Javni spomenici u Vojvodini (druga polovina XIX – prva polovina XX veka)

Autor: Vladimir Mitrović

Uvodna razmatranja

Javna skulptura – spomenici u značajnoj meri prevazilaze vajarstvo kao tradicionalnu vrstu umetničkog stvaralaštva. Stoga je ona, čak i teoretski, privlačila brojne istraživače da se o tom, neki ga zovu čak i (para)političkom pitanju izjasne ili daju neko svoje viđenje. Ipak, u manjim i mlađim državnim zajednicama, ne samo da je bilo manje spomenika već i manje stručnjaka koji su o tome, u datom trenutku, promišljali i pisali. Sa druge strane, i kada su ta promišljanja publikovana, u raznim časopisima do kojih je danas teško doći ali nam ostaju brojne studije gde su ona korišćena i verno citirana, pa se tako pokazuje da istoriografija ipak ima dubokog smisla, pored napada internet, koji ostaje bez odgovora za većinu relevantnih izvora.

Kao i u svakoj sintezi, u kombinaciji sa topografskim pregledima moguće je da obilje izvora, zaključaka i tekstova koji su već nastali, doprinesu da fusnote budu duže od glavnog teksta, ipak sam se odlučio za određenu vrstu sublimacije, narano sa izvorima, u kojoj će najširi sloj čitalaca imati priliku da se upozna sa nasleđem javnih spomenika nastalih na teritoriji Vojvodine ali i u ostalim delovima bivše Jugoslavije (1918-1990) i sa izabranim fotografijama umetničkih dela, što spomenici u krajnjoj liniji i jesu, dobije odgovarajuću sliku. Sa druge strane, od same količine, obima i opsega izvora, članaka, studija i knjiga koje se bave ovom ili nekom sasvim bliskom tematikom običnom (a i ne samo običnom) čitaocu ili zainteresovanom se muti u glavi. Tako opširna tema kakvi su javni spomenici u jednoj (evropskoj, jugoslovenskoj i srpskoj) regiji kakava je Vojvodina, ali i okolnim regionima i zemljama, već više od pola veka privlači različite istraživače i tumače čiji zaključci, tekstovi i knjige, zahtevaju dugogodišnje istraživanje i isčitavanje. Na stotine radova objašnjavaju kako je došlo, šta predstavljaju i kako izgleda brojni korpus javnih spomenika, prvo u Vojvodini pa potom i ostalim delovima bivše zemlje kojoj je pripadala ali bez kojih i ne bi mogla da se sagleda, bar ne u odgovarajućem kontekstu kome bez sumlje sasvim pripada i bez koga se ne bi mogla niti tumačena niti prezentovana.

Skulptura na području novovekovne Vojvodine nema dugu niti plodnu tradiciju. Vezana isljučivo za sakralno stvaralaštvo (i porudžbine), dugo je bilo potrebno da se pojam sculpture koliko toliko artikuliše. Sve to ima još veću težinu kada se govori o javnoj skulpturi, dakle javnim spomenicima koji su uvek bili kompromisno rešeni uz prisutnu političku korektnost. Pa se još može reći da su spomenici bili izvorište ideoloških propaganda, često u veoma sirovom obliku. No, skulptura 18. i 19. veka uglavnom obitava unutar rimokatoličkih crkava, bivajući prisutna u enterijeru i eksterijeru.

U arhitektonskim i dekorativnim programima Srpskih pravoslavnih crkava, posebno u njenim severnim parohijama, razvila se veoma bogata drvorezbarska umetnost paralelno sa pojavom raskošnijih, gradskih hramova. Tokom poslednjih decenija 18. i čitavog sledećeg stoleća, umetnost duboreza možemo pratiti kroz rad kvalitetnih, lokalnih duborezaca, koji su imali i svoje škole i umetničke nastavljače. Kroz sve važeće stilske odrednice, od baroka, klasicizma, rokokoa, pa i neke vrste empire, i posebno kroz njihove brojne i raznorodne kombinacije, primetna je želja za kvaliteom i praćenjem novih umetničkih tendencija.

Prvi javni spomenici, van hramova bili su takođe isključivo sakralne prirode. Sa razlogom se može pretpostaviti da su prvi javni spomenici, tačnije znamenja, bili drveni, od trošnog materijala koji je korišćen i za gradnju prvih sakralnih objekata, i SPC i RK, koji su predhodili svim većim hramovima u vojvodini. Ti prvobitni objekti nisu sačuvani niti se o njima nešto detaljnije pisano. Uglavnom pominjani kao predhodne crkve, nastajala u godinama prve polovine 18. veka, od trošnog materijala, blata, drveta i trske, ovi skromni objekti su svedočili o široj građevinskoj situaciji na ovim prostorima koja je u to doba bila oko nule.

Kako je sakralna umetnost bila vladajauća, pa i jedini vid umetničkog stvaralaštva, tokom 18. pa i 19. veka unutar pravoslavne zajednice nije bilo, kako po tradiciji, vajarskih dela ali je drvorezbarstvo imalo veoma razvijenu formu – ikonostasi, tronovi i ostali crkveni mobilijar, kao specifični vidovi (polu) trodimenzionalnih oblika, bogata tema koja je i kvalitetno istražena.[1]

Od skulptorskih dela uz pravoslavne crkve ali i na drugim javnim mestima pojavljuju se u većem broju krstovi koji su podizani različitim povodima a kontinuirno su nastajali od druge polovine 18. veka pa do početka 20. povremeno i nešto kasnije. Rimokatolička crkva je od svog nastanka na teritoriji Vojvodine, kao i na drugim područjima, često u okolini crkava i u portama imala trodimenzionalne skulpture svetaca i raspeća a unutar hramova brojne primere skulptorske delatnosti, skulpture, reljefe i sl. Ipak, opšti je utisak da kao krajnja periferija u Vojvodini nisu nastala neka vredna i originalna niti značajnija skulptorska dela već je to bio deo procesa umetničkih i vajarskih radionica koje su, uglavnom iz centrala Austrije i Mađarske, opskrbljivali domaće hramove (relativno) uniformisanim vajarskim delima prilagođenim, oblikom, bogatsvom ali i cenom, potrebama rimokatoličke crkve.

Tako su, dakle, prvi javni spomenici bili isključivo sakralne prirode i direktno vezani za predstave (zavetnih) krstova, pojedinačnih svetaca i, na posletku, predstava svetih trojstava koje su bile i vrhnunac spomeničke skulpture od druge polovine 18. veka. Pod uticajem centara moći i državne uprave tokom poslednje četvrtine 19. veka nastaju i prvi, pravi javni spomenici (Sombor, Zrenjanin) koje su naručili i finansirali državni organi Austrougarske monarhije a autori su birani iz plejade vajara prestoničkih radionica, prvenstveno Budimpešte. Kako su javni spomenici bili isključivo vezani za državu i vladajuću ideologiju tako su i bili njen direktan produkt, kao i u ostalim delovima velike monarhije, nastajali iz ideoloških razloga obeležavanja određenih teritorija i njihovu kompaktnost sa centrima vlasti. Njihovi autori, danas u velikoj meri zaboravljeni i malo poznati, radili su u dominantnom duhu jednog vladajućeg diskursa, čvrsto vezani, još uvek, za postulate sakralne umetnosti i ranog realizma.

