd. – i to kao zadužbine lokalnih ktitora. U ovom periodu pojavljuje se i više kapela „na vodice”, kao npr. Kapela Svetog Ilije u Bukovcu i kapela u Čičovu, obe pored Sombora (1928), kapela u Boki (1937) i dr. Posebno se po značaju ističe Kapela Dunđerskih, na porodičnom imanju sa dvorcem u okolini Bečeja, građena u dužem vremenskom periodu (1920−1928).[18] Kapelu je projektovao češki arhitekta Josip Kraus, nastanjen u Zemunu. To je manja građevina osnove u obliku slobodnog krsta sa petostranom apsidom i kupolom oktogonalnog tambura. Iznad sasvim uskog zapadnog dela konstruisane su dve manje kupolice i portik iznad ulaza. Kula-zvonik je fizički odvojena od kapele. Pažnju privlači bogat fasadni ukras, posebno trifore na severnoj i južnoj fasadi, kao i razuđeno krovište. Arhitektura kapele bila je podređena ikonostasu koji je tokom gradnje naslikao Uroš Predić. Tokom 1925. arh. Milan Tabaković je na aradskom groblju podigao porodičnu kapelu Jovana Dobrića u „oživljenom nacionalnom stilu”[19]

Po osnivanju većih bolnica na području Vojvodine u njima su ubrzo nicale kapele kao aktivni hramovi za vernike – u Kikindi (1929), Jaši Tomiću (1930) i Kovinu (1934). Obično su to manji prostori preuređeni za bogosluženje ili nevelike građevine.

Kako je već rečeno, tokom prve decenije XX veka, tačnije do početka Prvog svetskog rata, crkveno graditeljstvo je bilo skoro sasvim zamrlo. Godina 1924. označila je početak intenzivnije posleratne gradnje pravoslavnih hramova na području Vojvodine. Jedna od prvih crkava podignutih posle rata bila je jednostavna Crkva Svetog Gavrila u Velikom Središtu, u jugoistočnom Banatu u blizini Vršca i rumunske granice.[20] Netipična crkva građena je kombinacijom opeke i malterskih površina. To je jednobrodni hram sa petostranom apsidom i polukružnim pevnicama. Centralno kube, oktogonalnog oblika, sa plitkom kalotom i izduženim tamburom, postavljena je na kockasto postolje. Predimenzionirana kula-zvonik, sa umanjenom kalotom na vrhu, znatno remeti proporcije crkve. Iste godine je u znatnoj meri renoviran i proširen je Hram Uspenja Bogorodice u Kljajićevu kod Sombora[21] kao i Hram Svetog Petra i Pavla u Vojnoj bolnici u Petrovaradinu (1922−1927), nastao velikom adaptacijom stare električne centrale.[22] Nedavnom obnovom nad crkvom je konstruisana kupola (arh. Ilija Protić).

Vaznesenska crkva u Adi najreprezentativniji je pravoslavni hram nastao tokom treće decenije u Vojvodini.[23] Podignuta je na mestu Blagoveštenske crkve iz 1760. koja je stradala u vreme revolucije 1848. Projekte za crkvu izradio je novosadski graditelj Daka Popović, početkom 1925, posle prepiske u vezi sa gradnjom sa nadležnim ustanovama i susreta sa građanima Ade koji su kao ktitori imali svoje posebne želje u vezi sa izgledom budućeg hrama.[24] Preduzimačke radove oko podizanja hrama tokom perioda 1925−1926. izveli su arh. Josif Cinder, Đoka Bošković i Mita Bakić, graditelj iz Starog Bečeja, o čemu svedoči natpis na zapadnoj fasadi hrama. Pomenuti tekst Dake Popovića povodom gradnje ađanske crkve više predstavlja stav autora u vezi sa istorijatom podizanja pravoslavnih hramova na područjima severno od Dunava nego što donosi konkretne podatke u vezi sa gradnjom. Vaznesenska crkva u Adi je petokupolni hram razvijenog upisanog krsta, polukružne apside razuđenog oltarskog prostora na istoku i manjim paraklisima uz južnu i severnu fasadu. Naglašena težnja ka monumentalnosti postignuta je stepenastim uzdizanjem dvostrukih svodova završenih centralnom kupolom. Plastični ukras je veoma bogat i dekorativan i podseća na onaj sa spomenika raškog arhitektonskog stila. Sve vrste otvora, naglašena ulazna partija, kao i kupole, bogato su tretirani. Popović se posle projekta velike crkve u Adi sasvim retko bavi sakralnom arhitekturom. Osim kapela u Crnoj Bari i Mošorinu u dosadašnjim istraživanjima nije potvrđeno da je radio druge sakralne objekte. Tokom obnove crkve u Nadalju (1924−1925) izradio je nacrte za novi ikonostas, dok je u toku obnove Almaške crkve u Novom Sadu naslikao ikonu „Tri jerarha” na metalu i ona se i danas nalazi iznad ulaza u hram. Kapela porodice Vujin u Crnoj Bari [25] projektovana je i podignuta 1926−1927. Radove na izgradnji izveo je preduzimač iz Novog Sada Dušan Tošić. Kapela je sagrađena u neovizantijskom stilu sa krstastom osnovom i kupolom postavljenom na četiri prislonjena luka. Građena je od opeke dekorativnog sloga na način kako su građeni spomenici moravske arhitekture. Kapela posvećena prenosu moštiju Svetog Nikole na groblju u Mošorinu, na obroncima titelske visoravni, Popović je projektovao 1930. kada je i započeta i gradnja.[26] Ktitor kapele je paroh mošorinski protojerej Svetozar Vlaškalić. Posle dugogodišnje gradnje kapelu je svečano osvetio episkop bački Irinej 15. maja 1938. Kapela je podignuta u osnovi trikonhosa sa centralnom kupolom oktogonalnog oblika i zvonikom nad zapadnim delom. Ova mala grobna crkvica skladnih dimenzija zidana je dekorativno tretiranom opekom. Zvonik, kao i kupola, postavljeni su na manje kockasto postoje. Svi otvori su jednostavni i jednodelni, usečeni u zidnu masu. Medaljoni rozete raspoređeni su po pevnicama i paraklisima manje priprate. U svom kratkotrajnom bavljenju sakralnom arhitekturom Popović je samo u nekoliko izvedenih hramova pokazao odlično poznavanje srednjovekovne arhitekture čiji su uticaji primarni na crkvi u Adi. On je dosledan u jasnom i slikovitom stilskom odabiru elemenata srednjovekovnog ukrasnog repertoara. Prisustvo velike centralne kupole hramu je dalo izrazito reprezentativan karakter. Ađanski hram je prva kupolna sakralna građevina podignuta u nekom većem naselju Vojvodine i jedan od prvih pravoslavnih hramova koji su građeni od armiranog betona. Smatra se da je prvi sakralni objekat izveden u armiranom betonu Plečnikova crkva Svetog Duha u Beču (1910). Naime, u Adi kamen zbog troškva nije dolazio u obzir, a lokalno stanovništvo je izričito zahtevalo da crkva bude kupolna i da liči na Gračanicu koju su oni znali sa crkvenih kalendara u njihovim domovima.[27] Mada crkva u Adi više podseća na oplenački hram, rasporedom kupola u uglovima ona asocira na strukturu Crkve Svete Trojice u manastiru Manasija (1407−1418). Dok je u Adi Popović kombinovao uticaje arhitekture raške stilske grupe sa detaljima ukrasnog repertoara iz vremena Despotovine, u arhitekturi kapela preovlađuju pak graditeljski elementi moravske arhitekture koji su svesno odabrani zbog manjeg volumena građevina, kao i dekorativnijeg izgleda. Tako će Popović i simbolično preći put od inspiracije sakralnim graditeljstvom XII i XIII veka do preuzimanja moravskih uzora, prvenstveno kruševačke Lazarice.

Hram Vavedenja u Orlovatu jedini je sakralni objekat koji je projektovao arh. Dragiša Brašovan u svojoj dugoj i plodnoj graditeljskoj karijeri.[28] Crkva je građena 1924−1927. na mestu prethodnih (1748, 1770). Planove za crkvu izradio je arh. Brašovan po nagovoru slikara Uroša Predića, a u saradnji sa arh. Radivojem Predićem. Crkvenom arhitekturom Brašovan se inače nije bavio, ni pre ni kasnije. Kako primećuje Zoran Manević, u crkvi ima dosta romanskog uticaja, mada su elementi srpsko-vizantijskog graditeljstva naglašeni i u konstruktivnoj i u dekorativnoj strukturi fasade, otvora i kupola. Vavedenski hram u Orlovatu je velika višekupolna građevina jednobrodne osnove sa naglašenim pevničkim prostorima i paraklisima uz pripratu. Na zapadu je prizidan masivni zvonik građen po uzoru na srednjovekovne pirgove. Iznad središnjeg dela je velika oktogonalna kupola, postavljena na manje kockasto postolje i podseća na kube crkve manastira Hopovo. Iznad oltarskog dela i priprate su manje, takođe, oktogonalne kupole. Fasada je veoma guste strukture, dekorativno obojena u horizontalnim pojasevima. Vrlo dekorativno su izvedeni svi portali, prozorski otvori, lunete, kao i ukrasni venci na hramu i kupolama. U unutrašnjosti Brašovan primenjuje takođe tradicionalni sistem zasvođavanja poluobličastim svodovima, pandantifima koji nose kupole i polukalotama iznad pevnica i apside. Crkva u Orlovatu jedan je od najdekorativnije tretiranih pravoslavnih hramova na području Vojvodine i rezultat je eklektičkog traganja za nacionalnim stilom u kome se sjedinjuju tradicije, vizantijska − osnova naosa i priprata sa podunavskom − prizidan zvonik.

