Brašovanova arhitektonska trilogija u Novom Sadu

Svaki arhitekta, kao i svaki čovek, vezan je za gradove, jedan ili više njih. U njima su rođeni, školovali se i, na posletku, preminuli. Nekada je u slučaju arhitekata veza sa gradovima uspostavljana i preko njihovih dela. Vršac je Brašovanov rodni grad sa tek po nekim njegovim delom, Budimpešta prestonica u kojoj studira a potom započinje graditeljsku karijeru, Zrenjanin (Petrograd) gde je pak započeo svoju jugoslovensku arhitektonsku praksu, Novi Sad, gde ostvaruje neka od svojih najsjanijih dela i Beograd gde doživljava međuratnu slavu, potom okupaciju i posleratno doba, kao završni ali plodan deo graditeljske karijere kada svoja dela ostavlja i u drugim gradovima zemlje – Tuzli, Jagodini, Čačku, Zvorniku, Šapcu, Loznici itd.

Najraniji profesionalni susret sa Novim Sadom Brašovan ostvaruje krajem treće decenije, prvo kao član Ocenjivačkog suda za konkurs pozorišne zgrade. Skoro u isto vreme pobeđuje na jednom drugom novosadskom konkursu za Radničku komoru (1929), izvedena 1931. godine. Tokom druge polovine tridesetih godina Brašovan je više prisutan u Novom Sadu, povremeno skoro svakodnevno tokom izgradnje Banovinskog kompleksa. Tokom vremena provedenog u Novom Sadu Brašovan je za svog prijatelja, kraljevskog namesnika dr Radenka Stankovića projektovao letnjikovac u Čortanovcima kao i kompletan enterijer i nameštaj vile (1938). Početkom šezdesetih za Novi Sad projektuje i svoje treće značajno delo – zgradu pošte (telekomunikacioni centar). Tih godina bio je angažovan i na projektu obimne adaptacije Oficirskog paviljona na Petrovaradinskoj tvrđavi. Brašovanovo parterno rešenje čitavog platoa sa terasom, pešačkim komunikacijama i vezom sa ostalim delom tvrđave važi do danas. Početkom šezdesetih godina projektuje i jednu tipsku zgradu osnovne škole na novosadskom naselju Telep. (Vujkov, 1963: 23) Pored značaja i kvaliteta samih arhitektonskih dela, Radnička komora, Banovina i pošta su smešteni blizu, na (modernoj) urbanističkoj osi predratnog i posleratnog proširenja tradicionalnog centralnog gradskog jezgra Novog Sada.

Radnička komora i kompleks Banovine podignuti suna tzv. Malom Limanu, novom međuratnom delu grada uz levu obalu Dunava čime je Novi Sad po prvi put faktički izašao na veliku evropsku reku. Regulacioni plan tog (budućeg) dela grada izradio je još 1910. godine inženjer Silard Zjelinski, rektor Tehničkog fakulteta u Budimpešti. (Palić, 1992: 28-33) Obimne graditeljske pripreme započele su posle Prvog svetskog rata, 1922. godine kada su uklonjeni delovi Petrovaradinske tvrđave smešteni na bačkoj strani kao i crkvica Svetog Jovana Nepomuka dok je izgradnja mosta, kao ključnog segmenta čitavog projekta, okončana 1928. godine. Na području osvojenih prostora, oivičenim jakim uličnim regulacijama, sa centralnim bulevarom (kraljice Marije, danas Mihajla Pupina), kreće masovna izgradnja nove stambene četvrti. Uz bulevar su pak bile predviđene posebne lokacije za objekte javne namene – zdravstveni dispanzer, pozorište, radnička komora, sedišta gradskih i banovinskih upravnih palata. (Pušić, 1987: 119-121) U nastavku bulevara u posleratnom periodu bila su predviđena mesta za poslovne i administrativne objekte, robne kuće i centralnu poštu, poslednje Brašovanovo delo u Novom Sadu.

Konkurs za pozorište u Novom Sadu (1928–1929)