Skulpture i javni spomenici na prostorima Vojvodina tokom druge polovine XIX veka bile su i nadalje retka pojava, uglavnom vezana za sakralnu tematiku – kalvarije, sveta trojstva ili pojedini svetci zaštitinici – ili, pak, još ređe, javni spomenici posvećeni istorijskim ličnostima.[2] Monumentalne skulpture političkog i religioznog karaktera pojavljuju se u ovom periodu u Somboru[3], Subotici[4], Pančevu[5], Velikom Bečkereku (Zrenjaninu), Novom Sadu kao i u nekim manjim sredinama.[6] Vojvođanski gradovi nisu bili gradovi javnih spomenika mada ih je u ranijem veku bilo uglavno religiozne temateke, u vidu statua pojedinih svetaca ili javnih spomenika na gradskim trgovima posvećenih Svetom Trojstvu – Novi Sad (podignut 1781. demontiran 1948), Subotica (1815. rad somborskog majstora Karla Salzera), Sombor (kraj XVIII veka), nešto kasnije u Senti itd. Najbrojnija spomenička obeležja su bila zavetni krstovi, često komponovani kao prava skulptorska dela. Ipak, niz velikih spomenika posvećenih Svetom Trojstvu nastalih tokom druge polovine XVIII veka, postavljenih na centralnim trgovima kao da nisu imali dostojne spomenike-naslednike tokom druge polovine XIX veka. Jedan od poslednjih velikih spomenika Svetog Trojstva, rad majstora Kovača, podignut je ispred rimokatioličke crkve u Čantaviru (1893). Na kraju veka pojavljuje se nešto veće interesovanje za skulpturu i spomenike na javnom prostoru.

Javni spomenici i dekoracija zgrada s početka XX veka

Tokom 1896. godine, povodom obeležavanja milenijuma od dolaska Mađara u Panonsku niziju u više gradova Vojvodine postavljeni su i odgovarajući spomenici, koji su u većini slučajeva demontirani i uklonjeni posle prisajedinjenja novoj državi, početkom dvadesetih godina XX veka. Takav je slučaj i sa spomenikom Slobode u Bečeju. Bio je to beli stub na postamentu, na čijem se vrhu nalazila isklesana mitska ptica Turul mader, koja je po legend dovela Mađare pod vođstvom Arpada na prostore Panonske nizije. Ubrzo potom podignut je i pravoslavni krst isklesan od crvenkastog mermera.

Tek krajem XIX veka Srbi su na području Vojvodine dobili prvog školovanog vajara Đorđa Jovanovića (1861-1953).[7] Jovanović je izlagao u rodnom Novom Sadu 1895. godine što je ujedno i jedna od prvih izložbi domaćih vajara, kao i 1921. Što je i tada bila prava retkost. Od skulptura u Novom Sadu Jovanović je izveo figuru Hermesa , kao simbola trgovine i bankarstva, na kupoli zgrade Srpskog kreditnog zavoda (1896) i fontane u Dunavskom parku (Dunavska ninfa, 1912). Jovanović je na prostoru vojvođanskih gradova izveo nekoliko spomenika, poprsja i reljefa. Spomenik Branku Radičeviću, izveden 1896. a postavljen 1903. ispred zgrade Gimnazije. Uništen je početkom Drugog svetskog rata ali je potom obnovljen i vraćen na isto mesto. Sličnu sudbinu doživeo je Jovanovićev spomenik Jovanu Jovanoviću Zmaju u Rumi (1912. srušen 1914. obnovljne 1920).  Oba spomenika su koncipirana kao poprjsa postavljena na posebno dizajniranim postamentima. Druga dva poprsja koja radi u Sremskim Karlovcima, biste patrijarha Georgija Brankovića (1907) i Save Tekelije, nekada postavljene ispred Bogoslovskog seminara,

takođe su monumentalna po obliku a detaljna po samim sadržajima. Potencirajući njihove nacionalne vrednosti, Jovanović biste postavlja na okrugle stubove sa bazom kao postamentom.

Tokom treće decenije Jovanović radi reljefe za kapeli Vajtfertovih u Pančevu (1923) i poprsje Svetozara Miletića (1926) za Srpsku školu u novosadskoj Nikolajevskoj porti. Poslednje reljefe u Vojovodini Jovanović radi za kapela Bogdana Dunđerskog na imanju u okolini Bečeja na kojem su prikazani stari priijatelji, veleposednik Dunđerski i slikar uroš Predić. Veliki je broj skulptura, reljefa, plaketa i medaljona vajara Đorđe Jovanovića smešteno u Galeriji Matice srpske.[8]

Sa početka XX veka potiču dva spomenika u Somboru –generalu Jožefu Švajdlu, delo skulptora Lajoša Đerđ Matraia (1905), spomenik Ferencu II Rakociju, rad peštanskog vajara Đule Jankovića (1912) i kao i velika spomenička skulptura Erneu Kišu u Velikom Bečkereku, delo nepoznatog vajara (1906). General Jozef Švajdl, porekom Nemac, rođen je u Somboru (1796) i bio je jedan od istaknutih komandanata Međarske revolucionarne vojske u vremenu Bune (1848–49). Posle propasti revolucije uhapšen je zajedno sa ostalim vođama pokreta i pogubljen u Aradu. Njegov monumentalni spomenik u rodnom mestu svečano je otkriven 18. maja 1905. godine u prisustvu brojnih zvanica i gostiju sa predsednikom mađarskom parlamenta na čelu. Spomenik je, kao i ostali, uklonjen posle Prvog svetskog rata (1920) a bronzana figura pretopljena. Kameni postament ovog spomenika postavljena je 1931. godine kod Velikog pravoslavnog groblja kao spomeničko obeležje srpskim i ruskim vojnicima poginulim u Prvom svetskom ratu.[9]

Poseban segment delovanja vajara i dekoratera čini arhitektonska dekoracija u kojoj arhitekti i graditelji samostalno biraju i stvaraju dekorativnu plastiku dok enterijerske radove izvode školovani slikari i dekorateri. Tako se stvarala sinteza arhitekture i primenjenih umetnosti i zanata. Titus Mačković kao i drugi subotički graditelji su u svojim brojnim projektima koriste dekorativna rešenja, na fasadama ali i enterijerima koja su posebno pažljivo dekorisana i oslikana. Novija istraživanja ukazuju na delo majstorkse radionice Mihalja Batorija (Blašković) kao jednog od vodećih subotićkih slikara – dekoratera sa prekretinice vekova čija bogata dekoraterska karijera rasuta po crkvama do danas nije do kraja istražena i zabeležena. [10]