Crkva posvećena prenosu moštiju Svetog arhiđakona Stefana u Gardinovcima[29] građena je tokom 1926. godine po projektima i pod nadzorom graditelja Milivoja Matića.[30] I ovaj sakralni objekat inž. Matića nije dobro prošao u istoriografiji. Milan Kašanin za gardinovačku crkvu kaže da je „rđavih srazmera, teških oblika kao i neplemenitih površina”.[31] Hram Svetog Stefana ima jasnu i pojednostavljenu, jednobrodnu osnovu sa plitkim pevnicama, zdepastom oktogonalnom kupolom i kulom-zvonikom nad narteksom. Crkva je zidana opekom i malterisana. Arhitektonski ukras je jednostavan, smešten uglavnom oko otvora i portala.

Crkva posvećena prenosu moštiju Svetog Nikole u istočnosremskom selu Belegišu, na obali Dunava, građena je 1924−1927. na mestu prethodnog hrama iz 1766.[32] Graditelj hrama, zemunski inž. Milan Popov, podigao je jednobrodnu crkvu, naglašenih pravougaonih pevničkih prostora sa polukružnom apsidom utopljenom u petostranu masu zida. Na zapadnoj strani je visok trospratni zvonik, dok je iznad naosa konstruisana mala kupola. Unutrašnjost je zasvedena lažnim svodovima između polukružnih lukova. Svi otvori su lučno završeni, a dekoracija u duhu srednjovekovnih hramova raške stilske grupe izvedena je zanatski vešto i dosledno. Posebno se ističu kvalitetno izvedene masivne trifore na pročelju, pevnicama i apsidi, rozete zvonika, te potkrovni venac direktno prenet sa starih spomenika pod romanskim uticajem. Mada monumentalnog izgleda, Crkva Svetog Nikole u Belegišu u srpsku sakralnu arhitekturu nije unela posebne novine sem odabira nešto starijih uzora u koncepciji fasadnog ukrasa. Izborom jednobrodne osnove graditelj je rešio praktične zadatke u povećanju veličine i kapaciteta hrama. Belegiška crkva podignuta je na tradiciji crkvenog graditeljstva nastalog severno od Dunava, obogaćenoj ukrasnim repertoarom srpske srednjovekovne arhitekture. Arhitekti koji u narednom periodu rade za SPC na području Vojvodine okrenuće se skoro potpuno moravskim uzorima, kako u osnovama tako i u izboru arhitektonskog ukrasa.

Tokom 1928. godine novosadska je opština, zajedno sa SPC, planirala podizanje crkve na Vidovdanskom naselju koje je organizovano i urbanizovano nekoliko godina ranije. Mada se od gradnje odustalo, sačuvan je projekat koji je izradio novosadski graditelj Slavko Kosirević.[33] Crkva je zamišljena potpuno u stilu Lazarice, sa vitkim centralnim kubetom i dve manje kupolice nad pripratom. Bogat ukrasni repertoar potpuno je u duhu moravske plastike.

Tokom 1929. građena je Crkva Svetog velikomučenika Georgija u Kneževu, u neposrednoj blizini mađarske granice, u romantičnom predelu parka državnog dobra Belje.[34] Crkvu je projektovao arh. Mihajlo Živadinović, a izvođačkim radovima je rukovodio inž. Dragomir S. Niketić koji je ujedno izradio i nacrte za ikonostas i prestole. Crkva predstavlja, kako se kaže u članku, kopiju kontura stare topolske Karađorđeve crkve u najlepšem vizantijskom stilu. Visok zvonik od hrama je odvojen posebnim tremom sa stubovima koji pridržavaju manju krovnu konstrukciju. I crkva i zvonik su bogato ukrašeni vencima, biforama i rozetama smeštenim u dekorativna polja.

Na području Vojvodine svoja sakralna dela gradio je i arh. Momir Korunović, vodeći projektant i graditelj pravoslavnih objekata u periodu između dva svetska rata. Crkva Svetog Ilije u Miletićevu građena je 1934−1935. godine.[35] Osveštao ju je episkom banatski Georgije 2. avgusta 1935. Crkva je podignuta u naselju nastalom kolonizacijom solunskih dobrovoljaca posle Prvog svetskog rata, u blizini rumunske granice. Hram Svetog Ilije izgrađen je u osnovi oblika grčkog krsta, bez izraženih konhi na mestu pevnica. Oltarska apsida je iznutra polukružna, spolja petostrana. Iznad središnjeg dela konstruisana je oktogonalna kupola na pandantifima, izduženog tambura, postavljena na kockasto postolje. Prozorski otvori su naglašeno uski, što je kod Korunovića uobičajena praksa. Fasadni ukras sveden je na plitku profilaciju. Crkva Svetog Ilije pripada grupi Korunovićevih sakralnih objekata manjeg volumena i sličnog arhitektonskog izraza kao i crkve u Deligradu, Glogovcu i Peckoj. Ovi hramovi, nastali u periodu 1933−1936. krstoobrazne su osnove sa kupolom nad naosom i sa naglašenim zabatnim pročeljem i pevnicama. Već je istaknuto da se ovi hramovi ističu jasnim stilskim opredeljenjem i konstruktivnom čvrstoćom. Dosledan u interpretaciji srednjovekovne sakralne arhitekture, Korunović uspešno promoviše jedan novi izgled hrama skladnih proporcija i strogog, skoro manastirskog izgleda. Drugi sakralni objekat koji je Korunović projektovao na području Vojvodine je Hram Uspenja u sremskom selu Klenak, nedaleko od reke Save i Šapca.[36] To je jednokupolna građevina sažetog upisanog krsta sa polukružnom apsidom na istoku i visokim zvonikom iznad priprate na zapadu. Osnovu je Korunović obogatio polukružnim pevnicama i paraklisima smeštenim uz južnu i severnu stranu priprate. Mada zvonik, visok 38 m, dominira u odnosu na hram i kupolu, oni zajedno čine organsku celinu. Već je primećeno da oblik zvonika jako podseća na Korunovićevo spomen-obeležje na Zebrnjaku (građeno 1934−1937, srušeno 1941) i da se zahvaljujući njegovoj lepoti crkva u Klenku može ubrojati u uspelija Korunovićeva dela sakralne arhitekture.[37]

Iako je veći deo arhitektonskog opusa Đorđa Tabakovića, [38] najznačajnijeg arhitekte međuratne moderne na području Vojvodine, otkriven i valorizovan, to nije bio slučaj sa njegovim sakralnim objektima koji su u tekstovima tek uzgred pomenuti.[39] Tabaković je projektovao nekoliko hramova za SPC, kao i niz uređenja enterijera znamenitih zgrada u Sremskim Karlovcima. Radio je i za Rimokatoličku crkvu. Mada planovi nisu pronađeni, zna se da je učestvovao na konkursu za Rimokatoličku crkvu na novosadskom Telepu 1929, kao i da je izvodio manje sanacije starijih crkava (Svetog Trojstva u Adi, 1938; Svete Rozalije u Temerinu, oko 1960. i dr.). U periodu kada su pravoslavni hramovi podizani po Tabakovićevim projektima, 1931−1939, arhitekta je bio dosta zauzet mnogobrojnim projektima i novim porudžbinama. Njegova relativno kratka karijera, nepunih trinaest godina, bila je izrazito stvaralačka i neobično plodna. Radeći mnogo, Tabaković je ipak svakom svom novom projektu posvetio maksimalnu pažnju i koncentraciju. Vidljivo je to i na njegovim crkvama koje projektuje i podiže u jedinstvenom maniru sa manjim varijacijama. Tabaković je izabrao arhitekturu iz vremena Despotovine kao svoje osnovno nadahnuće. Primenjujući uglavnom kao graditeljski materijal autentičnu opeku i tek malo varirane osnove sa obaveznim zvonicima iznad priprata, Tabaković na svim hramovima posebnu pažnju poklanja kupolama. One su uglavnom slične, oktogonalnog oblika i plitkih kalota, postavljene na kockasta postolja. Tabaković je tako stvorio autorski prepoznatljiv tip pravoslavnog hrama. Po dosadašnjim saznanjima, on je autor crkava u Horgošu, Ruskom Selu, Stajićevu, Aleksandrovu (Velike Livade) i Vojvodi Stepi. Zajednička karakteristika ovih naselja je da su sva, osim Horgoša, naseljavana od kraja dvadesetih godina na području Banata kada su agrarnom reformom zemlju dobijali učesnici balkanskih ratova i dobrovoljci Prvog svetskog rata iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Like i Crne Gore.

Hram Preobraženja Gospodnjeg u Horgošu prvi je nizu Tabakovićevih sakralnih objekata. Crkva je građena u periodu 1931−1936, kada je i osvećena. Probraženska crkva u Horgošu izvedena je u osnovi trikonhosa sa oktogonalnom centralnom kupolom postavljenom na kockasto postolje. Iznad zapadnog traveja uzdiže se manja kula-zvonik na umanjenom postolju. Crkva je veoma dekorativnog izgleda, po ugledu na Lazaricu, građena opekom i malterom, sa nizom ukrasnih polja iznad otvora i sa ukrasnim vencima. Tabakobićev projekat crkve u Horgošu sačuvan je na staroj razglednici, mada nepotpisan. Za Rusko Selo Tabaković je početkom 1934. godine izradio projekat Crkve Uspenja Bogorodice.[40]  Temelji su osvešteni 36. avgusta iste te godine, a crkva je građena i oslikana do svečanog osvećenja 27. novembra 1935. Projekat sela sa predviđenim mestima za školu, crkvu i druge javne zgrade izrađen je još 1920. u Tehničkom odeljenju Agrarnog ureda u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu). Naseljavanje je trajalo tokom treće decenije, a stanovništvo je poticalo uglavnom iz pasivnih krajeva Like i Dalamacije. Crkva je podignuta u naselju zvanom Čarnojević, u već za Tabakovića prepoznatljivom nacionalnom stilu moravskog trikonhosa sa oktogonalnom kupolom nad središnjem delu naosa. Iznad priprate su konstruisana dva zvonika u uglovima. Otvori su izduženi i uski, u unutrašnjost propuštaju tek malo svetlosti. Ukrasni repertoar je sveden na jednostavnu profilaciju otvora i venaca. Posebno dekorativan utisak ostavlja opeka korišćena kao osnovni graditeljski materijal, slagana u imitaciji vizantijskog načina gradnje.

