Primeri industrijske arhitekture novosadskih modernista

Fabrika Kabel, Novi Sad, 1937-1978.

Fabrika Kabel, Novi Sad, 1937-1978.

Najveći broj starih, postojećih objekata tzv. industrijske arhitekture na području Novog Sada nastao je u dužem vremenskom razdoblju; skromnije, okvirno od 60-ih godina XIX veka do građevina nastalih tokom prve decenije XX veka i nešto masovnije izgradnje u kasnijem, međuratnom periodu. Stariji objekti su sasvim retki. Razvoj industrijske arhitekture tekao je lagano i logično, od manjih dvorišnih manufaktura, zanatskih radionica i magacina, do pravih fabrika i industrijskih postrojenja podizanih u izdvojenim gradskim kvartovima, na limanima, u Radničkoj ulici, rubnim delovima Podbare, na Futoškom putu i u drugim gradskim četvrtima.

Još uvek nedovoljno istraženo polje istorije industrijske arhitekture, kao specifičan vid graditeljstva na području čitave Vojvodine, ostalo je ipak delimično zabeleženo u popisima i pojedinačnim studijama regionalnih i gradskih Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu, Subotici, Sremskoj Mitrovici i Pančevu, u studijama Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, te u malobrojnim publikovanim tekstovima i građi, a u poslednje vreme i na posebnim izložbama i u monografskim studijama (Rifad Kulenović, Industrijsko nasleđe – prizori; Nikita Andrejev, Izgradnja i eksploatacija starih plovnih kanala u Bačkoj).

U periodu porasta proizvodnih kapaciteta, dolaska stranog kapitala i jačanja domaćeg, u vreme između dva svetska rata u Novom Sadu se ubrzano grade fabrička, proizvodna i magacinska postrojenja, nekada sasvim blizu samog gradskog centra. Upravo ta činjenica je dodatno ubrzala proces nestanka industrijske arhitekture, kada je došlo do naglog proširenja grada, posebno krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog veka. Po podacima iz 1936. godine, Novi Sad je imao 55 industrijskih preduzeća i oko 12 preduzeća na prelazu između industrije i zanatstva. Samo nekoliko godina kasnije, uoči Drugog svetskog rata, u gradu su već bile 94 veće ili manje fabrike, sa oko pet hiljada radnika.

I pored kontinuiranog nestajanja industrijskog fonda kroz planska rušenja (na limanima, Futoškom putu, nedavno na pojedinim lokacijama Podbare i sl.), do danas je opstao određen broj objekata različitih namena koji bi se mogao tumačiti i posmatrati kao deo širokog nasleđa industrijske arhitekture. Svakako se ističu stari Češki magacin na Limanu IV, objekti u delu Radničke ulice, ranžirna stanica na Novom naselju, retka ali još uvek aktivna postrojenja na Futoškom putu i drugi objekti. Veliki, uglavnom žitni magacini, nastajali od polovine XIX veka, ali i u ranijem periodu, takođe su sačuvani kroz pojedine primere na Rotkvariji, Salajci i Podbari. Do danas, koliko je poznato, ni na jednom od magacina nisu izvršene velike intervencije, niti značajnije promene namene.

Od preostalih građevina industrijske arhitekture za ovu priliku odabrana su tri industrijska objekta čiji su projektanti i graditelji neki od najaktivnijih novosadskih arhitekata međuratnog doba modernizma − Lazar Dunđerski, Danilo Kaćanski, Oskar Pakvor i Pavle Cocek.

Autor projekata za zgrade nekadašnjeg deoničarskog društva za proizvodnju seruma „Kamendin” na Rumenačkom putu verovatno je arh. Lazar Dunđerski (1881−1952), uz saradnju i izvođenje graditelja Filipa Šmita (1894−1989). Objekti su podignuti u periodu 1923−1925. godine, tada daleko van grada, u gradskom ataru. Ova dva graditelja su na početku karijere, sredinom treće decenije, radili zajedno na projektovanju i podizanju nekoliko objekata, od kojih se ističu zgrade nekadašnje Produktivne berze (danas Galerija Matice srpske) i porodične vile u neposrednoj okolini (danas Spomen zbirka Rajka Mamuzića). Dve skoro identične jednospratnice fabrike seruma, koje i danas postoje u nešto promenjenom obliku, izgrađene su u duhu francuske stambene arhitekture predgrađa, prvenstveno po primeni mansardnog krova i pored proizvodnih namena. Danas se zgrade nalaze na mestu intenzivnog gradskog saobraćaja, na uglu Rumenačke ulice i Bulevara Jaše Tomića i radikalno su inkorporirane uz blokove okolnog stambenog naselja. Jedna od zgrada je nedavno (nepažljivo) obnovljena i adaptirana čime je znatno izgubila od prvobitne lepote, dok je druga ostala u izvornom obliku, skladnih proporcija, sa karakterističnim, jednostavnim i plitkim fasadnim ukrasom.

Fabriku „Kabel”, na nekadašnjem Velikom Limanu, u neposrednoj blizini današnjeg Sportsko-poslovnog centra „Vojvodina” (SPENS), projektovao je i vodio poslove oko njenog podizanja arh. Danilo Kaćanski (1895−1963) sa svojim građevinskim preduzećem. Pored velike produkcije građevina raznih namena, autor je bio posebno ponosan na projekat ove fabrike. Proizvodni program fabrike je zahtevao prostrane i visoke hale sa velikim upilivom dnevne svetlosti, kao i maksimalnu iskorišćenost parcele, sa otvorenim prilazom za transport. U rešenje jednog inženjersko-tehnološkog zadatka Kaćanski je uneo živahnost stvaralačke mašte kroz ekspresionističko naglašen ulaz sa visokom kulom i jedan sasvim minimalistički izraz uličnog tretmana i obrade ovog fabričkog postrojenja. Fabrika je postojala do sredine sedamdesetih godina prošlog veka, a potom je na njenom mestu podignut SPENS.

Sa stanovišta savremene prakse u zaštiti spomenika arhitekture posebno je zanimljiv nekadašnji upravni objekat nemačke zemljoradničke zadruge „Agraria” (Lasla Gala 34), sa velikim dvospratnim magacinom u prostranom dvorištu. Upravnu zgradu projektovao je arh. Oskar Pakvor (1902−1946) i izveo tokom 1938. godine kao poslovni objekat sa trgovinom u prizemlju, u funkcionalističkom stilu potpuno svedenog ukrasnog repertoara. To je arhitektura koja se iz praktičnih razloga već uveliko udaljila od primene starog ukrasnog repertoara sa dekorativnim pojasevima, i teži jedinstvu i celovitosti prostora, sadržaja i same građevine. Dvospratni magacin u dvorištu, izveden u drvenoj konstrukciji, sa originalnim teretnim liftom, podignut naredne godine, po nacrtima arh. Pavla Coceka (1904−1946), primer je jednostavne industrijske arhitekture magacina koja, zajedno sa prostranim dvorištem, kao da je stvorena za (radikalnu) promenu namene i eventualnu nadogradnju upravnog objekta, naravno uz čuvanje i zaštitu drvenog magacina i dvorišnog prostora ovog upravno-industrijskog kompleksa.

Vladimir Mitrović

DaNS, br. 41, Novi Sad, 2003, 22.