Tokom poslednje decenije XIX veka i početkom XX veka u Novom Sadu aktivan je i jedan od prvih domaćih školovanih dekoratera i skulptora, Julije Anika, čija su brojna dela takođe manje poznata i istražena. Anika je visoku dekoratersku školu završio u Beču a potom je sa svojom dekoraterskom radionicom u Novom Sadu i Sremskim Karlovcima ostavio svoja dela koja zbog bogastva plastičnog ukrasa, veličine i složenosti ponekad prerastaju u kompleksne dekorativne kompozicije a sastoje se iz brojnih slikarskih, dekoraterskih i vajarskih ostvarenja. U tom smislu bio je angažovan na dekorativnom uređenju novosadske Gradske kuće (baumajster Đerđ Molnar, 1892-1894) gde je na fasadama izveo 16 ženskih figura – personifikacija vrlina i simbola. Anika je početkom XX veka radio i dekorativne repertoare na velikoj zgradi Fondova u Sremskim Karlovcima i na zgradi Velike srpske gimnazije u Novom Sadu, podignutih po projektima arh. Vladimir Nikolića kao i dekorativnog programa na zgradi poznatoj kao Matičar u Novom Sadu.

Javni spomenici (dinastici) i fasadna skulptura u međuratnom periodu

Javnih spomenika i spomeničkih celina u Vojvodini između dva svetska rata bilo je relativno malo. Uostalom kao i u predhodnom periodu iz koga su ostali upamćeni spomenici Erneu Kišu u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu) i Ferencu Rakociju i Jožefu Šejdelu u Somboru.

Najkvalitetniji pregled spomenika podignutih na teritoriji između dva svetska rata nalazimo u studiji Uglješe Rajčevića u kojoj je autor detaljno prezentuje sve uništene i uklonjene spomenike (Dinastike) na tlu predhodne Jugoslavije. [11] Najbojniji do svih spomenika, skoro svi, podignuti se predstavnicima dinastije Karađorđević. Takođe njihov najveći deo, skoro svi, bili su posle dolaska novih vlasti nasilno uklonjeni i demontirani.

Detaljnijim pregledom shematizovane karte iz navedene knjige sa mestima u kojima su u vremenu između ratova podizani spomenici kraljevima Petru I Aleksandru uočljivo je da je na području Vojvodine, zajedno sa Baranjom, faktički podignuto najviše dinastičkih spomenika i spomen-obeležja dok se nešto manje, ali ipak u određenoj meri, izgrađeno na teritorijama Bosne i Hercegovine, posebno u Srpskoj krajini u Hrvatskoj gde je bila gustija koncentracija srpskog stanovništva. Posebno je zanimljiva pojava ovih spomenika u velikim gradovima Slovenije i Hrvatske (Kranj, Ljubljana, Jesenice, Dubrovnik, Zagreb, Varaždin, Sušak, Vukovar i Gospić).

Od stvaranja zajedničke države, ili, pak od nekoliko godina kasnije, jugoslovenstvo je bilo nova (nacionalna) ideologija, ozvaničena parlamentom i kraljevskom dinastijom Karađorđevića a uz određeni oslobodilački pijemontizam dovela je do brojnih državnih, javnih spomenika koje su Srbi ‘prečani’ rado inicirali i podizali, posebno u Vojvodini za šta postoji više istorijskih i praktičnih razloga.

Od svih područja koja su priključena novoj državnoj zajednici, Vojvodina je bila ‘najnovija’, jer ne samo da se nalazila u okviru Austrougarske monarhije već je bila i najmultietničkiji prostor nove zemlje. Podizanjem spomenika taj novi prostor bi bio ustanovljen i obeležen kao sastavno deo nove države. Retki javni spomenici u gradovima Vojvodine, podignuti u prethodnom period, su po pravilu bili rušeni i uklonjeni, kakvu će sudbinu, samo par decenija kasnije, doživeti i novi spomenici nastali između dva svetska rata. Sakralni spomenici prethodnih vremena – sveta trojstva, krstovi, figure svetaca itd. – uglavnom nisu dirani.

Sledeći razlog pojačanoj gustini novih državnim znamenja treba potražiti i u činjenici novog naseljavanja srpskog stanovništva na teritoriju Vojvodine kao i njihova želja da se na simboličan način zahvale novoj državi i dinastiji na prisajedenjenju, prvo Srbiji a potom i Kraljevini SHS (Jugoslaviji). Promena stanovništva po organizovanju nove zemlje dovela je u Vojvodinu veliki broj porodica učesnika u Velikom ratu, dobrovoljaca ali i optanata, uglavnom Srba iz Mađarske i Rumunije. Već početkom dvadesetih godina ne samo da se veliki broj porodica doselio u veća naselja i gradove Vojvodine već su i na starim vlaselinskim posedima ugarskih plemića i pustarama podržavljenim agrarnim reformama a potom podeljena novom stanovništvu, osnivana i podizana sasvim nova naselja, posebno u slabiije naseljenim oblastima Banata (na pr. Vojvodina Stepa, Dtajićevo, Rusko selo itd). Bila je to ujedno i prilika da se rubna područja nove države, prema Mađarskoj i Rumuniji, etnički osnaže doseljavanjem srpskog stanovništva skoro po ugledu na predhodna vremena kada su postojale tzv. Vojne krajine kao svojevsne brane prema susednim zemljama.

Srbija

Na području Srbije dinastici se tokom međuratnog perioda podižu skoro isključivo u većim gradovima (Kragujevac, Niš, Leskovac) dok je u ostalim slučajevima veća prednost data spomenicima palim u Balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu, kao što su spomen-kosturnice, spomen-kapele, vojnička groblja i slični memorijalni objekti što je i razumljivo s obzirom na ogromne ljudske žrtve što ih je narod u Srbiji doživeo tokom ratnih nedaća. Očigledno je da nova vlast nije imala izrazitu želju da potvrđuje već potvrđenu odanost ‘starih’ teritorija, već je pokazala značajnije interesovanje za nove prostore, posebno Vojvodinu.