Crkva Uspenja Bogorodice u Stajićevu građena je tokom 1935.[41] Naselje je smešteno na levoj obali Begeja u blizini Zrenjanina. Izgradnja sela i kuća za doseljenike trajala je do 1925. Deset godina je potom bilo potrebno stanovništvu da smogne snage da podigne seoski hram. Temelji crkve osvešteni su 1. decembra 1934, dok je crkva završena i svečano osveštena u jesen iduće godine. Uspenska crkva u Stajićevu je jednobrodna građevina sa plitkim pevničkim prostorima, petostranom apsidom i dve manje kule-zvonika kao kupolice nad zapadnim travejem u tradiciji podunavskih bogomolja. Masivna oktogonalna kupola počiva na pandantifima. Crkva je zidana opekom u dekorativnom slogu i imitira vizantijski način gradnje. Crkva Svetog Georgija u Aleksandrovu (Velike Livade) građena je 1932−1937.[42] Selo je nastanjeno dobrovoljcima iz Prvog svetskog rata iz Like, Bosne i Crne Gore i starosedeocima iz okolnih sela 1922. godine. U vreme podizanja crkve selo je imalo oko hiljadu domova. Zbog promene naziva sela bilo je manjih zabuna. Crkva osveštena 28. novembra 1937. pripada tipu hrama za koji se Tabaković opredelio, sa centralnom kupolom i kulom-zvonikom nad zapadnim delom. Hram Svetog Vasilija Ostroškog u Vojvodi Stepi projektovan je i podignut tokom 1939.[43] Na mestu naselja ranije se nalazio salaš grofa Čakonića − Leunovac, pa se i naselje jedno vreme tako zvalo. Posle Prvog svetskog rata naseljeno je dobrovoljcima. Radove na Crkvi Svetog Vasilija izveo je Johan Šmit, preduzimač iz Jaše Tomića. Crkva je jednobrodna građevina sa petostranom apsidom i tek naglašenim pevničkim prostorima i manjim paraklisima uz narteks. Izgledom dominira centralna oktogonalna kupola postavljna na kockasto postolje. Toranj iznad narteksa konstruisan je kao umanjena kupola. Crkva je spolja malterisana, dok je ritam unutrašnjeg prostora prenet na spoljnji plitkim lezenama. Svi otvori su uski, jednodelni. Iznad ulaza su medaljoni, dok je od ukrasa najupečatljiviji slog oko otvora na kupoli i zvoniku i talasasti krovni završeci koje arh. Tabaković primenjuje i na svojim profanim objektima.

Približno istoj grupi hramova nastalih po predlošcima moravske arhitekture pripadaju i crkve u naseljima takođe organizovanim posle Prvog svetskog rata − Kupinik, Hajdučica, Debeljača. Nekadašnja spahijska dobra na području srednjeg Banata naseljena su solunskim dobrovoljcima i optantima iz Mađarske. Hramovi Rođenja Bogorodice u Kupiniku,[44] građen 1935, i Svetog Mihajla u Hajdučici,[45] podignut 1938−1939, manje su i skoro identične crkve izvedene po direktnom ugledu na Lazaricu. Zbog manjih dimenzija, struktura Lazarice i njeni ukrasi interpretirani su skromnijim sredstvima i jednostavnijim ukrasom. Ova dva hrama delo su jednog graditelja i razlikuju se tek u sitnim detaljima. To su crkve sa trikonhosnim osnovama, osmougaonim kupolama i kulom-zvonikom nad zapadnim delom. Zidane su opekom i malterisane. Jednodelni otvori sa medaljonima stepenasto su usečeni u fugovanu zidnu masu. Pevnice, kao na uzoru, Lazarici, ukrašene su masivnim prislonjenim pilastrima.

Crkva Preobraženja Gospodnjeg u Debeljači završena je i svečano osveštena 13. oktobra 1935.[46] To je hram izveden u osnovi upisanog krsta sa polukružnom apsidom na istoku. Iznad centralnog dela je kupola višestrane, kriškaste strukture, dok je iznad zapadnog dela kula-zvonik konstruisana kao umanjena kupola. Oba kubeta dominiraju svojom finom plastikom i skladnošću proporcija. Arhitektonski ukras na fasadama sveden je na vence i otvore dok su ostale površine plitko fugovane. Hram posvećen rođenju Bogorodice u Putnikovu,[47] građen 1938−1939, jedan je od retkih pravoslavnih hramova iz ovog perioda bez centralne kupole. Izgledom dominira masivna kula-zvonik iznad zapadnog dela jednobrodne građevine. Kula je izvedena u srpsko-vizantijskom stilu sa otvorenim zvonikom i šatorskim krovom. Sredinom IV decenije na području Vojvodine započeta je gradnja dva gradska manastira, u Somboru i Zrenjaninu. Manastir sa Kapelom Svetog arhiđakona Stefana u Somboru građen je u periodu 1936−1938.[48] Manja crkva je poznata još pod imenom „kapela na Partizanskom groblju”. Projektant kapele je Svetozar Kronin, somborski inženjer, a ktitori i poručioci trgovci Stevan Konjović i Aleksandar Bugarski. Tokom treće decenije Kronin je aktivan u Somboru kao graditelj kuća i drugih objekata koje podiže u raznim stilovima, od secesije do stila epohe ujedinjenja. Posedovao je sopstveni patent za gradnju (od praznih blokova) koji je primenjivao u podizanju spratnih kuća 1926−1927 u Somboru. Izvođač radova na manastirskoj kapeli bio je Nandor Andal, građevinski preduzimač iz Sombora. Kapela je podignuta u srpsko-vizantijkom stilu, ima osnovu trikonhosa sa oktogonalnom kupolom na kockastom postolju koja počiva na pandantifima. Na zapadnoj strani su dva tornja sa manjim osmougaonim kupolama koje su sa pripratom povezane uzanim bačvasto zasvedenim pronaosom. Fasade tornjeva, kao i čitave kapele bogatog su arhitektonskog ukrasa: venci, bifore, rozete, oivičeni slog od crkvene i oker opeke. Portal je ukrašen tordiranim stubovima sa reljefom koji se u sličnoj varijanti pojavljuje i na malim kupolicama. Manastir Svete Melanije Rimljanke u Zrenjaninu osnovao je 1933. godine dr Georgije Letić (1872−1935), episkop banatski.[49] Manastir se sastoji od konaka u čijoj se sredini nalazi Crkvica Svete Melanije Rimljanke. Kompleks je građen u dužem periodu 1935−1939, a osveštao ga je episkop bački Irinej. Crkva Svetog Ilije u Bačkoj Topoli  jedna je od, po volumenu, najvećih pravoslavnih hramova podignutih na području Vojvodine između dva svetska rata.[50] Temelji za crkvu položeni su još 16. novembra 1932. Gradnja je pak započeta tokom 1938, a svečano ju je osveštao episkop bački Irinej 2. avgusta 1940. Hram su dobrovoljnim prilozima podigli kolonisti i naseljeni u ovim krajevima posle Prvog svetskog rata. Parohijska Crkva Svetog Ilije je trobrodna bazilika sa otvorenim tremom preko koga se stiže u hram i zvonik. Iznad zapadnog dela je visoka kula-zvonik završena skladnom osmougaonom kalotom. Crkva je zidana opekom i malterisana. Glavni brod je poluobličasto zasvođen, bočni su niži, ravnih tavanica. Unutrašnji prostor je podeljen slobodnim stubovima koji pridržavaju lukove. Spolja je crkva skromnije ukrašena oko otvora i na potkrovnom frizu. Nešto su bogatije trertirani stubovi otvorenog trema, bifora na apsidi i manja kupolica postavljena na segmentnom postolju zvonika. Strukturu Hrama Svetog Ilije odredile su praktične potrebe za većim prostorom koji bi mogao da primi više vernika. Stoga je graditelj odabrao slobodnu, trobrodnu osnovu, bez kupole i soleje, kao najpovoljniju i najjednostavniju varijantu. Ulogu kupole kao centralnog dela arhitektonske srtukture pravoslavnih hramova simbolično je preuzela kula-zvonik sa manjom kupolom na vrhu. Nepostojanje kupole pojednostavilo je izradu i održavanje krovne konstrukcije za šta je bilo potrebno znatno manje graditeljskog umeća i materijalnih sredstava. Hram Svetog Ilije u Bačkoj Topoli jedna je od poslednjih sakralnih građevina podignuta u stilu i tradiciji crkvene arhitekture XVIII i XIX veka na prostorima Vojvodine.

U godinama pred sam početak Drugog svetskog rata započeta je gradnja sromnijih pravoslavnih crkava u Šurjanu (hram Vaznesenja Gospodnjeg, 1940)[51], Crepaji (Hram Uspenja Bogorodice, 1940)[52] i Plavni (Hram prenosa moštiju Svetog Nikolaja, 1942).