I pored činjenice da je konkurs za pozorište u Novom Sadu bio jedan od značajnijih arhitektonskih utakmica u Kraljevini SHS sa kraja treće decenije kao i važnosti kojom je novosadska sredina pridavala pozorišnoj umetnosti, detalje o njemu, sa fokusom na Dobrovićev rad, saznali smo tek pola veka po održavanju. (Mitrović, 1994: 209-218; 2018: 154-166; Stamenković, 2023: 155-163) Novosadski konkurs je takođe jedan od krupnih događaja u lokalnoj istoriji međuratnog perioda o čemu govori i neobično veliki broj dokumenata vezanih za njegovo održavanje u Istorijskom arhivu Novog Sada (IANS). Izgledi pobedničkih radovi, pod šiframa, publikovani su i u jednom od gradskih bedikira. (Jovanović, 1936) Bio je to i događaj koji je u vezu doveo dva arhitekta – Brašovana i Dobrovića. Naima, Brašovan je bio u žiriju konkursa, koji, kako se zna, nije završen dodelom prve nagrade, dok je Dobrovićev rad osvojio drugu nagradu a u istoriji je ostao zabaležen jer je već po okončanju konkursa publikovan u jugoslovenskim i mađarskim arhitektonskom časopisima i izlagan na više izložbi. Kako je konkurs bio faktički neuspešan, bez prvonagrađenog rada i mogućnosti za izvođenje, Odbor za organizaciju je pokušao da novi problem reši direktom pogodbom sa drezdenskim arhitektonskim biroom Martina Dilfera i ‘’Hope i Šental’’ iz Beča, koji su bili specijalizovani za pozorišne zgrade. Za njega su lobirali i neki članovi Gradskog veća. Tako, jedan od visokih predstavnika Gradske uprave i član ocenjivačkog odbora Stevan Adamović, predlaže da se za izvođački projekat angažuje Brašovan, inače njegov prisni prijatelj. Kao razlog, pored prijateljske naklonosti, Adamović je zastupao tezu da pozorište treba da projektuje Srbin, odnosno domaći autor, komentarišući visoku cenu inostranog projekta kao i nemogućnost da se delovi projekta tehnički realizuju u našoj sredini. Dobrović, očigledno dobro upoznat sa društvenim životom Novog Sada i pored stalnog boravka u Pragu, u dva navrata piše gradonačelniku dr Branislavu Boroti (31. maj 1929. a potom 26. novembra 1930), tražeći za sebe isti tretman kao i za Brašovana, uz opasku da je on bio član ocenjivačkog suda. (Mitrović, 1994: 216) Možda je i ovaj događaj uticao na jedan zategnut odnos između ova dva arhitekta koji je trajao još dugo.

Radnička komora

Godina projektovanja: 1929.
Godine gradnje: 1929–1931.
Svečano otvaranje 5. jula 1931.

Krajem treće decenije pojavljuju se specifični objekti ustanova za radnike – radnički domovi, komore, uredi za osiguravanje radnika, berze rada, ženska i muška radnička skloništa, obdaništa i sl. (Radovanac Živanov, 2021: 98) Radnički domovi i berze rada bili su u međuratnom periodu novine u graditeljskoj praksi jugoslovenskih zemalja. Nova država je izgradnjom ovih objekata želela da se usresredi na rešavanje narasle socijalne problematike zajedno sa rastom industrijskih potencijala i razvitkom radničke klase. Da bi organizovala službu rada i zapošljavanja, nova država krenula je u izgradnju ovakvih objekata širom zemlje u svim većim gradovima i centrima Banovina. Za razliku od Sokolskih domova, koji su sa sobom nosili konkretan ideološki diskurs, Radnički domovi i Berze rada su bile oslobođene direktnog upliva ideologije u arhitekturu. U njihovoj izgradnji primetan je primat funkcije i utilitarnosti, što je verovatno bilo u čvrstoj vezi sa ograničenim materijalnim sredstvima predviđenim za podizanje ovakvih zdanja. Radnički domovi bili su središte sindikalnih i radničkih organizacija i imali su pored niza kancelarijskih prostora i prostrane sale za održavanje sastanaka i skupova radnika. Jedna od prvih radničkih domova i berzi rada podignuta je u Sarajevu (Mate Bajlon, 1929) a potom, tokom četvrte decenije niču slična zdanja i u drugim regionalnim centrima zemlje.[ Objekti sličnih namena tokom četvrte decenije izgrađeni su u čitavoj zemlji – Subotica (Đorđe Tabaković, 1933), Split (Helen Baldasar, 1933), Novi Sad (Slavko Kosirević, 1934), Tuzla (Dušan Smiljanić i Muhamed Kadić, 1934), Zagreb (Jovan Korka, Đorđe Krekić, Georg Kiverov i Vladimir Šterk, 1937), Beograd (Dimitrije Leko, 1938), Petrovgrad/Zrenjani (Đ. Tabaković, 1939), Šibenik (Helen Baldasar i Emil Cicilijani, 1939) itd.] Zgrade ovih državnih ustanova u Sarajevu, Novom Sadu i Beogradu imaju čak slična arhitektonska rešenja sa zaobljenim ugaonim partijama, dok su i ostali moderno koncipirani, naglašeno funkcionalni i bez plastičnog ukrasa na fasadama. Na ovaj način možemo pratiti i prihvatanje modernog stila od strane državnih ustanova (bolničke i školske zgrade, pa i vojni objekti), koje se već tokom tridesetih godina odlučuju za novi moderni stil. Razloge prihvatanja modernog, bezornamentalnog stila treba potražiti u brojnim prednostima od kojih se ističe brzina, solidnost i jednostavnost gradnje, manja cena novih objekata, naglašena funkcionalnost kroz nove higijenske i prostorne prednosti što ih je moderna arhitektura propagirala. Veliki broj predratnih radničkih domova je i u posleratnom razdoblju zadržalo svoju funkciju u vidu Radničkih domova i Zavoda za zapošljavanje. (Mitrović, 2005. 121-123)