Vojvodina

Za razliku od Srbije, navodi Rajčević, u Vojvodini se podiže znatno veći broj spomenika, i to u svim mnogonacionalnim sredinama. U velikim gradovima se podižu reprezentativni spomenici kakvih nikada nije bilo (Novi Sad, Pančevo, Petrovgrad/Veliki Bečkerek, Sombor, Bečej, Novi Bečej, Sremski Karlovci, Ruma, Titel, Senta). U manjim sredinama kao da su se takmičili ko će pre i ko će lepši spomenik izgraditi, tako da je do vremena početka Drugog svetskog rata skoro svaki vojvođanski grad imao javno spomen.obeležje. Uglavnom su to bili spomenici posvećeni članovima dinastije Karađorđević, tačnije kralju Petru I i kralju Aleksandru I (dinastici), koji su sa ideološkog stanovišta potvrđivali ‘srpsku’ Vojvodinu i kao takvi se mogu posmatrati u svetlu prisajedinjenja Vojvodine, prvo Srbiji a potom i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

 Spomenik kralju Petru I Karađorđeviću u Bečeju, svečano osvešćen 1. decembra 1924. a uklonjen sa okupacijom 1941. godine. Autor spomenika je zemuniski vajar Milan Nedeljković (1896-1947). Bečejski spomenik je jedan od retkih koji kralja prikazuje kao figure a ne kao konjanik. Isklesan je iz jednog komada bračkog mermera na masivnom postamentu visokim pet metara, sa četiri figure u reljefu na kojima su prikazani boginja pobede, Solunci dobrovoljci, srpski vojnici i stražari slobode. Isti vajar izradio je još jedan spomenik kralju Petru I, koji se prvobitno nalazio u Domu slepih i invalida u Zemunu, a uklonjen je posle rata. Spomenik je uklonjen odmah po mađarskoj okupaciji, u aprilu 1941. godine, ali je figura, bez glave, nekim slučajem sačuvan u jednom gradskom dvorištu. Spomenik je rekonstruisan i postavljen na isti datum kada je osvećen pola veka kasnije 1. decembra 1996. godine. Tom prilikom je promenjena lokacija na pedesetak metara istočno, ispred zgrade Tehničke škole. Tokom rata nestalu glavu ponovo je isklesao subotički vajar Sava Halugin a kako je i ona kasnije znatno oštećena, treću veziju je izradio novosadski vajar Milenko Kovačević. Međutim, obnovljeni spomenik nije postavljen na postamentu prvobitne vosine već znatno nižem te je došlo do disproporcije koja je znatno uticala na gubljenje autentičnog izgleda.

 Spomenik kralju Petru I Karađorđeviću u Novom Bečeju (1926), rad je zagrebačkog vajara i profesora Visoke umetničke škole Frane Kršinića (1897-1982). Elegantna figura kralja u dugom šinjeli, postavljena u blagom kontrapostu, na granitnom postolju, postaje model prikazivanja figure ostarelog kralja. Isti autor je u Novom Bečeju podigao i spomenik kralju Aleksandru I Karađorđeviću (1937). Oba spomenika su uklonjena i uništena 1941.

Gradnja spomenika kralja Petra I Karađorđeviću u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu) započeta je 1924. godine donošenjem odluke gradske uprave o raspisivanju javnog konkursa za njegovo podizanje.[12] Konkurs je bio kvalitetno pripremljen o čemu govori sastav učesnika i žirija u kome su se našli neki od najpoznatijih umetničkih ličnosti toga vremena – vajari Ivan Meštrović, Toma Roksandrić i Đorđe Jovanović, arhitekti Pera Popović (kao nadzornik Ministarstva građevine), Andra Stevanović i Branko Popović (profesori Tehničkog fakulteta), slikari Petar Dobrović i Ljuba Ivanović (profesor Likovne akademije u Beogradu). Komisija je odlučila da se prva nagrada ne dodeli dok su za drugu nagradu preporučena dela dalmatinskog vajara Frana Kršinića i Milutina Nedeljkovića, zemunskog umetnika. Treća nagrada je dodeljena Petru Palavičiniju. Pored toga, žiri je preporučio da se otkupe dela Rudolfa Valdeca iz Zagreba, Sime Roksandića, Sretena Stojanovića i Dušana Jovanovića iz Beograda. O važnosti konkursa za grad ali i čitavu državu govore brojni novinski napisi u dnevnoj štampi. Ali, kako je to bilo česta pojava, članovi odbora su odlučili da mimo razultata prihvate projekat Rudolfa Valdaca sa motom ‘’Svršio sam a sad mećem mač u korice’’ i da mu se poveri izgradnja spomenika.[13] Prema podacima iz dnevne štampe on je do kraja iste godine završio model. Valdac se opredelio za tradicionalnu trojnu podelu spomenika – stepenatsto podnožje, središnji deo u vidu visokog postamena, od skupocenog granite, na kome su dva reljefa sa motivima iz života kralja – Put kroz Albaniju i Povorka na Terazijama posle krunisanja ili svečani ulazak kralja  u Banat. Na postamentu je predstavljena bronzana figura kralja Petar I kako ogrnut plaštem jaše na konju. Statua predstavlja kralja Oslobodioca kako, vraćajući mač u korice, ulazi u Banat posle teških ratnih događaja za sav njegov narod. Ovim rešenjem umetnik je pokušao da kombinuje realističke i simboličke elemente. Milivoje Vasić piše o spomeniku koji zrači ‘’ozbiljnošću bez strogosti, dostojanstvu bez poze i mirnoći bez ukočenosti’’. Svečano otkrivanje spomenika 1. decembra 1928. nosilo je višestruki značaj: desetogodišnjica Kraljevine i ulaska srpske vojske u Veliki Bečkerek i oslobođenja Banata i njegovog prisajedinjenja novoj državi, koju je ovaj spomenik najbolje reprezentovao. Spomenik je bio postavljen preko puta županijske palate, na mestu predhodnog spomenika Ernea Kiša i bio je okrenut prema glavnoj gradskoj ulici. Spomenik su uklonile okupacione snage 1941. a obnovljen je 2003. godine po projektu vajara Zorana Jezdimirovića. Inače, vajar Rudolf Valdec je u Zrenjaninu izveo i spomen bistu kralja Aleksandra I (1934) u auli osnovne škole.

Spomenik kralju Petru I Karađorđeviću u Pančevu vajara Petra Pavaličinija (1887-1958) sledeći je od javnih spomenika podignut u Vojvodini u ovom periodu.[14] Malo ima podataka o spletu okolnosti koje su dovele do izvođenja drugoplasiranom Palavičinijevog rada mada je pančevačka štampa redovno pratila sve akcije oko spomenika.[15] Na konkursu za spomenik u Pančevu pored Palavičinija učestvovali su Toma Rosandrić i Fran Kršinić čiji su modeli bili nagrađeni prvom i trećom nagradom. Konkurs je raspisan početkom leta a već krajem leta bili su proglašeni pobednici a konkursni radovi izloženi na javni uvid. Kamen temeljac za spomenik postavljen je 29. septembra a spomenik je osvećen 1. decembra 1932. godine. Spomenik je zauzimao počasno mesto na trgu sa Velikom pijacom, naspram franjevačkog samostana. Konjanička skulptura kralja bila je postavljana na visokom i vitkom postolju na čijim stranama postavljeni su reljefi sa prikazima srpskih vojnika i figura oslobođenog roba, sa jasnim asocijacijama na priključenje Vojvodine novoj državi. Kralj je prikazan u generalskoj uniformi, sa kalpakom na glavi kako jaše konja u hodu. Skulptura je izrađena u stilu širokim linija, pri čemu je izbegavan akademski duh. I pored konvencionalnosti stava i poze, spomenik zrači nekom modernom notom, pisala je ondašnja štampa. Spomenik je uklonjen na početku Drugog svetskog rata.