Stilski jedinstvenu grupaciju hramova podignutih tokom prve polovine XX veka predstavljaju rumunske pravoslavne crkve čiji su arhitektonski i ukrasni programi vezani za neovizantijski stil i njegovu dekorativnu interpretaciju. U deceniji pred Prvi svetski rat, na području Banata podignute su monumentalne rumunske crkve Svetog Georgija u Nikolincima (1905−1914) i Svetog Spasa u Vršcu (1911−1913). To su hramovi krstoobrazne osnove sa višestranim apsidama, velikim centralnim kupolama i visokim kulama-zvonicima, u Nikolincima dve, u Vršcu jedna. Graditelj crkve u Nikolincima, rumunski arh. Deziderija,[53] projektovao je hram čvrste strukture sa izrazito dekorativno rešenim fasadama i obiljem ukrasa u živoj polihromiji, te velikom krišastom kupolom. Kao graditelji vršačke Crkve Svetog Spasa pominju se rumunski arhitekti Dimitrije Boitor i Aladar Ferencskik[54]. Umesto detaljnog ukrasnog programa koji je bio primenjen na crkvu u Nikolincima graditelji Svetog Spasa se odlučuju za opeku kao osnovni element spoljnje dekoracije i nešto svedeniji ukras. Masivna kružna kupola, postavljena na reckasto postolje, kao i u Nikolincima, i kula-zvonik, skladnih proporcija i oblika, odaju iskusne graditelje. Ako se za Hram Svetog Georgija može reći da predstavlja pravu eklektičku interpretaciju vizantijskih uticaja, crkva u Vršcu više je plod zapadnih uticaja koji u susednu Rumuniju stižu preko ondašnjih i stranih graditelja. Kasnije nastale rumunske pravoslavne crkve, u Delibatu, Ovči, Kuštilju, nisu ponovile monumentalnost i sjaj hramova u Nikolincima i Vršcu. Tokom perioda 1924−1925. izgrađena je rumunska pravoslavna crkva Sveta Trojica u Delibatu, na rubu Delibatske peščare.[55] To je višekupolna građevina krstoobrazne osnove sa polukružnom apsidom na istoku. Velika centralna kupola konstruisana je iznad središnjeg dela naosa. Iznad priprate, u uglovima, postavljene su dve manje kupole na ukrašenim kockastim postoljima. Zidana je raznobojnom opekom koja je na momente tretirana izuzetno dekorativno. Crkva Svetog Teodora Tirona u Kuštilju građena je 1927−1936.[56] To je jednobrodna građevina sa plitkim pravougaonim pevnicama i polukružnom apsidom. Iznad naosa je centralna kupola na pandantifima, dok su iznad zapadnog traveja konstruisana dva masivna zvonika. Dekorativni program zasnovan je na jednostavnom malterskom ukrasu koji je smešten oko otvora, na kupoli i zvonicima. U crkvi se nalazi stariji ikonostas prenet iz obližnje srušene crkve. Rumunska pravoslavna Crkva Svetih Konstantina i Jelene u Ovči građena je 1929−1931. na mestu starog hrama iz XIX veka.[57] Projekat crkve izradio je arh. Žarko Tatić. Izvođač radova bila je firma „Kraus-Katanić”, pod rukovodstvom arh. Radivoja Predića, kome se takođe pripisuje autorstvo. Hram je centralna građevina u obliku krsta sa polukružnom apsidom, centralnim kubetom nad naosom i prostranom pripratom iznad koje se uzdižu dva zvonika. Crkva je građena od dekorativno slagane opeke, sa obiljem ukrasnih detalja: venci, rozete, ukrasna polja, a naročito su ukrašeni zvonici. Polihromna obrada fasade i dekoracija izvedene su u maniru moravske tradicije. Unutrašnjost je prostrana i zasvođena poluobličastim svodovima. U crkvi se nalazi zidani ikonostas − sa očuvanim prestonim ikonama iz sredine XIX veka − koji se povremeno sreće u pravoslavnim hramovima Banata.

U osnovi su tačne tvrdnje iznete u pomenutim tekstovima Željka Škalamere i Miodraga Jovanovića o tri obrasca u gradnji srpskih crkava i mogu se primeniti za duži vremenski period prve polovine XX veka: akademski koncipirane krstoobrazne crkve, crkve koje strukturom i ukrasom podražavaju spomenike moravske arhitekture i hramovi u kojima su kombinovani moravski i raški elementi. Neki od najzapaženijih srpskih arhitekata međuratnog perioda − Momir Korunović, Dragiša Brašovan, Đorđe Tabaković, Daka Popović − gradili su na području Vojvodine crkve i kapele za potrebe SPC. Svi oni u projektima hramova pokušavaju da vrate primat srpsko-vizantijskom obrascu izgradnje koji je oličen u raskošnijoj organizaciji osnove, naglašenoj centralnoj kupoli i imitaciji starog načina gradnje. Kao kvalitetni i raznovrsni arhitekti oni su uspeli da podizanje pravoslavnih hramova posmatraju kao izrazito autorski čin kojim se zadovoljavaju načela pravoslavne dogme i shvatanja hrama kao božije kuće. Nova generacija školovanih arhitekata u svojim sakralnim projektima nije u potpunosti odbacila zatečenu tradiciju jednobrodnih hramova bez centralne kupole sa zvonikom nad zapadnim delom. Jedino je kao upečatljivi graditeljski element preuzet zvonik, obavezno prisutan na većini hramova iz ovog perioda, koji je i dalje podsećao na sakralnu tradiciju podunavskih zemalja. U nekim slučajevima, umesto zvonika pojavljuju se manje kupole, konstruisane uglavnom kao umanjene centralne kupole. U važećem stilu srpsko-vizantijske orijentacije, arhitekti su, uronivši u bogatu tradiciju srpskog sakralnog neimarstva, stvorili nekoliko zapaženijih hramova na kojima je posebno uočljiva obavezna pojava centralne kupole koja je u većini slučajeva stručno i nadahnuto projektovana, kao i manjih kupola iznad različitih delova hrama. Tako su kombinovani uticaji arhitekture sa područja Vojvodine iz vremena baroka sa novim povratkom tradiciji koji je srpsko-vizantijski stil propagirao, naročito u sakralnoj arhitekturi.

Vladimir Mitrović

Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine, XXI, Novi Sad, 2004, 38−54.

[1] Daka Popović, „Vojvođanska crkvena arhitektura − povodom gradnje crkve u Adi”, Dan, 5−8, Novi Sad, januar 1936. Preštampano u DaNS, br. 15, Novi Sad, 1995, 50−51.

[2] Miodrag Jovanović, „Teofil Hanzen, ’hanzenautika’ i Hanzenovi srpski učenici”, ZLUMS, br.  21, Novi Sad, 1985; Vesna Majstorović, „Dela Hanzenovih učenika”, u Tradicija i savremeno srpsko crkveno graditeljstvo, Beograd, 1995, 180−189.

[3] Aleksandar Kadijević, Jedan vek traženja nacionalnog stila u srpskoj arhitekturi (sredina XIX − sredina XX veka), Beograd, 1997.

[4] Željko Škalamera, „Obnova ’srpskog’ stila u arhitekturi”, ZLUMS, br. 5, Novi Sad, 1969.

[5] Dejan Medaković, „Arhitektura od druge polovine XIX veka do 1919. godine”, u: Srpska umetnost u XIX veku, Beograd, 1981.

[6] Miodrag Jovanović, Srpsko crkveno graditeljstvo i slikarstvo novijeg doba, Beograd − Kragujevac, 1987.

[7] Prvenstveno se misli na knjigu Veljko Petrović, Milan Kašanin, Srpska umetnost u Vojvodini, Novi Sad, 1927. Posebno se takođe izdvajaju tekstovi arhitekata − Svetozara Ivačkovića, Dimitrija T. Leke, Andra Stevanovića, Dragutina Maslaća − koji su 1893−1914. pratili izgradnju određenih objekata ili su, manje ili više, bili programskog usmerenja. U međuratnom periodu takođe su arhitekti bili autori više natpisa o problematici domaćeg graditeljstva i to − Momir Korunović, Živko Bajalović, Milutin Borisavljević, Petar Popović, Branislav Kojić, Aleksandar Deroko i drugi. Veći broj tekstova citiran je u: A. Kadijević, nav. delo, 229.

[8] Aleksandar Kadijević, Momir Korunović, Beograd, 1996; Zoran Jovanović, Aleksandar Deroko, Beograd, 1991; Milan Milanović, „Grigorije Ivanovič Samojlov”, u: Rusi bez Rusije. Srpski Rusi, Beograd, 1994; Marina Đurđević, Petar i Branko Krstić, Beograd, 1996; O stvaralaštvu arh. prof. Dragomira Tadića pisano je fragmentarno: Miodrag Jovanović, nav. delo, 224. Kvalitetan pregled njegovih posleratnih sakralnih objekata na području Šabačko-valjevske eparhije dat je u: Spomenica Episkopa Jovana − Četvrt veka na čelu eparhije, Šabac, 1986.

[9] Donka Stančić, Arhitekta Vladimir Nikolić, Novi Sad, 1999. (sa starijom literaturom).

[10] V. Petrović, M. Kašanin, nav. delo, 39; M. Jovanović, nav. delo, 193; A. Kadijević, nav. delo, 78.

[11] Srpska pravoslavna crkva 1920−1970, Beograd, 1970, 55; Đorđe Slijepčević, Istorija Srpske pravoslavne crkve 2, Beograd, 1991, 561−567.

[12] Detaljnije o međuratnoj kolonizaciji Banata: N. Gaćeša, Agrarna reforma i kolonizacija u Banatu 1919−1941, Novi Sad, 1972.

[13] U periodu 1920−1941. obnovljene su sledeće crkve na području Vojvodine: u Zrenjaninu, Novom Bečeju, Mokrinu (1928), Srpskom Svetom Petru, Rudnju, Srpskom Itebeju, Staroj Pazovi (1929), Kanjiži, Temišvarskoj Fabrici, Srpskom Svetom Martinu, Banatskom Karađorđevu, Šašincima (1930), Starom Bečeju, Krsturu, Srpskoj Crnji, Čoki, Uspenska crkva u Pančevu (1931), Nikolajevska crkva u Novom Sadu (1932), Brestovcu (1934), Uspenska crkva u Novom Sadu, Donjem Kovilju, Potpornju (1935), Almaška crkva u Novom Sadu, Bačkom Petrovcu, Padeju, Dupljaju, Kumanu (1937), Paragama, Sanadu, Šefkerinu, Beočinu, Borči, Itebeju (1938), Gospođincima, Silbašu, Begeču (1939), Tovariševu, Šidu (1940). Podaci o obnovi hramova preuzeti iz: Momir Lečić, „Izgradnja i obnova crkava i manastira od 1920. do 1941. godine” u: Srpska pravoslavna crkva 1920−1970, 65−125.

[14] Isto, 112a.

[15] Kapela Svetog Georgija je zakasnela i pojednostavljena varijanta neoklasicističkog stila sa tri tornja na zapadu, tj. kopija monumentalne Crkve Svetog Đorđa u Bečeju (1851). Ovu zadužbinsku kapelu zidao je novobečejski graditelj Pal Mađaš. Svetlana Bakić, „Graditeljsko nasleđe naselja na teritoriji opštine Novi Bečej”, Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine, XX, Novi Sad, 1999, 30−31.