Nekako u isto vreme, krajem dvadesetih godina arhitektonski konkursi postaju češća pojava u domaćoj graditeljskoj praksi. Skoro u isto vreme kada je raspisan veliki, mada do kraja i neuspešan, konkursu za pozorišnu zgradu u gradu, konkurs za zgradu Radničke komore sprovedenje krajem 1928. godine, kako izgleda, bez velike pompe. Nisu zabeležene neke primedbe na prvonagrađeni Brašovanov projekat. Uobičajeni nedostatak dokumentacije konkursne građe vezan je i za ovaj konkurs, rešenja nisu sačuvana niti publikovana sem drugoplasiranog rada arh. Branislava Kojića. (Toševa, 1998: 34) Prestoničke novine pratile su sve procese izgradnje novosadske Radničke komore. ‘’Pravda’’ u januaru 1929. godine obaveštava svoje čitaoce o pobedničkom rešenju sa konkursa najavljujući najlešu zgradu u tom delu zemlje. (Pravda, 31. I 1929) ‘’Vreme’’u jesen iste godine već u naslovu podvlači da će zgrada biti prva građevina savremene arhitekture u Novom Sadu. (Vreme, 23. X 1929) Samo par godina ranije (proto) urbanistički je uređen čitav blok, tzv. Mali Liman, nastao zajedno sa razgradnjom brukšanca i podizanjem prvog stalnog mosta kao modernog, bulevarskog ulaza u gradu. Predložena pozicija Radničkog doma bila je jedna od centralnih prilikom organizovanja novih gradskih kvartova dok je zgrada najavila pojavu modernog arhitektonskog izraza u domaćoj graditeljskoj praksi praveći, u isto vreme, radikalni rez u skromnoj arhitektonskoj produkciji grada toga vremena.

Radovi oko izgradnje, započeti u proleće 1929. godine, trajali su do početka 1931. kada je zgrada bila završena i opremljena, što je pratila ondašnja dnevna štampa. Od novinskih se izveštaja ističe ‘’Politikin’’ čiji je novinar, premijerno pre otvaranja, zajedno sa načelnikom Ministarstva socijalne politike Dušanom Jeremićem i glavnim sekretarom Radničke komore Živkom Topalovićem, pregledao detaljno zgradu u prisustvu arh. Brašovana i njegovog prisnog saradnika, glavnog preduzimača arh. Milana Sekulića. Komora će biti jedna od najlepših zgrada u Dunavskoj banovini, započinje novinski opis, koja ima tri sprata, predviđena za smeštaj kancelarija Komore, sedišta radničkih i namesničkih organizacija (administracija), radnička biblioteka i čitaonica, male sale i učionice otvorene za građane. Biblioteka je do početka rata narasla na sedamdeset hiljada knjiga i različitih publikacija koje se danas ne nalaze u zgradi. U prizemlju je smeštena velika sala za svečanosti, koja će se uz minimalnu oštetu (rentu) stavljati na raspolaganje u prvom redu činovničkim i radničkim organizacijama, a zatim samim kulturnim i humanim udruženjima. Takođe u prizemlju, a u vezi sa glavnom salom, nalazi se restoran sa svim udobnostima, kuhinjom, prostorijama za kelneraj itd. Pored kafane nalaze se i dve prostorije, koje će se izdavati za dućane, zavšava novinski opis ovog multifunkcionalnog objekta koji je svojom sadržinom i arhitektonskim programom doneo značajne novosti u arhitekture grada. (Politika, 15. II 1931) Nema sumlje da su Brašovan i Sekulić prilikom premijernog obilaska zgrade bar okvirno pokazali svu građevinsku složenost zgrade, čitav tehničko-tehnološki sistem ugrađen u objekat zamišljenom kao hibridna kombinacija javne, poslovno-administrativne ali i reprezentativne zgrade. Inače, nastup i afirmacija Brašovana u Beogradu i Novom Sadu tesno su vezane za ličnost arh. Milana Sekulića (Sremska Mitrovica, 1896 – Beograd, 1970), kolege sa školovanja a potom dugogodišnjeg prijatelja i poslovnog partnera, strastvenog kolekcionara ikona, koji je u Novom Sadu početkom tridesetih godina projektovao i podigao dva značajna gradska objekta – stambeno-poslovnu palatu Osiguravajućeg društva ‘’Kroacija’’ i palatu Novosadske zanatsko-trgovačke komore, obe podignute u neposrednoj blizini buduće banovine. (Mitrović, 2010: 162-163, 189)