Spomenika caru Jovanu Nenadu Crnom u Subotici (1927) je još jedan spomenik koji na području Vojvodine izradio Petar Palavičini, profesor na Umetničkoj školi u Beogradu.[16] Gradska uparava je odlučila da obeleži četiri veka od smrti Jovana Nenada Crnog (1526), u selu Tornjošu nedaleko od Subotice. Spomenik je svečano postavljen 27. novembra 1927. godine na trgu koji je nastao regulacijom prostora sredinom prve decenije veka uoči izgradnje nove Gradske kuće. Spomenička celina se sastoji od tri figure, koje su postavljene na postament od monolitnog kamena, koji je postavljen na piramidalno formirano stepenište. Na vrhu kubusa je postavljena figura cara Jovana Nenada, dok su figure njegovih dvorana Subote Vrlića i Fabijana Literate postavljene bočno pri bazi kompozicije spomenika. Figure su isklesane u kararskom mermeru a postament je izveden u plavom kamenu. Ovaj spomenik je zamenio nekadašnji obelisk, smešten u neposrednoj blizini, podignut 1899. godine u znak sećanja na ‘’Bitku kod Kaponje’’ u vreme revolucionarnih događaja 1848-49. godine. Kada je formirana nova država, belom obelisku je skinuta figura ptice sa vrha i dodat je natpis ‘’13. novembar 1918.’’ Tako je znamenje predhodne vlasti postalo simbol nove države ali je ubrzo uklonjen. Spomenik Jovanu Nenadu Crnom, bio je zapravo dominantno obeležje nove ideologije, predviđen da trajno potisne u zaborav obelisk predhodne, austrougarske ideologije. Na početku Drugog svetskog rata spomenik je uklonjen a obnovljen je u originalnom obliku i svečano postavljen  9. novembra 1991. godine.[17]

Spomenik Svetozaru Miletiću u Novom Sadu rad Ivana Meštrovića (1883-1962) svečano je postavljen 1. oktobra 1939. godine. Otkrivanje i osvećenje spomenika pratio je bogat program u kome su učestvovali brojni ugledni gosti iz Beograda, Novog Sada i ostalih gradova Vojvodine. Sva dnevna štampa je pomno pratila postavljanje ovog impozantnog dela teškog tridesetak tona i vosokog preko sedam metara. [18] Miletić, besmrni Vojvođanin, kako ga prikazuje dnevnik Dan u svojoj reportaži posle svečanog otvaranja, prikazan je u valovitom ogrtaču koji simbolično predstavlja širinu i zamah nacionalne snage onoga vremena. Slično piše i beogradska Politika dodajući deo patriotskog govora što ga je Predsednik Vlade dr. Dragiša Cvetković održao prilikom svečanog otkrivanja. Spomenik Miletiću u Meštrovićevoj karijeri nikada nije nije bio tretiran kao značajno delo. U većini Meštrovićevih monografija Miletićev spomenik se čak i ne pominje ili je tek na spisku radova. Poznatog narodnog tribuna, političara i novinara, Svetozara Miletića (1826-1901), omiljenu ličnost vojvođanskih Srba, Meštrović predstavlja u snažnom zamahu, za razliku od ostalih istorijskih ličnosti koje radi tokom perioda između dva svetska rata –  spomenici Josipu Juraju Štrosmajeru (1926) i Ruđeru Boškoviću (1937) u Zagrebu i Marku Maruliću (1924) u Splitu. Miletićeva snažna bronzana figura dominira novosadskim centralnim trgom. Iako je Miletićev spomenik zamišljen i izveden u znatno različitom maniru i materijalu od monumentalne figure Grgura Ninskog u Splitu (1927), ova dva Meštrovićeva rada imaju mnogo toga zajedničkog. Prvenstveno zato što predstavljaju jake političke ličnosti iz nacionalnih istorija koje su u svojim narodima bili već neka vrsta mitskih figura. Još jedna pojavna sličnost ovih spomenika je u prikazanom gestu, naglašenom odlučnom položaju i zamahu Miletićeve i Grgurove ruke. Oni, po Meštrovićevom viđenju, odlučno i hrabro predvode svoje narode i kao takvi ostaju upamćeni u svesti savremenika. U ondašnjoj likovnoj javnosti i kritici ovaj Meštrovićev spomenik nije dobio velike ocene, štaviše, dosta je oštro kritikovan zbog niza propusta: ‘’Miletić je prikazan kao govornik, sa zamahnutom desnom rukom i vrlo hiperdimenzioniranom zgčenom levom rukom. Lice, portretski verno, pri tome je dosta bezirazno. Ta visoko zamahnuna velika desnica treba da izrazi energiju i borbenost tribuna, a zgrčena leva ruka sposobnost da mrzi protivnike. Ogrtač čini nezgrapnu skulpturu skoro grotesknom i znatno ometa mirnu jednostavnost kompozicije. U svemu tome nema zamaha niti dinamike, uobičajenih Meštrovićevih rekvizita. [19]

Miletićev spomenik u Novom Sadu donekle je delio sudbinu ostalih spomenika u vojvođanskim gradovima – mađarske okupacione snage su po okupaciji Novog Sada uklonile spomenik da bi ga nove, socijalističke vlasti, posle rata, vratile na prvobitno mesto. Mada je Meštrović bio veoma plodan skulptor čija su dela dovoljno istražena i publikovana, spomenik Svetozaru Miletiću u Novom Sadu, još nije dobio zasluženi istoriografski tretman. Poslednja Meštrovićeva veza sa Novim Sadom ostvarena je preko skulpture Jovan Jovanović Zmaj sa detetom i knjigom, koju je posredstvom dr Milana Ćurčina, Meštrović poklonio Matici srpskoj 1954. godine. Skulptura se danas nalazi u parku (ispred) Zmajevog muzeja u Sremskoj Kamenici gde je postavljena tek dvadesetak godina kasnije (1973). Reč je o poznom Meštrovićevom radu, jednoj za njega ne baš tipičnoj skulpturi, nezgrapne kompozicije i preterano naglašene sentimentalnosti. Kao da se veliki hrvatski i jugoslovenski majstor sculpture nije najbolje snašao da ukompponuje tri sadržaja – Zmaja, dete i knjigu, jer je maska zamenila formu.[20]