[16] Kapela Svetog Jovana Krstitelja je manja jednobrodna građevina, skladnih proporcija, zasvedena poluobličastim svodom. Ulazni portal je polukružno završen dok je manji zvonik naknadno dograđen. U kapeli se nalazi vredan ikonostas, rad Jovana Popovića (1853), prenet iz srušene Crkvice Svetog Jovana na Brukšancu.

[17] Ovu spomen-kapelu u okolini Subotice projektovao je arh. Franja de Negri (1903−1975) u čijem nevelikom opusu posebno mesto zauzima projekat Sokolskog doma u Subotici, građen izmeđju 1931−1936. godine.

[18] Kapela Dunđerskih privlačila je pažnju istraživača uglavnom zbog znamenitosti njenog ktitora i kvalitetno slikanog ikonostasa čiji je autor slikar Uroš Predić koji je, inače, u njoj i sahranjen. O kapeli detaljnije: D. Živanov, Ikonoslikarstvo u kapeli Bogdana Dunđerskog, Bečej, 1989; A. Kasaš, Kapela Bogdana Dunđerskog, veleposednika starobečejskog i srbobranskog; S. Radujko, „Kapela u bečejskom ataru”, u: Seoske i salašarske crkve u Vojvodini, 264−268, 269−273. Spomeničko nasleđe Srbije, Beograd, 1998, 127. (gde je i publikovana osnova kapele).

[19] Željko Škalamera, „Arhitekta Milan Tabaković (1860−1946)”, ZLUMS, br. 6, Novi Sad, 1970. Delo arhitekte Milana Tabakovića karakteristično je za proučavanje srpske arhitekture fin de siencle-a i početka XX veka. Njegovo obimno stvaralaštvo podudara se sa opštim tokovima arhitekture ovog razdoblja u vojvođanskim gradovima. Prethodne sakralne objekte, nastale još u vreme od 1895. do 1905 − Reformatorska crkva u Tisabeču i Nađpaladu, Minoritska crkva (Mala braća) u Nađanji i Aradu, koja je i najznamenitija − Milan Tabaković projektuje u raznim eklektičkim stilovima. Posle prelaska u Novi Sad Tabaković je tek povremeno aktivan na polju arhitektonskog projektovanja. Povremeno učestvuje na arhitektonskim konkursima, npr. za Beogradsku berzu, a tokom četvrte decenije izradio je i više projekata za sanaciju i obnovu pravoslavnih hramova u Aradu, Novom Sadu i dr. Tokom 1930. izradio je projekat za neizvedenu Rusku crkvu u Novom Sadu.

[20] Popis slikarskih i vajarskih dela u društvenom posedu i privatnoj svojini na području Banata V, Novi Sad, 1981, 83. Ikonostas u crkvi naslikao je Vladimir Zelinski 1935.

[21] Kalendar Srpske pravoslavne patrijaršije za prestupnu 1996. godinu, Beograd, 1996.

[22] Živko Marković, Petrovaradinska tvrđava, Novi Sad, 1989, 79.

[23] Crkva u Adi se spominje: Kalendar Srpske pravoslavne eparhije bačke za prestupnu 1944. godinu, 79; Lečić, nav. delo, 74; Srpska pravoslavna crkva 1920−1970, 390; Popis slikarskih i vajarskih dela u društvenom posedu i privatnoj svojini na području Bačke VI, Novi Sad, 1986, 9; Olivera Milanović-Jović, Iz arhitekture, slikarstva i primenjene umetnoosti Bačke − Topografski popis spomenika kulture u Bačkoj, Novi Sad, 1989, 43−44; O arhitekturi hrama i delovanju arh. Dake Popovića detaljnije: Vladimir Mitrović, „Graditeljski opus Dake Popovića (1886−1967)”, Građa…, XX, Novi Sad, 2000; Vladimir Mitrović, „Graditelji Novog Sada (druga polovina XIX − prva polovina XX veka)”, DaNS, br. 30, Novi Sad, 2000. i istoimeni CD-rom 2001. Vredan ikonostas prenet iz stare crkve slikao je Novak Radonjić 1863. godine, dok je zidne slike, sredinom četvrte decenije, izradio slikar Žarko Milinov. O slikarstvu ikonostasa crkve: M. Jovanović, Srpsko slikarstvo u doba romantizma, Novi Sad, 1976, 160−161.

[24] D. Popović, nav. delo.

[25] Lečić, nav. delo, 81; Popis… V, 21; Ikone na manjem ikonostasu naslikao je Uroš Predić 1927. godine.

[26] Lečić, nav. delo, 106; Srpska pravoslavna crkva 1920−1970, 370; V. Mitrović, nav. delo. Manji ikonostas izveden je od raznobojnog mermera i crnog granita. Ikone na platnu naslikao je Uroš Predić 1936. kao svoje poslednje crkveno delo. Kapelu je živopisao freskama kao imitaciju mozaika crkve na Oplencu samouki slikar-kopista Marko Milinov između 1934−1937.

[27] D. Popović, nav. delo.

[28] O crkvi u Orlovatu pisano je u više navrata: Anonim, „Nova pravoslavna crkva u Orlovatu”, Politika, 9. septembar 1927; Zoran Manević, „Delo arhitekte Dragiše Brašovana”, ZLUMS, br. 6, Novi Sad, 1970; Zoran Manević, „Naši neimari − Dragiša Brašovan”, Izgradnja, br. 8, Beograd, 1980, 51; A. Kadijević, nav. delo, 249; Spomeničko nasleđe Srbije, 297; Seoske i salašarske crkve u Vojvodini, 213−214. Ikone na ikonostasu naslikao je Uroš Predić 1926. godine.

[29] Lečić, nav. delo, 100; Srpska pravoslavna crkva 1920−1970, 391; Popis… VI, 42; M. Jovanović, nav. delo, 193. Ikonostas u crkvi naslikao je Stefan Stefanović 1927.

[30] Milivoje Matić (Novi Sad, 1897−1948) završio je građevinski fakultet u Budimpešti. Bavio se preduzimačkim i graditeljskim poslovima. Pored pomenutih crkava u Crvenoj Crkvi i Gardinovcima podigao je više objekata od kojih je najreprezentativniji Dom Srpska pravoslavna crkva Opštine u Vukovaru. B. Stanojev, „Milivoj Matić, građ. inž.” Enciklopedija Novog Sada, sv. 14, Novi Sad, 1999, 157−158.

[31] M. Kašanin, nav. delo, 39.

[32] O crkvi u Belegišu pisano je detaljno, posebno prilikom nedavne obnove: V. D. „Osvećena je crkva u Belegišu”, Politika, 5. VII 1927; Lečić, nav. delo, 76; Đ. Zlatkić, R. Božović-Lopičić, „Srpska pravoslavna crkva Svetog oca Nikolaja u Belegišu”, u: Seoske i salašarske crkve u Vojvodini, 538−542; A. Kadijević, nav. delo, 161.

[33] Slavko Kosirević je autor više objekata podignutih u Novom Sadu početkom četvrte decenije: Berza rada, stambena zgrada za činovnike na Malom Limanu i više drugih stambenih zgrada.

[34] Anonim, „Osvećena crkva u Kneževu”, Vreme, 6. oktobar 1929. Tekst u kom se kaže, pored ostalog, da je „ […] brz postanak ove crkve još jedan dokaz više o visoko razvijenoj nacionalnoj svesti našeg naroda što predstavlja duboko pouzdanje za moćnu budućnost naše ujedinjene države”. O crkvi detaljnije: A. Kadijević, nav. delo, 160−161.

[35] Lečić, nav. delo, 94; Popis… Banat  V, 50; O crkvi detaljnije A. Kadijević, Momir Korunović, Beograd, 1996, 88, 123.

[36] A. Kadijević, nav. delo, 83, 122.

[37] Isto.

[38] V. Mitrović, „Građa za proučavanje dela arh. Đorđa Tabakovića u Novom Sadu (1928−1941)”, Građa…, XVII, Novi Sad, 1994; V. Mitrović, „Graditelji Novog Sada”, DaNS, 30/2000. i istoimeni CD-rom, 2001. (sa starijom literaturom).

[39] A. Kadijević, nav. delo, 254. Autor navodi, bez preciznijih izvora, da je Tabaković autor crkava u Horgošu, Ruskom Selu, Ruskom Krsturu (?), Mošorinu (kapela je delo D. Popovića), Stajićevu, Banatskom Aleksandrovcu (verovatno se misli na Aleksandrovo, kasnije Velike Livade) i Vojvodi Stepi.

[40] O nastanku i naseljavanju naselja: I. Vojvodić, Rusko Selo u ratu i miru, Novi Sad, 1969; I. Vojvodić, S. Vojvodić, „Kolonizacija Ruskog Sela (1919−1941)”, Prilozi za poznavanje naselja i naseljavanja Vojvodine Matice srpske, Novi Sad, 1974. Crkva u Ruskom Selu se spominje: Lečić, nav. delo, 94; Seoske i salašarske crkve u Vojvodini, 123−124. Ikone na drvenoj pregradi i živopis izradio je akademski slikar Vladimir Zelinski 1934/35.

[41] O osnivanju i naseljavanju naselja: S. Živkov, „Oblici socijalne integracije u dva kolonistička sela (Stajićevo i Lukićevo)”, Prilozi za poznavanje naselja…, 109−167. Crkva u Stajićevu se spominje: Lečić, nav. delo, 95; Popis… Banat V, 76; Seoske i salašarske crkve u Vojvodini, 69−71; Publikacija Spomeničko nasleđe Srbije (387) donosi ocene i zapažanja o arhitektonskoj vrednosti hrama i posebno o ikonostasu čiji je veći deo delo Dimitrija Popovića iz 1772. Vredan ikonostas na kome su radili i drugi slikari ovde je prenet iz Orlovata. O njegovom slikarstvu: O. Milanović-Jović, „Iz slikarstva i primenjene umetnosti u Banatu”, Građa…, VI−VII/1976; M. Timotijević, Srpsko barokno slikarstvo, Novi Sad, 1996, 87.