Radnička komora je svečano otvorena 5. jula uz prisustvo brojnih predstavnika sindikata i istaknutih javnih ličnosti grada i Banovine. Na otvaranju su bili prisutni predstavnici vlasti na čelu sa banom, kao i predstavnici armije i grada Novog Sada i Ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlja. Posebna grupa svečanih gostiju bili su predstavnici Trgovačke komore, Berze, Udruženja trgovaca i industrijalaca, Saveza banaka. Brojni su bili i članovi Jugoslovenske radničke komore kao krovnog saveza radnika u zemlji, Saveza grafičkih radnika, Bankarskih udruženja i Ureda za osiguranje radnika. Široku lepezu gostiju upotpunili su takođe i članovi više humanih, kulturnih i socijalnih udruženja. Povodom otvaranja zgrade, u prestoničkoj ‘’Pravdi’’ je objavljen opširan tekst o istorijatu pa i predistorijatu gradnje koji otkriva niz činjenica oko procesa nastanka zgrade uz sažet, reporterski utisak sa otvaranja. Pored detaljnog opisa zgrade posebna pažnja je posvećena velikoj svečanoj dvorani, ukrašenoj potpuno u modernom stilu sa ukusno dekorisanoj pozornicom, pod kojom se nalazi prostor za orkestar. Pohvaljena je i veza dvorane sa otvorenim dvorištem i lokalom restorana kao lepo rešenje jednog obično teškog problema da se na zabavama i priredbama pruži gostima što veća udobnost u pogledu sporednih prostora. Posle zvanične svečanosti otvaranja priređena je fudbalska utakmica radničkih klubova dok je veče završeno, premijerno u novoj zgradi, koncertom na kome su učestvovale radničke muzičke grupe i pevački zborovi i druga muzička i pevačka društva iz Novog Sada i Vršca. (Pravda, 6. VII 1931)

Sam objekat izgleda kao isklesano vajarsko delo – izrastajući direkno iz tla, bez naglašenih baza, pojas od crvene opeke daje osnovne vizuelne akcente na zgaradi koji se naglo pojačavaju na severozapadnom uglu zgrade kroz spektakularnu zastakljenu konstrukciju stapenišnog trakta. Mada bez stvarne fukcije oblikovan je i krovni završetak ugaone vertikale kao svojevrsno skulptorsko rešenje kubističke forme visoke trideset metara. Njen krovni deo, vidljiv samo sa unutrašnje terase, neodoljivo podseća na linearni dezen fasade Brašovanovog paviljona Kraljevine SHS u Barseloni nastalog u istom periodu. Dinamična kompozicija obe ulične fasade, naglašena kroz smenjivanje glatkih površina viših zona i pažljivo postavljenom crvenom opekom, objektu daju romatičarski izgled celine, mada po ocenama istoričara arhitekture, zgrada ostavlja pomalo utisak teatralnosti i statičnosti, kao pozorišni dekor, scenografija. (Manević, 1970: 194) Taj neobično vizuelno upečatljiv izgled blizak je i ekspresionističkom razlamanju forme koje je, u ovom slučaju, potencirano dekorativnim svojstvima crvene opeke. (Prosen, 2023: 305-306) Ulični front prema bulevaru dugačak je 34 m a prema bočnoj ulici 38 m. Brojni motivi asociraju i na ar deko arhitektonsku praksu ukrašavanja objekata a neki istraživački ovaj Brašovan rad tumače kao prelazni akademsko-ranomodernistički graditeljski koncept jer primenjeni modernistički metodi nisu sprovedeni do kraja. (Kadijević, 1993: 46) U više studijskih tekstova koji se bave pojavom ekspresionizma u srpskoj arhitekture novosadska Radnička komora se tumači kao jedan od uspešnijih primera. (Kadijević, 1990; 2012; Alfirević, 2016; M. Prosen, 2023)

Ulazna partija je uobičajeno za Brašovanom projektanski koncept smeštena pri ugaonoj vertikali, skromno i nenametljivo naglašena. Ipak, svečanost samog ulaznog portal istaknuta je snažnom figurom radnika u zamahu, na posebnom, počasnom mestu, rad vajara Tome Rosandića (Split, 1878–1958), inače prisnog prijatelja koga je Brašovan neobično cenio. Radnik, snažne muskulature, izklesan od dalmatinskog kamena, predstavljen u klasičnom kontra posto stavu, ostao je svojevrsni simbol čitavog objekta ali i vremena u kome je nastao. Figura je visoka tri a postavljena je na visinu od četiri metra.

Na glavnoj fasadi takođe je konstruisano polje za natpis, prvobitno Radnička komora, danas Radnički dom ‘’Svetozar Marković’’. Prvobitan izgleda građevine, kaskadno završen prema bočnoj ulici, bio je znatno drugačiji od današnjeg, jer je trospratni dodatak, visine 22 m, prema susednom objektu nastao kasnije, 1940. godine, po projektima arh. Đorđa Tabakovića. Znajuči za njihovo dugogodišnje poznanstvo može se pretpostaviti da je i sam Brašovan bio upoznat sa ovom interpolacijom kojom je uravnotežena visina čitavog uličnog bloka.