Poslednji javni spomenik podignut u ovom periodu u Vojvodini bio je još jedan spomenik posvećen kralju Aleksandru Karađorđeviću Ujedinitelju u Somboru, koji je imao, kao i ostali, nesrećnu istoriju jer je postojao samo nešto više od godinu dana.[21] Konjanički spomenik kralja Aleksandra rad je Antuna Augustinčića (1900-1978), poznatog jugoslovenskog i hrvatskog vajara. Spomenik je bio svečano postavljen 21. jula 1940. godine ispred Gradske kuće i svojom baroknom dramatikom dobro se uklapao u istorijsko jezgro centra grada, doduše malo stisnut uskim prostorom trga, kako je zabeležila ondašnja štampa.[22] Na otvaranju je bila upriličena velika vojnaparada uz prisutvo visokih gostiju i zvanica na čelu sa predsednikom kraljevske vlade dragišom Cvetkovićem. Veličanstveni spomenik prikazao je kralja na konjičkoj figure sa sabljom u desnoj ruci, koja je podignuta u vis, sa likom jednostavnim, vojničkim i bez grčevitosti, na visokom postamentu izrađenom od crvenog dalmatinskog mermera.[23] Konjanička statua izlivena u bronzi imala je uobičajena obeležja Augustinčićevog stila, jedan prednapregnuti zamah koji je davao specifičan utisak patetike koja nije bila sopstvena mediteranskom duhu. Kratko vreme po okupaciji Sombora, u aprilu 1941. godine spomenik je, kao simbol integralnog jugoslovenstva, uklonjen od strane mađarskih okupacione vlasti i premeste u dvorište Gradskog muzeja gde se nalazio sledeće tri decenije. Odlukom gradskih vlasti spomenik je 1973. godine upućen u livnicu u Topoli gde je pretopljen i zauvek nestao. Figuru konja sa ovog spomenika Augustinčić je koristio u svom poznatom spomeniku ‘’Mir’’ koji je, kao poklon tadašnje FNRJ, postavljen u Njujorku ispred sedišta Ujedinjenih nacija (1953) a potom je izliven još jedan za umetnikov atelje u hrvatskom selu Klanjec. Umesto srpskog kralja na konju spomenika u Njujorku predstavljena je devojka sa globusom i maslinovom grančicom u rukama. Kako gipsani kalup još postoji u Augustinčićevom ateljeu pre nekoliko godina je izlivena skulptura bronzanog vranca i postavljena ispred sadašnje Augustinčićeve Galerije. Poslednjih je godina pokrenuta akcija o ponovnom izlivanju i postavljanju ovog spomenika u Somboru.[24]

Spomenik kralju Petru I u Bačkoj Topoli (1926) bio je još jedan od modela prikazivanja starog kralja. Spomenik se sastoji od monumentalnog poprsja postavljenog na visok postament. O drugom spomeniku istog autora u Bačkoj Topoli, posvećenom palim ratnicima 1914-1918. (1928) nema podataka o izgledu. Oba spomenika su dela jugoslovenskog i beogradskog vajara Frane Menegelo Dinčića (1900-1986) .[25] Isti autor je izveo i spomenike kralja Petra I u Horgošu (1931), kao i spomenike kralju Aleksandru I u Horgošu (1935) i Banatskom Aranđelovu (1936) u istom modelu sa masivnim zidanim ili granitnim postamentima

Slične obrasce u prikazivanju kraljeva primenjuje i manje poznati vajar iz Sremske Mitrovice Milorad Jovanović (1889-1946) [26] na spomenicima kralju Petru I u Inđiji (1929), Sremskoj Mitrovici (u Gimnaziji, 1930) i Irigu (1935), kao i jedinstvenog spomenika posvećenog voždu Karađorđu i kraljevima Peru I i Aleksandru I Karađorđeviću u Srpskoj Crnji (1939). Svi pomenuti spomenici su demontirani i uništeni 1941. godine. Jovanović je autor i nekoliko nadgrobnih spomenika u Rumi i Sremskoj Mitrovici, kao i biste Luja Pastera ispred Pasterovog zavoda u Novom Sadu (1932). Jedno od njegovih najpoznatijih dela su skultorski radovi spomen-kosturnice na planini Gučevo, u blizini Loznice (1929-1930)[27], u znak sećanja na borbe vođene u okolini 1914. godine, gde su zajedno sahranjeni posmrtni ostatci ratnika srpske i austrougarske vojske. Spomenik je arhitektonski osmislio beogradski graditelj Gojko Todić.

Poseban slučaj u međuratnoj istoriji javne skulpture predstavlja delovanje i radovi vajara Dejana Bešlina (1897-1967), o kome se do nedavno malo znalo. Istraživač Uglješa Rajčević je uspeo da rekonstruiše njegova dela nastala na području Vojvodine u periodu 1931-1939. godine, podizana u više vojvođanskih naselja a većinom uništena, po okupaciji zemlje 1941. i kasnije po oslobođenju 1945. godine. [28] Od njegovih spomenika ističe se monumentalno poprsje kralja Petra II postavljeno na visokok postolju ispred gradske kuće u Senti 1932. godine. Još jedan od dinastičkih spomenika posvećen Kralju Aleksandru (Ujedinitelju) podignut je u Turiji 1936. godine a uklonjen u proleće 1941. godine. Potvrđeno je da je autor spomenika Dejan Bešlin. O ovom spomeniku postoji više podataka iz novinskih zapisa u kojima se javnost obaveštava o samom činu podizanja i osvešćenja spomenika, bez podataka o izgledu spomenika ili njegovom autoru. Spomenik je osvešćen 1. juna uz prisustvo većeg broja zvanica iz kulturnog, vojnog i crkvenog života a potom je priređen i svečani banket u čast delegate i gostiju. Istog dana, organizovana je javna vežba na letnjem sokolskom vežballištu a uveče je u Svetosavskom domu održan koncert na kome je učestvovalo i građansko pevačko drušvo iz Srbobrana. [29] U Srbobranu je Bešlin izveo takođe bistu kralja Petra II Karađorđevića 1939. godine. Bista je postavljena na ulazu u park a svečano je osvećena 17. decembra a svečanost kojoj su prisustvovale brojne zvanice i gosti ‘’protekla je u savršenom redu i miru i odisala je duhom jugoslovenstva i dostojno je obavljen.’’ Bešlin je autor i biste kralja Petra II koja je bila postavljena u novopodignutom Sokolskom domu u Novom Sadu, koja je nestala na početku okupacije 1941. godine.

Manje je poznato da je poznati srpski vajar Sreten Stojanović (1898-1960) tokom tridesetih godina izveo i nekoliko dinastičkih spomenika o kojima u njegovim monografijama ne nalazimo više podataka. Izveo je spomenike kralju Petru I u Nevesinju (1928) , Dvoru na Uni (1929) i Tuzli (1935), kao i spomenike kralju Aleksandru I u Ohridu (1937), Hajdučici (1937), Tuzli (1938) i Udbinama (1938).[30]

Fasadna skulptura

U procvatu arhitekture tokom četvrte decenije u Novom Sadu, reljefi i fasadna skluptura kao sastavni deo arhitektonskog dela imali su zapaženo mesto. Ipak samo je nekoliko autora bilo umetnički i zanatski osposobljeno za ovu vrstu umetnosti koja je i pristizala, zajedno sa arhitektonskim uticajima iz Evrope. Međuratni period u ovoj oblasti, u Novom Sadu i Subotici obeležili su vajari Mihalj Kara (1887-1970) [31] i bračni par Zlata Markov-Baranji (1906-1986) i Karlo Baranji (1894-1978). [32]