[42] Crkva u Aleksandrovu se spominje: Lečić, nav. delo, 103; Popis… Banat V, 82.

[43] O crkvi u Vojvodi Stepi nešto više podataka: Popis… Banat V, 85; Srpska pravoslavna crkva 1920−1970, 389. Ikonostas je naslikao Naum Andrić 1939/40.

[44] Lečić, nav. delo, 103; Popis… Banat V, 41−42.

[45] Crkva u Hajdučici se spominje: Lečić, nav. delo, 107; Popis… V, 31. Ktitor hrama je bila Olga S. Jovanović Dunđerski. Kvalitetno rezan ikonostas u maniru ohridskih duborezaca oslikao je ruski emigrant, akademski alikar Ivan Dikij. Srpska pravoslavna crkva 1920−1970, 386.

[46] Crkva u Debeljači se spominje: Lečić, nav. delo, 113; Popis… Banat V, 23; Seoske i salašarske crkve u Vojvodini, 77−78. Ikonostas je rad slikara Vladimira Zelinskog iz 1936.

[47] Crkva u Putnikovu se spominje: Lečić, nav. delo, 108; Popis… Banat V, 70. Ikonostas je nalikao slikar Vladimir Zelinski.

[48] Pavle Vasić, Umetnička topografija Sombora, Novi Sad, 1984, 107, 285−286. Seoske i salašarske crkve u Vojvodini, 80. (ilustracija: S. Stojkov). Kalendar…, 80.

[49] Manastir se spominje: Lečić, nav. delo, 113; Popis… Banat V, 104; Kalendar…, 66. Ikonostas je nalikao Svetislav Vuković, crkveni slikar iz Vršca tokom 1935.

[50] O crkvi u Bačkoj Topoli detaljnije: Lečić, nav. delo, 116; Popis… Bačka VI, 12; O. Milanović-Jović, nav. delo, 96, 99; Imre Harkai, Graditeljstvo Bačke Topole, Temerin, 1992, 52−54. U navedenoj literaturi nema podataka o graditelju Crkve Svetog Ilije. Ikone na ikonostasu naslikao je Stefan Stefanović 1938−1939.

[51] Popis… Banat V, 79; Kalendar…, 64. Delovi ikonostasa i ikona preneti su u Šurjan iz Čavoša u Rumuniji.

[52] Lečić, nav. delo, 116; Popis… Banat V, 19; Kalendar…, 63.

[53] Popis… Banat V, 52. Nikolinci se nalaze u jugoistočnom Banatu, u blizini Alibunara.

[54] Popis… Banat V, 89−90.

[55] Popis… V, 24; Seoske i salašarske crkve u Vojvodini, Novi Sad, 1998, 124.

[56] Kuštilj se nalazi u blizini rumunske granice, na obali reke Karaš. Crkva se spominje: Olivera Milanović-Jović, „Iz slikarstva i primenjene umetnosti u Banatu”, Građa…, VIII−IX, Novi Sad, 1978/79, 162−163; Popis… V, 42−43; Spomeničko nasleđe Srbije, 240.

[57] Ovča se nalazi u južnom Banatu, u blizini Pančeva. Crkva se pominje: Popis… V, 60; A. Kadijević, nav. delo, 160−161.

Arhitekta Juraj Najdhart i Novi Sad

Juraj Najdhart

Juraj Najdhart

Kada je početkom leta 1937. godine raspisan međunarodni konkurs za urbanističko rešenje Novog Sada, arhitekta Juraj Najdhart (1901−1979) osvojio je drugu otkupnu nagradu sa radom pod šifrom „Atina”. Na konkursu je od 13 prispelih radova 9 uzeto u obzir jer su ispunili sve konkursne uslove. Prva nagrada nije dodeljena, drugu nagradu dobio je beogradski arhitekta i urbanista Branko Maksimović, dok su treću ravnopravno podelili radovi arh. Mihajla Radovanovića iz Beograda i zajednički rad peštanskog arhitekte Đerđa Korompaia i Novosađanina Nenada Pecića. Na konkursu su između ostalih učestvovali i arh. Vladimir Antonić iz Zagreba i Mate Bajlon, tada nastanjen u Sarajevu.

Zajedno sa nagrađenim autorima arh. Najdhart je pozvan na uži konkurs, organizovan tokom 1938. godine i tada mu je poverena izrada Regulacionog plana, kao i izrada direktivnih planova za neke trgove u Novom Sadu na čemu je radio u periodu 1939−1941. U tom periodu Najdhart će izraditi niz regulacionih studija – Šumadijske ulice, trga oko Riblje pijace i još nekih poteza u samom centru grada.

Naglašen radikalizam koji Najdhart primenjuje tretirajući najuži centar grada iz današnje perspektive izgleda ne samo kao plod urbanističkih zabluda toga vremena već i kao potpuno odsustvo obzira prema zatečenom stanju i graditeljskom nasleđu. Na izložbi održanoj tokom februara i marta 1939. godine, u dvorani Trgovinsko-industrijske i zanatske komore, Najdhart je izložio planove regulacija Novog Sada, Radničkog naselja i civilnog aerodroma. Od arhitektonskih projekata na izložbi su predstavljeni i projekti pojedinih trgova u Novom Sadu, te tip stambene kuće „zelenog grada”, na primeru Novog Sada. Na predavanju tokom trajanja izložbe Najdhart je rekao da se zalaže za „zeleni grad” koji bi bio toliko elastičan da se može primeniti bez velikih žrtava, jer predviđa sukcesivnu izgradnju. Gradski organizmi kao umetničke tvorevine (kolektivnog) ljudskog duha moraju biti elastični i adaptilni, smatrao je Najdhart.

Uporedo sa razradom Regulacionog plana Novog Sada Najdhart je za grad izradio i generalni urbanistički plan, nivelacione planove, te uredbe i pravilnik za urbanizaciju Novog Sada (Karlić-Kapetanović, 91). U Regulacionom planu koji je Najdhart radio u godinama pred početak Drugog svetskog rata ponovio je neka svoja rešenja iz pređašnjeg konkursnog rada koja su poslužila kao osnove i u kasnijem planskom organizovanju i razvoju grada – velika bulevarska osa prema novom mostu na Dunavu, stambena naselja uz reku, izmeštanje industrije i železnice van grada i sl. Tomislav Premerl smatra da je Najdhartov Regulacioni plan Novog Sada „jedan od najsmionijih i najrevolucionarnijih kompleksnih sagledavanja i oblikovanja jednog većeg grada, jer Najdhart rešavajući zadatak u totalu i u detalju, postojeći gradski prostor logično veže kao integralnu celinu sa novim delovima grada, a novim shvaćanjem i naprednom prostornom mišlju na planu grada nove funkcije prostora; on postojeći grad preoblikuje ne oduzimajući mu poseban karakter, već upravo specifičnost postojećeg prostora smišljeno gradi u veliku celinu modernog gradskog organizma”. Ne ulazeći kritički u pojedinosti odnosa prema nasleđenoj graditeljskoj baštini, Premerl nastavlja pohvalu plana koji, po njemu, „velikim potezima riješava promet, osobito povezivanje rijeke i grada u svim vidovima, od funkcije i prostorne organizacije pristaništa, do oblikovanja prostora uz rijeku i veza sa Petrovaradinom na desnoj obali”. Mada je Najdhartov plan nezvanično prihvaćen neposredno pred početak Drugog svetskog rata, od njega se kasnije odustalo i dugo godina je bio zaboravljen. Kasniji istraživači Najdhartovog dela su ispravno smatrali da novosadski plan predstavlja „domišljenu formu jednog razdoblja i jedne generacije”. (Karlić-Kapetanović, 92) U osnovi, to je grad korbizijanskog shvatanja urbanizma gde je u funkcionalnom smislu dosledno sproveden princip zoniranja teritorija. U tretiranju saobraćaja ovaj plan je znatno radikalniji od prethodnog, rađenog za konkurs 1937, i upravo će ta strana planerskog problema biti glavna manjkavost zbog koje plan neće biti uzet u obzir u neposrednom vremenu posle rata. Glavna karakteristika saobraćaja je stvaranje novih i jakih pravaca bulevarskog tipa, koji presecaju celokupnu teritoriju, podjednako i staru i novu, naslućujući tako narastajuću ulogu drumskog saobraćaja. (Pušić, 125)

Na poziv zagrebačkog časopisa Čovjek i prostor, Najdhart je 1970. godine izradio idejnu skicu za rekonstrukciju starog dela Novog Sada, u kojoj nije odustao od svojih starih urbanističkih zamisli – čvrsta blokovska rešenja unutar stare zatečene urbane matrice sa masivnom višeetažnom gradnjom. Crtež je, uz komentar o celini pitanja rekonstrukcije dela starog novosadskog gradskog jezgra, publikovan u časopisu Građa za proučavanje spomenika kulture (sveska IV−V).

Literatura i izvori: Dušan Grabrijan, „Natječaj za regulaciju Novog Sada – kratki grafičko-analitički prikaz natječajnog rada projekta Atina’”, Građevinski vjesnik, br. 10, Zagreb, 1937, 145−148; Anonim, „U nedelju se otvara izložba regulacionih planova Novog Sada arhitekte g. Juraja Najdharta”, Dan, Novi Sad, 26. februar 1939; Anonim, „Arhitekta g. Juraj Najdhart održao je predavanje o razvoju i principima modernog urbanizma sa primerom na Novi Sad”, Dan, Novi Sad, 1. mart 1939; Juraj Najdhart, Regulacioni plan Novog Sada – separat iz projekta, Novi Sad, 1940; Tomilav Premerl, „Hrvatska moderna arhitektura između dva rata”, Arhitektura, br. 156−157, Zagreb, 1976, 16, 43-44. (uz tekst objavljeni likovni prilozi). Regulacija Novog Sada i aerodrom u Novom Sadu; Ljubinko Pušić, Urbanistički razvoj gradova u Vojvodini u XIX i prvoj polovini XX veka, Matica srpska, Novi Sad, 1987, 124−125, 140−144; Jelica Karlić-Kapetanović, Juraj Najdhart – život i djelo, „Veselin Masleša”, Sarajevo, 1990, 89−92, 323, 335.