Već je ukazano da se u velikoj sali zgrade nalazila zidna slika sa simboličnim kompozicijama i figurama radnika, što je sasvim odgovaralo nameni samog objekta mada o njoj nema materijalnih ostataka. (Stančić, 2017: 424) Zidna kompozicija, nastala svakako posle otvaranja zgrade, može se pripisati vajaru i slikaru Mihalj Karau (Brzezany / Poljska, 1887 – Haifa / Izrael,1970). (Balazs-Arth, 2007: 357; Mitrović, 2010: 217-221) Kara je tridesetih godina u Novom Sadu i Subotici ostavio nekoliko kvalitetnih dela fasadne skulpture kao i više grafika u stilu ranog kubizma. Freska je, kako izgleda, prilikom obnove nepovratno uništena. Sasvim redak slučaj slikarskih radova u enterijeru regionalnih javnih međuratnih objekata je u subotičkom Sokolskom domu, gde je slikar i scenograf Sava S. Rajković (Požarevac, 1903 – Beograd, 1977) po izgradnji objekta, 1936. godine, naslikao freske, nažalost već dugo prekrečene, mada je sačuvana stara fotografija. (Gajdos, 1995: 202)

Od originalnog enterijera Radničkog doma očuvano je većina podova, sa mermernimi keramičkim pločicama. Drvenarija vrata je u velikoj meri originalna dok je tek nekoliko primeraka pokretnog nameštaja i mobilijara sačuvano iz perioda izgradnje i opremanja zgrade – par lustera, jedan nešto reprezentativniji sto i jedan, šarmantni čiviluk. Objekat je zajedno sa enterijerom detaljno adaptiran i rekonstruisan tokom obnove, kao najveće intervencije na zgrade, 1978. godine po projektima arh. Miroslava Krstonošića iz Projektnog biroa ‘’Plan’’(Mitrović, 1996). Kompletnu tehničku dokumentaciju izradila je Sofija Marić, dugogodišnji tehnički crtača biroa. Obiman arhitektonsko-građevinski projekat adaptacije Radničkog doma danas se čuva u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada.

Brašovanov će Radnički dom ostati jedan od njegovih ranijih romantičarski obojenih objekata u kome se stilski prepliću i mešaju art deko, rana bezornamentalna moderna kroz naznake ekspresionizam u detaljnima, posebno u ugaonom korpusu. Prelazne godine Brašovanove karijere obeležili su, pored vila Genčić i Škark, objekti privremenog karatera – Muzički paviljon na Topčideru (1928) i, posebno, proslavljeni Paviljon Kraljevine SHS u Barseloni (1929), pa se Radnička komora može označiti kao jedini Brašovanov izveden javni objekat iz tog perioda.

Banovinski kompleks: administrativna zgrada i većnica

Godine projektovanja: 1935–1936.
Godine izgradnje: 1935–1940.
Osvećena 25. septembra 1939.

Malo je u domaćoj istoriji moderne arhitekture objekata koji su bili toliko istraživani i čija je izgradnja privlačila neobično veliku pažnju ondašnje dnevne štampe kao što je to slučaj sa kompleksom banovine. U isto vreme, malo je ovako reprezentativnih objekata koji svojom arhitektonskom vrednošću, istorijatom sadržaja i uopšte društvenim značajem zaslužujeiscrpnu monografiju.U svim studijskim tekstovima koji se bave Brašovanovom arhitektonskom karijerom posebno je istaknut slučaj banovinskog kompleksa. (Dobrović, 1965; Manević, 1966; 1970; 1980; 2008; Dobrović, Manević, Gudović, 1976-1977; Stojanović, 1979; Kadijević, 1990, 1993; Polić, Janjić, 2023) Analize zgrada kompleksa publikovane su i u drugim zapisima kao i u topografskim pregledima. (Jovanović, 1995; Brdar, 2003; Mitrović, 2010; Grupa autora, 2014; Stančić, 2017) O arhitekturi Banovine, kroz originalne planove, govori i katalog izložbe posvećene ovom veličanstvenom objektu, koji se, zajedno sa ostalnom fokumentacionom građom, čuvaju u Arhivu Vojvodine. (Dožić, 2019) O samoj izgradnji banovine takođe je detaljno pisano, na osnovu novinskih članaka kao i bogate arhivske građe Arhiva Vojvodine. (Stančić, 1999; Vajagić, 2013) Novinski članci su neobično sadržajno i detaljno pratili izgradnju kombinujući različite oblike novinarskog izraza kroz vesti, izveštaje, reportaže, intervjue, kao i autorske tekstove graditeljskih stručnjaka. Iz meseca u mesec je sa velikom pažnjom praćeno sve što je bilo vezano za novosti u procesu gradnje dok su kao ilustracije korišćene fotografije sa gradilišta i maketa kompleksa. Brašovan je kao spretan i poslovan arhitekta od samog početka pokazivao razumevanje i prijateljski odnos sa novinarima pomagajući im čestim izjavama i podacima vezanim za svoj projekat.