Mihalj Kara je studirao na Likovnoj akademiji u Budimpešti gde je i započeo vajarsku karijeru. U Vojvodinu, Suboticu i Novi Sad, stigao je kao oformljen umetnik, klasično obrazovan. Radio je figure i reljefe za dekoracije javnih i privatnih zdanja kao i nadgrobne spomenike. Samostalno je izlagao u Subotici (1929), Novom Sadu (1929; 1930) i Novom Vrbasu (1931). Pred rat se odselio u Izrael gde je i preminuo u dubokoj starosti. Kara je u Subotici i Novom Sadu boravio od kraja dvadesetih do kraja tridesetih godina unoseći u nerazvijenu, provincijsku sredinu dah visoke umetnosti. Bilo da se radilo o skulpturama i reljefima za zgrade ili nadgrobnim spomenicima, Karaovi malobrojni radovi se mogu posmatrati kao retka vrhunska vajarska dela nastala na ovim prostorima. U Subotici, Kara je radio alegorijske figure na zgradama koje je projektovao arh. Ferenc Bede – najamna palata Nićina (1930) i tzv. ‘crvena kuća’ (1932), dok je u Novom Sadu ostavio više dela od kojih se posebno ističe ‘Kompozicija sa ženskom figurom’, reljef postavljen na zgradu u ulici Laze Stanojevića (1933), urađen u modernom kubističkom maniru. Ovi duboki reljefi, relativno velikih formata, smešteni su iznad centralnih ulaza kao delu  širih kompozicija ulaznih partija.   Na zgradi ‘Kore hleba’ u ulici Sonje Marinković (Đorđe Tabaković, 1933) i danas stoji njegova skulptura ‘Majka sa detetom’ dok je jedna druga skulpturalna kompozicija na zgradi nemačkog kuturnog udruženja Habag (1931), posle bombardovanja na kraju drugog svetskog rata, nepovratno uništena. Kara je početkom tridesetih godina izradio seriju muških i ženskih fasadnih skulptura u Novom Sadu, na zgradi inženjera Radivojevića u ulici Miroslava Antića, na zgradi u ulici Antona Čehova kao i reljef sa ženskom figurom na zgradi u Bulevaru Mihaila Pupina. Kara je autor i dva spomenika na novosadskim grobljima – vazduhoplovnom pukovniku Živoradu Petroviću na Uspenskom (1930) i spomenik poginulom avijatičaru na Avijatičarskom groblju (1932) koji se opravdano mogu smatrati najlepšim primerima memorijalnog spomeničkog nasleđa u domaćoj sredini u međuratnom periodu. Radeći u tehnici veštačkog kamena, kao i većina međuratnih vajara, Kara je uspeo da svoje klasično vajarsko obrazovanje obogati autentičnim ličnim izrazom u skladu sa savremenim umetničkim stremljenjima.

Bračni par Baranji, čija će vajarska aktivnost obeležiti međuratnu skulpturu nastalu na području Vojvodine, tačnije Novog Sada, nastaviće i mnogo godina posle rata da stvaraju i izlažu, znatno modifikujući svoj umetnički izraz i menjajući tehnike stvaralaštva. Karlo Baranji je autor figure Đorđa Natoševića (1935) na zgradi Učiteljskog doma arh. Kaćanskog, dok se gipsani model nalazi u istoimenoj osnovnoj školi. Karlo je po izgradnji Banovine za njeno ukrašavanje izradio medaljone srpskih vojvoda i kralja , koji su odmah po okupaciji uklonjeni. Obnovio ih je Ratomir Kulić 2007. godine. Goru sudbinu imao je i reljef Zlate Markov Baranji ‘Ulazak srpske vojske u Novi Sad’, koji je bio postavljen na Beogradskoj kapiji u Petrovaradinskom podgrađu 1938. godine a po okupaciji uništen. Zlata je autorka i ljupkih slobodnih skuptura dečaka i devojčica, prikazanih sa knjigama u rukama, koje su nekada bile postavljene ispred škole ‘’Kraljevića Andreja’’ (Gimnazija Isidora Sekulić), dok se danas nalaze u dvorištu osmogodišnje škole na Limanu IV. Poslednje izvedeno međuratno delo Zlate Markov Baranji bila su dva plitka reljefa na Institutu za poljoprivredu na kojima su prikazani ‘Oranje’ i ‘Žetva’ (1939), izvedene u svedenoj i stilizovanoj formi, na ravnoj površini od veštačkog kamena. U literaturi se često pominje podatak da je na konkursu za ‘Ikarusa’ na Domu vazduhoplovstva u Zemunu (Dragiša Brašovan, 1938) Karlo Baranji učestvovao pod imenom svoje supruge. Ipak, onovremena štampa eksplicitno, sa autorkinim izjavama, govori u više napisa da je na konkuru pobedila Zlata Markov-Baranji: ‘’Ja sam sebi dala najviše truda da izradim lep model i zbog toga sam i pobedila. Bez obzira na stav ostalih, poznatijih i reklamiranih umetnika’’.[33] Verovatno je da su ovu monumentalnu fasadnu skulpturu (450 x 200 x 110 cm) radili zajedno. Slično je bilo i sa konkursom za figure vladara (cara Dušana i kralja Tomislava) za zgradu Narodne skupštine u Beogradu održanog godinu ranije, s tim što se u štampi kao autori pominju i Zlata Markov Baranji i Karlo Baranji.[34]

Jedan broj nadgrobnih spomenika i porodičnih grobnica, na novosadskom Uspenskom i Almaškom groblju, bez sumlje pripadaju opusu Mihalja Kara i bračnog para Baranjijevih, jer je poznato da su se, usled nedostatka vajarskih porudžbina, bavili i ovim vidom skulptorskog stvaralaštva, koje je kod nas, do danas, ostalo nedovoljno istraženo.[35]

U međuratnom periodu u Novom Sadu bili su aktivni sa ponekim svojim delima i poznati jugoslovenski vajari toga doba – Toma Rosandić (1878-1959) ‘Radnik’ (1933) na Brašovanovoj zgradi Radničkog doma kao i Sreten Stojanović (1898-1960) sa medaljonima na zgradi Trgovačke, industrijske i zanatske komore (1931). Iako do danas nije potvrđeno Stojanovićevo autorstvo, monografije ne pominju ova dela, analizom nekih od njegovih ondašnjih plaketa i manjih reljefa, skoro se sa sigurnošću može tvrditi da je on autor.[36] Mada nedovoljno sagledivi sa ulice, ovi medaljoni nose odlike Stojanovićevih stilizovanih formi muških tela u igri.

Rosandrićev ‘Radnik’ je prikazan u talasastoj formi u odlučnom stavu koji simbolizuje borbu za radnička prava, u zemlji gde se o radnicima tek malo vodila briga. Mada do sada to nije naglašavano, ova skulptura se može tumačiti kao jedna od uspelih dela naše predratne, socijalne umetnosti.