Vladimir Mitrović

DaNS, br. 23, Novi Sad, 1998, 33.

Građevinarstvo i ekonomija između dva svetska rata

Đorđe Tabaković, Kuca Deđanskih, Novi Sad, 1933.

Đorđe Tabaković, Kuca Deđanskih, Novi Sad, 1933.

Kreditom na kredit do nove zgrade

Poslednjih godina Novi Sad je postao najaktivnije gradilište u zemlji u kome se gradi veliki broj stambenih zgrada i tako nastavlja trend neutoljive potrebe za novim stanovima prisutan tokom čitavog XX veka. Povodom toga, osvrnućemo se na situaciju stanogradnje iz prve polovine veka, jer u građevinskim iskustvima ovog perioda možemo prepoznati preteču današnjeg sistema investicija kada je reč o podizanju novih stambenih objekata. Sledi prilog u kome se na osnovu poznatih primera razmatraju socijalni i ekonomski aspekti stambene izgradnje u Novom Sadu između dva svetska rata.

Početkom XX veka Novi Sad je provincija koja se još uvek nalazi na južnim obroncima Austrougarske monarhije. Naglašena mađarizacija društvenog života buduće vojvođanske prestonice donela je akcije na podizanju nekoliko velikih, reprezentativnih objekata državne namene čija je izgradnja bila finansirana direktno iz državnog budžeta – Sudska palata, Gradska bolnica, Jodna banja, škola i kasarna u Futoškoj ulici itd. U isto vreme nastaju i brojne manje porodične kuće, kao i nekoliko stambenih i stambeno-poslovnih palata građenih privatnim kapitalom ili bankarskim kreditima uz projekte prestoničkih, peštanskih arhitekata (Baumhorn Lipot, Karolj Kovač, Arkai Aladar).

Početak Prvog svetskog rata zaustavio je relativno povoljan trend izgradnje tako da se do skoro sredine dvadesetih godina u gradu uglavnom ništa nije gradilo, ni u privatnom, a posebno ne u državnom sektoru. Posle okončanja rata, osim Beograda, koji je kao nova prestonica pokazao očevidni napredak, Novi Sad je, kao retko koji grad u zemlji, doživeo pravi populacioni, a potom i građevinski bum. Odmah posle rata Novi Sad je imao oko 35 hiljada stanovnika. Po prvom službenom popisu iz 1921. u gradu su živela 39.122 lica, a po rezultatima opštinskog popisa iz 1929. broj stanovnika je narastao na 56.366. Tokom 1931. bila su 64. 002 stanovnika, a krajem 1933. broj stanovnika Novog Sada prelazi 70 hiljada, po podacima iz dnevnih novina Dan i nedeljnika Novi Sad iz tog vremena.

Građevinska politika

Prateći doseljavanje stanovništva talas nove izgradnje zahvatio je Novi Sad, posebno njegove rubne krajeve, tokom treće decenije, kada je u novoformiranim naseljima podignuto na desetine privatnih porodičnih kuća čija izgradnja nije zahtevala ogromna materijalna sredstva koja su obezbeđivana uglavnom prodajom poljoprivrednog zemljišta u okolini ili u dubljoj unutrašnjosti Vojvodine ili, pak, podizanjem kredita. Taj talas izgradnje pratila je nova državna politika koja je za nove oblasti predvidela i veći broj kasarni, bolnica i školskih zgrada.

U samom centru grada, njegovoj neposrednoj okolini, kao i na periferiji, nicale su, skoro preko noći, nove zgrade, po novinskim izveštajima lepe i moderne palate. Na periferiji grada građevinska delatnost je pokazala takvu živost da su za nekoliko godina podignuta čitava naselja na praznom zemljištu. Tamo su najvećim delom bile sagrađene prizemne kuće za stanovanje, sve ulice su bile regulisane, a sva naselja − Ivandansko, Vidovdansko, Adamovićevo, Mali i Veliki Liman − snabdevena i električnim osvetljenjem koje je bilo finansirano iz gradskog i državnog budžeta. Naglim napredovanjem građevinske delatnosti, koje je nastupilo kao posledica rapidnog povećanja broja stanovnika, Novi Sad se počeo i prostorno širiti na nove gradske teritorije. U periodu 1918−1932. godine Građevinsko odeljenje novosadske opštine izdalo je ukupno 6.412 građevinskih dozvola za izgradnju objekata različitih namena. U tom periodu u Novom Sadu su sagrađene 33 trospratne palate, 67 dvospratnih i 141 jednospratna. Izgrađeno je 2.767 prizemnih zgrada, 50 tvornica, 452 radionice, 593 radnji i lokala, 346 kancelarijskih prostora, 40 kafana i gostionica, 15 dvorana, 9 sanatorijuma, 5 kapela, 2 bioskopa itd. Rekordna godina tog perioda bila je 1930. kada je i pored velike svetske krize izdato ukupno 715 građevinskih dozvola. U istom periodu radilo je preko 60 preduzeća, investiran je uglavnom domaći kapital, a retko strani i to samo u nekoliko najvećih preduzeća.

Nestašica manjih stanova

Posle kratkotrajnog zatišja na građevinskom polju izazvanog odjecima velike svetske ekonomske krize, izgradnja je intezivirana posle novog preuređenja države kada je podelom na banovine Novi Sad postao prestonica Dunavske banovine. Novi administrativni centar privukao je veći broj doseljenih porodica koje su u grad stigle činovničkim poslom ili zbog želje za zaposlenjem u nekom od industrijskih ili zanatskih preduzeća koja su tih godina postala aktuelna za „putujuće” radnike ili siromašne poljoprivrednike.

I pored ogromne nestašice stanova, tokom četvrte decenije u gradu je podignut veći broj višespratnih stambenih zgrada za bogatije slojeve građana, tzv. najamne, rentijerske zgrade. Ipak, nestašica stanova, posebno onih manjih i jeftinijih, koje bi današnjim rečima mogli okarakterisati kao socijalna izgradnja, bila je i ostala tokom međuratnog perioda jedan od najakutnijih problema grada. Nažalost, za privatne, a jeftine i dobre stanove najmanje se čini, piše nedeljnik Novi Sad (23. novembar 1929), zidaju se doduše mnoge nove privatne kuće sa velikim brojem stanova, no to su sve veliki i skupi stanovi, a za siromašniji svet nema dosta pogodnih i jeftinih stanova, a takvih bi najviše trebalo. Slična situacija i hronični nedostatak manjih stanova trajali su sve do kraja decenije. Izgradnju grada je donekle pratila i planska delatnost. Neki vid preteče današnjih regulacionih i urbanističkih planova (1921, 1930, 1937, 1941) donosio je i novine u uređenju prostora. Ipak, i pored određenog napretka, posebno kada je u pitanju konkurs za urbanistički plan Novog Sada koji nije do kraja ostvaren, ovi planovi nisu uspeli da reše akutni problem nedostatka stambenog prostora. Gradska uprava je putem uredbi i statuta podsticala izgradnju zgrada određene spratnosti (uglavnom dva ili tri) nametanjem brojnih dažbina za neizgrađene gradske placeve čime su investitori bili primoravani da popune svoje placeve novim zgradama ili da ih prodaju onima koji su sposobni da grade. Na taj način gradska uprava je ubirala sredstva koja je kasnije ulagala u infrastrukturu i uređenje gradskih ulica.

Tokom druge polovine četvrte decenije uslovi za podizanje zgrada su postali znatno povoljniji. Cena građevinskog materijala – kreč, cement, pesak, opeka i drvna građa – u tom periodu znatno je opala, kao i nadnice građevinskih radnika. Razlog je bio jedan, ali najteži – oskudica novca, beleži novosadski Dan (12. jul 1936). Prema podacima koje nude dnevne novine, najviše novih zgrada podižu pripadnici trgovačkog staleža, potom advokati, lekari, rentijeri i ekonomi. Najmanje i sasvim retko kuće podiže činovnički stalež. Nešto kasnije, preko brojnih penzionih fondova banaka, državnih ustanova i kreditnih zavoda, gradi se i nešto više objekata za pripadnike narastajućeg činovničkog sloja Novosađana. U periodu 1932−1938. godine podignuto je 19 trospratnica, 59 dvospratnica, 83 jednospratne zgrade, kao i 1.016 prizemnih objekata. Koliki je bio interes javnosti za ovu problematiku govori i činjenica da se početkom četvrte decenije, kada jenjava velika svetska kriza, u Novom Sadu pojavilo nekoliko specijalizovanih novina, doduše kratkog veka – Kućevlasnik (1932−1934), Kiradžija i Stanar (1933).

 Investitori i krediti

U međuratnom periodu bitno su promenjeni obim i dinamika tržišta nekretnina, posebno u Beogradu i Novom Sadu kao vodećim gradskim centrima istočnog dela Kraljevine Jugoslavije. Stalni porast cena građevinskog zemljišta, kao i mogućnost špekulacija na tržištu stanova prouzrokovali su znatan priliv stranog i domaćeg privatnog kapitala u stambenu izgradnju. Kućevlasništvo je postalo posebno unosan i profitabilan posao u koji se, osim za podizanja zgrada, nije moralo previše ulagati. Kirije za iznajmljivanje stanova su bile izuzetno visoke pa se samim izdavanjem stanova mogao u nekom razumnom vremenu pokriti trošak otplate kredita za izgradnju kuće ili višespratnog objekata. Tako je porastao broj izgrađenih porodičnih kuća sa odvojenim stanovima za izdavanje i na taj način su i pripadnici srednje klase, sa manjim prihodima, mogli sebi priuštiti izgradnju sopstvene kuće. U Beogradu je u ovom periodu izgrađeno oko tri hiljade porodičnih kuća, od kojih veliki broj čine objekti podignuti na novim lokacijama van užeg gradskog centra. Na taj način su u Beogradu formirana čitava naselja individualnog, porodičnog stanovanja – Dedinje, Senjak, Kotež, Neimar, Profesorska i Činovnička kolonija – dok se u Novom Sadu takva izgradnja mogla pratiti u okolini danas potpuno izmenjenih ulica Cara Dušana, Tesline, nekadašnjeg Malog Limana, ulice Vase Stajića. Reč je o područjima delimično sačuvanim od masovnije posleratne izgradnje. Sa kolektivnom stambenom izgradnjom bila je nešto drugačija situacija. Prvenstveno se to odnosi na veća materijalna sredstva koja su bila potrebna za izgradnju višespratnog objekta sa većim brojem stambenih jedinica što je dovodilo i do zahteva za višim kreditima, ali i do lakše otplate putem izdavanja stanova, poslovnog prostora ili njihove pojedinačne prodaje.