Na osnovu Zakona o nazivu i podeli Kraljevine SHS na upravna područja od 3. oktobra 1929. godine zemlja je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju i ustanovljene su banovine, kao najveće upravne jedinice u cilju efikasnijeg rada državne administracije i stvaranja prirodnih privrednih celina. Banovine su nosile nazive po najpoznatijim rekama dok su prostorno bile zasnovane na geografskom kriterijumu prema granicama planinskih grebena ili rečnih slivova. Nastalo je devet upravno-teritorijalnih celina, banovine sa sedištima – Dravska (Ljubljana), Savska (Zagreb), Vrbaska (Banja Luka), Primorska (Split), Drinska (Sarajevo), Zetska (Cetinje), Dunavska (Novi Sad), Moravska (Niš), Vardarka (Skoplje) i Beograd kao posebna celina. Dunavska banovina teritorijalno je obuhvalata severne delove predratne Srbije, Bačku, Banat i Baranju, kao i veliki deo Srema. Novi administrativni centri imali su jasne nadležnosti: poljoprivreda, građevina, trgovina i industrija, šume i rudnici, socijalna politika, zdravstvo i prosveta. Teritorijalna reorganizacija Kraljevine od više gradova u zemlji stvorilo je nove regionalne centre. Ujedno, bio je to za većinu po prvi put da u svoje gradove uvede nove urbanističke i graditeljske uslove koji su neminovno pratili osnivanje novih gradskih centara. Neobično brzo centri novih banovina započinju proces organizovanje podizanja upravnih objekata za smeštaj svoje uvećane administracije. U tom period raspisani su konkursi za podizanje novih banovinskih palata u Novom Sadu, Skoplju, Cetinju, Banja Luci i Splitu, dok su za sedišta ostalih banovina iskorišćeni zatečeni reprezentativni objekti. Pored utilitarnosti kao glavne funkcije objekata, ove građevine su povezane i simboličnim funkcijama a njihov je arhitektonski identitet predstavljao integralni deo ideološkog narativa o sintezi jugoslovenskih različitosti, objedinjenih u jedinstvenu celinu. (Ignjatović, 2007: 377)

U Novom Sadu, kao jednom od novih centara, ideja o podizanju Banske palate pojavila se ubrzo po formiranju same banovine. Pri Tehničkom odeljenju novoformirane uprave već u decembru 1929. godine oformljena je stručna komisija sa zadatkom da pregleda raspoložive lokacije u gradu radi izgradnje nove Banske zgrade. Prvi ban Dunavske banovine inženjer David Daka Popović (1886–1967) smatra se najzaslužnijim za raspisivanje Konkursa za izradu idejnih skica za Bansku palate. Popović je proteklih godina bio angažovan prvo kao autor idejnog urbanističkog rešenja novog gradskog centra prema Dunavu, potom kao jedan od projektanta prilaznih saobraćajnica i ulične regulacije, a potom graditelj i vlasnik dva stambeno-poslovna objekata smeštenih upravo preko puta buduće zgrade banovine. (Mitrović, 1999: 68-72) Na novom bulevaru posebno mesto je bilo predviđeno i za glavnu upravnu zgradu u gradu. Bio je to vrhunac ambiciozno zamišljenog plana novog mikro centra stambenog karaktera ali sa pozorištem, Domom narodnog zdravlja, Radničkom komorom i savremenim gradskim (Dunavskim) parkom u neposrednom okruženju.

Tako je Tehničko odeljenje Banske uprave izradilo uslove da bi ban Radoslav M. Dunjić zvanično raspisao konkurs već 26. marta 1930. godine pri čemu je imenovao i članove Ocenjivačkog odbora (suda). Povodom konkurs štampana je i manja knjižica ‘’Utakmica za izradu idejnih skica za Bansku palate’’. Po već ustaljenoj praksi članovi komisije su bili eminentni predstavnici državne uprave i obrazovno-naučnih institucija – Milan Nikolić, pomoćnik bana, profesori arhitekture na Tehničkim fakultetima u Beogradu i Zagrebu, Dragutin J. Đorđević i Ćiril Izeković, iz Ministarstva građevine arh. Momir Korunović i načelnik Tehničkog odeljenja ing. Đorđe Gasparini, koji je bio najagažovaniji oko podizanja banovine. Koliko se vodilo računa o svakoj sitnici, govori i imenovanje zamenika članova ocenjivačkog suda – Janićije Krasojević, načelnih Upravnog odeljenja banske uprave, arh. Petar Bajalović, profesor Tehničkog fakulteta u Beogradu, dr Branislav Borota, gradonačelnik Novog Sada, inž. Milan Cvejić, šef Arhitektonskog odseka Tehničkog odeljenja Gradske uprave grada i inž. Dušan Tošić, predsednik Inženjerske komore odseka Novi Sad. Pored članova ocenjivačkog suda istom prilikom su određeni i iznosi nagrada, rok za predaju radova (15. jun), sastav priloga konkursnog rada kao i kompleksan program objekata za potrebe smeštaja različitih banskih odeljlenja. U administrativnom delu predviđeni su brojni prostori za odeljenja: opšte, upravno, poljoprevredno, prosvetno, tehničko, finansijsko, potom odeljenje za socijalnu politiku i narodno zdravlje i odeljenje za trgovinu i industriju. U tom objektu predviđeni su i razne pomoćne prostorije i komunikacije (glavni i sporedni ulazi, stepeništa, predvorja, vestibili, koridori kao i štamparija sa knjigoveznicom, prostorije za osoblje, instalacije, arhivu i garaža. U drugom objektu, prema parku, trebalo je naći mesta za kancelarije bana i njegovog pomoćnika, dvorane (svečana dvorana, garderoba, bife i dvorana za načelnika sednica), bansko veće (dvorana, klupski prostor, hol sa garderobom). Prvobitno su bili predviđeni i stanovi za bana (oko 330 m2), pomoćnika bana (oko 220 m2) kao i apartmani za kraljevski dvor (oko 420 m2), od čega se tokom projektovanja odustalo.