[1] Detaljnije: Branka Kulić, Novosadske drvorezbarske radionice 18. veka, Galerija Matice srpske, Novi Sad, 2007.  sa obimnom starijom literaturom

[2] Ljiljana Ivanović, Razvoj skulpture u Vojvodini (1895-1980), Novi Sad, 1985

[3] Pavle Vasić sa saradnicima, Umetnička topografija Sombora, Novi Sad, 1984.

[4] Bela Duranci, V. Gabrić-Počuča, Javni spomenici opštine Subotica, Subotica, 2001.

[5] Pavle Vasić sa saradnicima, Umentnička topografija Pančeva, Novi Sad, 1989.

[6] Miško Šuvaković, ”Skulptura, politika i identitet”, Evropski konteksti umetnosti XX veka u Vojvodini, Novi Sad, 2008. 147-148.

[7] O njegovom bogatom stvaralaštvu detaljnije: Miodrag Jovanović, Đorđe Jovanović (1861-1953), Galerija Matice srpske, Novi Sad, 2005. (sa veoma obimnom starijom literaturom)

[8] Ratomir Kulić, Zbirka vajarskih radova Galerije Matice srpske, Novi Sad, 1912. 63-105.

[9] Sima Jančić, Sombor : od Preparandije do Županije, Sombor, 2014. 150-151.

[10] Branislava Šadi, Goran Bolić, Zidna dekoracija subotičkih palata, katalog izložbe, Subotica, 2004.

[11] Uglješa Rajčević, Zatirano i zatrto: oskrnavljeni i oštećeni spomenici na tlu predhodne Jugoslavije, Knjiga prva, Prometej, Novi Sad, 2001.

[12] Jedina monografija o nekom javnom spomeniku iz tog doba u Vojvodini: Nada Boroš, Vesna Majstorović, Spomenik kralju Petru prvom Karađorđeviću u Zrenjaninu, Zrenjanin, 2005.

[13] Hrvatski vajar Rudolaf Valdec (1872-1929) je između ostalog radio spomenik kralju Petru u Domu Narodne skupštini u Beogradu kao i monumentalni spomenik kralja Petru u Bijeljini (BiH). Detaljnije: V. Popović, ‘’Prilog za umetničku biografiju Rudolfa Valdeca’’, Peristil br. 31-32, Zagreb, 1988-89.

[14] O Palavičiniju detaljnije: M. Stefanović, Petar Palavičini, Beograd, 1964; Pavle Vasić, Petar Palavičini i njegovi učenici, Beograd, 1969; Jugoslovenska skulptura 1875-1950, Muzej savremene umetnosti, Beograd, 1975; Pavle Vasić, ”Jugoslovenska skulptura 1870-1950”, Umetnost br. 43, Beograd, 1975.

[15] O toku i razultatima konkursa detaljnije: Pavle Vasić, Umetnička topografija Pančeva, Novi Sad, 1989, 194-196.

[16] Detaljnije o spomeniku: Bela Duranci, V. Gabrić-Počuča, Javni spomenici opštine Subotica, Subotica, 2001. 158-161.

[17] Isto, 160.

[18] Dr Jovan Radonić, Svetozar Miletić, Povodom današnjeg svečanog otkrivanja spomenika u Novom Sadu, Politika 1. oktobar 1939; Dan 1. i  2. oktobar 1939; Anonim, U Novom Sadu juče je na svečan način osvećen spomenik Svetozaru Miletiću, velikom sinu Vojvodine, Politika 2. oktobar 1939.

[19] Jovan Popović, Meštrovićev Miletić, Umetnost i kritika br. 4-5, Beograd, novembar 1939.

[20] Miloš Arsić, Vek od rođenja velikog vajara: Meštrović i Novi Sad, Dnevnik 21. avgust 1983.

[21] O spomeniku detaljnije: Pavle Vasić, Umetnička topografija Sombora, Novi Sad, 1984, 128.

[22] K. Savatijević, ”Osvećenje spomenika Viteškog kralja Aleksandra I Ujedinitelja u Somboru”, Beogradske opštinske novine, br. 7-8, Beograd, 1940.

[23] Isto

[24] Milić Miljenović, Od Ujedinitelja ostao samo konj, Dnevnik 29. novembar 2008; M. Miljenović, Konj postoji, samo kralj nedostaje, Dnevnik 8. april 2011;

[25] U. Rajčević, Zatirano i zatrto, 253; Bratislava Kostić, Novo groblje u Beogradu, Beograd, 1999. 201-202.

[26] Evica Milošević, ‘’Tragom skulptura Milorada Jovanović’’, Rad Muzeja Vojvodine br. 27, Novi Sad, 1981; U. Rajčević, Zatirano i zatrto, 70, 252.

[27] E. Milošević, nav. delo 212.

[28] Uglješa Rajčević, ’’Vajar Dejan Bešlin (1897-1967)’’, Rad muzeja Vojvodine br. 52, Novi Sad, 2010.

[29] ‘’Na prvi dan Duhova otkriven je spomenik Kralju Ujedinitelju u Turiji’’, Vreme, jun 1936. U. Rajčević, Zatirano i zatrto, 105.

[30] U. Rajčević, Zatirano i zatrto, 254.

[31] O Karau detaljnije: Ljiljana Ivanović, ‘’Mihalj Kara’’, Enciklopedija Novog Sada sv. 10, Novi Sad, 1998; Balazs-Arth Valeria, Delvideki Magyar Kepzomuveszete Lexikon, Timp Kiado, Budapest, 2007, 357-358.

[32] O delovanju Baranjijevih detaljnije: Ljiljana Ivanović, Razvoj skulpture u Vojvodini (1895-1980), Novi Sad, 1985, 65-69; Balazs-Arth Valeria, Nav. delo, 114-122. Odabrani katalozi samostalnih izložbi: Zlata Markov-Baranji, Karlo Baranji: 55 godina skulpture, Novi Sad, 1974; Barany Karoly, Novi Sad, 1974; Đorđe Jović, Zlata Markov-Baranji, Subotica, 1980; Zlata Markov-Baranji i Karlo Baranji, Zrenjanin, 1983.

[33] Anonim, ”Novosadska vajarka gđa Zlata Markova dobila pru nagradu za figuru Ikarusa”, Dan, 27. oktobar 1937; Anonim, ”Novosadska umetnica, vajarka gđa Zlata Markova-Baranji izradila je statuu Ikarusa”, Dan, 15. decembar 1937; S. ‘’Okovani Ikarus Zlate Markove’’, Dan, 15. april 1938.

[34] Anonim, ‘’Novosadski vajarski par gđa Zlata Markov baranji i g. Karlo Baranji nagrađeni su drugom i trećom nagradom’’, Dan 8. novembar 1936.

[35] Pozitivan primer iz ove oblasti čini obimna mobnografija: Branislava Kostić, Novo groblje u Beogradu, Beograd, 1999.

[36] M. Stevanović, Sreten Stojanović, život i delo, Beograd, 1963. plaketa na str. 47. i Jovan Despotović, Sreten Stojanović (1898-1960), katalog izložbe, Beograd, 1998. reljef ‘Igra I’ (1940) na str. 40-41.