Gradilo se ugavnom putem kredita koji je podizan kod mnogobrojnih banaka ili kreditnih zavoda (saveznih i lokalnih) uz obavezne hipoteke na zemljište, postojeće zgrade, fabrička ili zanatska postrojenja. Krediti su se mogli uzimati u direktnim pogodbama, pa je bio čest slučaj uzimanja kredita na kredit, čime se prvom kreditnom sumom podizao novi. Banke i druge kreditne ustanove su jureći svoj profit sasvim slobodno ulazile u kreditiranje solventnih građana prihvatajući sve važeće tapije, kao i ostale načine obezbeđivanja svog kapitala. Naravno da je bilo i slučajeva kada investitori nisu mogli vratiti kredit, niti na bilo koji drugi način udovoljiti zahtevima (nekada sasvim lihvarske prirode) banaka ili poverilaca. Jedan od poznatijih slučajeva bilo je podizanje palate Jugoslovenskog dnevnika 1936. u blizini Banovine (u to doba jedinih dnevnih novina na srpskom jeziku u Vojvodini), a po projektu arh. Đorđa Tabakovića. O podizanju ove palate čak se raspravljalo i u samom tadašnjem parlamentu, a sve je rezultiralo gašenjem novina i prodajom palate. Vlasnici nekih građevinskih preduzeća, preduzimači i arhitekti – Czoczek & Raiman, Paqvor & Hallerr i drugi – usled akumulacije kapitala, pada cena materijala i radne snage, uspeli su da u poslednjim godinama pred Drugi svetski rat podignu nekoliko stambenih zgrada rentijerske namene po svojim projektima, postajući tako pravi kućevlasnici poput onog Pekićevog junaka Arsenija Njegovana, zaljubljenika u vlastite zgrade.

Vladimir Mitrović

DaNS, br. 49, Novi Sad, 2005, 52−53.

Primeri industrijske arhitekture novosadskih modernista

Fabrika Kabel, Novi Sad, 1937-1978.

Fabrika Kabel, Novi Sad, 1937-1978.

Najveći broj starih, postojećih objekata tzv. industrijske arhitekture na području Novog Sada nastao je u dužem vremenskom razdoblju; skromnije, okvirno od 60-ih godina XIX veka do građevina nastalih tokom prve decenije XX veka i nešto masovnije izgradnje u kasnijem, međuratnom periodu. Stariji objekti su sasvim retki. Razvoj industrijske arhitekture tekao je lagano i logično, od manjih dvorišnih manufaktura, zanatskih radionica i magacina, do pravih fabrika i industrijskih postrojenja podizanih u izdvojenim gradskim kvartovima, na limanima, u Radničkoj ulici, rubnim delovima Podbare, na Futoškom putu i u drugim gradskim četvrtima.

Još uvek nedovoljno istraženo polje istorije industrijske arhitekture, kao specifičan vid graditeljstva na području čitave Vojvodine, ostalo je ipak delimično zabeleženo u popisima i pojedinačnim studijama regionalnih i gradskih Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu, Subotici, Sremskoj Mitrovici i Pančevu, u studijama Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, te u malobrojnim publikovanim tekstovima i građi, a u poslednje vreme i na posebnim izložbama i u monografskim studijama (Rifad Kulenović, Industrijsko nasleđe – prizori; Nikita Andrejev, Izgradnja i eksploatacija starih plovnih kanala u Bačkoj).

U periodu porasta proizvodnih kapaciteta, dolaska stranog kapitala i jačanja domaćeg, u vreme između dva svetska rata u Novom Sadu se ubrzano grade fabrička, proizvodna i magacinska postrojenja, nekada sasvim blizu samog gradskog centra. Upravo ta činjenica je dodatno ubrzala proces nestanka industrijske arhitekture, kada je došlo do naglog proširenja grada, posebno krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog veka. Po podacima iz 1936. godine, Novi Sad je imao 55 industrijskih preduzeća i oko 12 preduzeća na prelazu između industrije i zanatstva. Samo nekoliko godina kasnije, uoči Drugog svetskog rata, u gradu su već bile 94 veće ili manje fabrike, sa oko pet hiljada radnika.

I pored kontinuiranog nestajanja industrijskog fonda kroz planska rušenja (na limanima, Futoškom putu, nedavno na pojedinim lokacijama Podbare i sl.), do danas je opstao određen broj objekata različitih namena koji bi se mogao tumačiti i posmatrati kao deo širokog nasleđa industrijske arhitekture. Svakako se ističu stari Češki magacin na Limanu IV, objekti u delu Radničke ulice, ranžirna stanica na Novom naselju, retka ali još uvek aktivna postrojenja na Futoškom putu i drugi objekti. Veliki, uglavnom žitni magacini, nastajali od polovine XIX veka, ali i u ranijem periodu, takođe su sačuvani kroz pojedine primere na Rotkvariji, Salajci i Podbari. Do danas, koliko je poznato, ni na jednom od magacina nisu izvršene velike intervencije, niti značajnije promene namene.

Od preostalih građevina industrijske arhitekture za ovu priliku odabrana su tri industrijska objekta čiji su projektanti i graditelji neki od najaktivnijih novosadskih arhitekata međuratnog doba modernizma − Lazar Dunđerski, Danilo Kaćanski, Oskar Pakvor i Pavle Cocek.

Autor projekata za zgrade nekadašnjeg deoničarskog društva za proizvodnju seruma „Kamendin” na Rumenačkom putu verovatno je arh. Lazar Dunđerski (1881−1952), uz saradnju i izvođenje graditelja Filipa Šmita (1894−1989). Objekti su podignuti u periodu 1923−1925. godine, tada daleko van grada, u gradskom ataru. Ova dva graditelja su na početku karijere, sredinom treće decenije, radili zajedno na projektovanju i podizanju nekoliko objekata, od kojih se ističu zgrade nekadašnje Produktivne berze (danas Galerija Matice srpske) i porodične vile u neposrednoj okolini (danas Spomen zbirka Rajka Mamuzića). Dve skoro identične jednospratnice fabrike seruma, koje i danas postoje u nešto promenjenom obliku, izgrađene su u duhu francuske stambene arhitekture predgrađa, prvenstveno po primeni mansardnog krova i pored proizvodnih namena. Danas se zgrade nalaze na mestu intenzivnog gradskog saobraćaja, na uglu Rumenačke ulice i Bulevara Jaše Tomića i radikalno su inkorporirane uz blokove okolnog stambenog naselja. Jedna od zgrada je nedavno (nepažljivo) obnovljena i adaptirana čime je znatno izgubila od prvobitne lepote, dok je druga ostala u izvornom obliku, skladnih proporcija, sa karakterističnim, jednostavnim i plitkim fasadnim ukrasom.

Fabriku „Kabel”, na nekadašnjem Velikom Limanu, u neposrednoj blizini današnjeg Sportsko-poslovnog centra „Vojvodina” (SPENS), projektovao je i vodio poslove oko njenog podizanja arh. Danilo Kaćanski (1895−1963) sa svojim građevinskim preduzećem. Pored velike produkcije građevina raznih namena, autor je bio posebno ponosan na projekat ove fabrike. Proizvodni program fabrike je zahtevao prostrane i visoke hale sa velikim upilivom dnevne svetlosti, kao i maksimalnu iskorišćenost parcele, sa otvorenim prilazom za transport. U rešenje jednog inženjersko-tehnološkog zadatka Kaćanski je uneo živahnost stvaralačke mašte kroz ekspresionističko naglašen ulaz sa visokom kulom i jedan sasvim minimalistički izraz uličnog tretmana i obrade ovog fabričkog postrojenja. Fabrika je postojala do sredine sedamdesetih godina prošlog veka, a potom je na njenom mestu podignut SPENS.

Sa stanovišta savremene prakse u zaštiti spomenika arhitekture posebno je zanimljiv nekadašnji upravni objekat nemačke zemljoradničke zadruge „Agraria” (Lasla Gala 34), sa velikim dvospratnim magacinom u prostranom dvorištu. Upravnu zgradu projektovao je arh. Oskar Pakvor (1902−1946) i izveo tokom 1938. godine kao poslovni objekat sa trgovinom u prizemlju, u funkcionalističkom stilu potpuno svedenog ukrasnog repertoara. To je arhitektura koja se iz praktičnih razloga već uveliko udaljila od primene starog ukrasnog repertoara sa dekorativnim pojasevima, i teži jedinstvu i celovitosti prostora, sadržaja i same građevine. Dvospratni magacin u dvorištu, izveden u drvenoj konstrukciji, sa originalnim teretnim liftom, podignut naredne godine, po nacrtima arh. Pavla Coceka (1904−1946), primer je jednostavne industrijske arhitekture magacina koja, zajedno sa prostranim dvorištem, kao da je stvorena za (radikalnu) promenu namene i eventualnu nadogradnju upravnog objekta, naravno uz čuvanje i zaštitu drvenog magacina i dvorišnog prostora ovog upravno-industrijskog kompleksa.

Vladimir Mitrović

DaNS, br. 41, Novi Sad, 2003, 22.