Prema novinskim izveštajima na Konkurs je pristiglo 19 projekata od čega su tri iz inostranstva (Nemačka, Čehoslovačke). Žiri konkursa je doneo odluku da se prva nagrada ne dodeli dok su dodeljene dve druge i jedna treća a otkupljena su još četiri projekta. Drugu nagradu su osvijili arh. Jovan Ž. Ranković i Katarina Šainović i arh. Vlado Smole, treća je pripala arh. Dragoslavu Radisavljeviću dok su otkupljeni radovi arh. Dimitrija Leke, Mihajla Hećimovića i Branka Vlaškalića, Anđelije Pavlović i Žanke Bogdanović i Petra Gačića. (Vajagić, 2013: 293-294) Svi prispeli radovi bili su izloženi u svečanoj sali Magistrata (Gradske kuće) od 28. juna do 6. jula 1930. (Stančić, Lazić, 1999: 20) Brašovanov rad je plasiran slabo i nije dobio ni jedno od priznanja. Njegov strogo akademičan konkursni projekat bio je zamišljen u čvrstom, skoro kockastom bloku, sa nešto malo romantičarskog duha u oblikovanju kule na istoku, što su jedini elementi koji povezuje dva Brašovanova projekta, konkursni i izvođački. (Manević, 1980: 54)

Kako prva nagrada nije dodeljena naredno vreme je donelo nova odlaganja. Finansijske teškoće oko prikupljanja sredstava kao i neke prostorne promene na samoj parceli zahtevale su potrebu za što hitnijim rešenjem. Kako izgleda, sledeći svoje diskrediciono pravo Tehničko odeljenje se odlučuje za Brašovanovo (novo) idejno rešenje koje uključuje nove potrebe, izmene tehničkih i urbanističkih uslova koje se dešavaju u međuvremenu. O tome govori izveštaj Tehničkog odeljenja Banske uprave banu iz maja 1931. godine u kome se navodi da konkurs nije dao ni jednu skicu koja bi se mogla uzeti kao osnova za izradu detaljnog projekta a kako odeljenje nije imalo odgovarajući arhitektonski kadar koji bi mogao projektovati takvu zgradu, projektovanje palate povereno je Dragiši Brašovanu, jednom od naših najboljih arhitekata. (Antešević, Gubić, 2023: 48)

Obimne pripreme oko čitavog procesa izgradnje banoviskih zgrada uključivale su aktivnosti velikog broja stručnjaka različitih profila, od arhitekata, građevinsih inženjera, majstora i zanatlija, do političara, finansijskih eksperata iz državne uprave, bile su trasparetne i poznate široj javnosti. Odluka da Brašovan projekat bude izabran, u istoriografiji još pod ne razjašnjenim okolnostima, bila je ustvari krajnje praktična i pragmatična, verovatno obojena i ličnim naklonostima aktera koji su odlučivali. Brašovanova umešnost pa i poslovna sposobnost da se kao autor nametne i plasira svoj projekat bila je slikovito vezana za njegov novosadski ”minuli rad” kao i svest da njegov projekat zaslužuje materijalizaciju i pored činjenice da nije pobedio na konkursu. Vreme koje je brzo prolazilo sigurno je još više učvrstilo stav poručioca i investitora da je Brašovan arhitekta koji je sposoban da ovako veliki i važan projekat izvede do kraja i da banovinski kompleks bude kvalitetno izgrađen i adekvatno opremljen. Učešće medija (dnevnih novina, prvenstveno novosadskog ”Dana”) ali i izložbe radova upriličene u svečanoj sali Gradske kuće, na kojoj su prezentovani detaljni arhitektnski planovi zgrada kao i maketa građevine, uz prisustvo autora i svojevrsno vođenje po izložbi, obezbedilo je skoro ultimativnu podršku Brašovanu i njegovom projektu u javnosti a posebno u krugovima koji su direktno odlučivali o procesu izgradnje. Tako je faktički stvoren jedan opšti koncenzus oko izbora Brašovana za autora banovinskog kompleksa.

Konačno, u leto 1935. godine, posle dužeg perioda odlaganja, obezbeđena su finansijska sredstva za početak izgradnju čime se pristupilo tehničkim pripremama. Novosadski ‘’Dan’’, započinjući praćenje izgradnje banovine, pod nadnaslovom ‘’Pred podizanje banske palate’’ javnost obavešta o pripremama za izgradnju zgrade za smeštaj administracije i repezentativni Banski dvor kao jedne reprezentativne i monumentalne građevine okružene jednim lepim parkom koji će i sa estetskog gledišta istaći reprezentativan izgled banske palate. Podvlači se takođe i ekonomski značaj palate, povećanje zaposlenosti građevinskih radnika kao i porast kvaliteta rada domaćih zanatlija koji će učestvovati u unutrašnjem uređenju. (Dan 16. VII 1935: 3)

Javno predstavljanje planova za novu zgradu banovine je i vrhunac jednog osmišljenog procesa koji je uključivao i široku javnost. ‘’Svi planovi za gradnju Banske palate su završeni’’, obaveštava svoje čitaoce ‘’Dan’’ pozivajući na otvaranje na izložbu nacrta i planova palate Banske uprave u svečanu dvoranu Gradske kuće. Organizator izložbe je bilo Tehničko odeljenje a svrha da se od strane načelnika pojedinih odeljenjadaju primedbe u pogledu rasporeda prostorija i ostalog da bi potom bio sastavljen zapisnik a primedbe prenete u odeljenje. Kroz izložbu koja je detaljno obuhvatila sve segmente Brašovanovog projekta vodili su načelnik Tehničkog odeljenja Gasparini i sam arhitekta koji je za ‘’Dan’’ dao i opširnu izjavu. Planovi su, kao što vidite, potpuno gotovi, započinje ne bez ponosa Brašovan svoju izjavu. Najpre treba obezbediti material za gradnju i raspisati licitaciju za nabavku materijala. Ako lepo jesenje vreme potraje sa zemljanim radovima se može početi još ove godine. Objašnjavajući promene koje su se desile Brašovan plastično objašnjava potrebama da zgrade ne budu na regulacionim linijama ulica već da u središtu jednog impozantnog parka. Pokazujući pragmatičnost Brašovan podvači i činjenicu da će se radovi izvoditi u fazama tako da će pojedina odeljenja Banske uprave moći postepeno useljavati u dovršenu zgradu. Na taj način biće omogućeno da sva odeljenja budu u istoj zgradi a da se njihove današnje mesta oslobode i vrate svojim vlasnicima. Čim radovi budu otpočeli ja ću se opet vratiti u Novi Sad, da vršim nadzor građevinskih radova, poručuje Brašovan. (Dan 6. IX 1935: 7)

Kako izgleda primedbi nije bilo mnogo pa je već u februaru 1936. Brašovan Tehničkom odeljenju dostavio definitivne planove buduće Banske palate i Banskog Veća zajedno sa maketom. Planovi i maketa su bili izloženi ponovo u svečanoj dvorani Gradske kuće na uvid stručnjacima i građanstvu na razgledanje od 19. maja. Planove je usvojio ekspertska komisija koju su činili predsednik arh. Nikola Nestorović, profesor Univerzitetu u Beogradu, ing. Toma Živanović, delegiran od strane beogradske Sekcije inženjera i arh. Đorđe Tabaković, u ime Novosadske sekcije arhitekata. (Stančić, Lazović, 1999: 24) Fotografija makete zgrade, prvobitno zamišljene u opeci, od tada je više puta publikovana kao ilustracija uz tekstove o izgradnji banovine. I ovoga puta konferenciju sa banonom i načelnicima vodili su Gašparini i Brašovan koji je, ponovo za ‘’Dan’’, dao veći intervju pruživši sve potrebne podatke javnosti o strukturi i značaju zgrade, pre nego što se odustalo od crvene opeke kao ključnog građevinskog materijala.’’Glavna, administrativna zgrada ima suteren, prizemlje i dva sprata a delimično i treći sprat. Izgradiće se modenom konstrukcijom od betona i cigalja. Po statičkim računima naročito smo uzeli u obzir cigljarsku industriju, pošto će fasada biti obložena tzv. ‘robau’ cigljom, koja se izrađuje u Dunavskoj banovini a koja bi trebala više da se lansira (koristi), jer se smatra da je material koji odgovara našim prilikama a od naše se zemlje da vrlo lepo i lako obraditi prava ciglja za fasadu. Administrativna zgrada sadrži sva odeljenja koja su razmeštena po spratovima i najcelishodnije povezana stepeništem koje omogućava laku kominikaciju i pristupačnost sa ma kog dela građevine da se komunikacija uputi ka težištu, centru zgrade, gde su postavljena odeljenja banove kancelarije. Pošto Novi Sad, nažalost, nema vodovod i kanalizaciju, u tornju same građevine postavljeni su rezervoari za higijenski uređaj i za zalivanje parka oko zgrada. Inače, građevina je najmodernije instalirana, ima centralno grejanje, električnu signalizaciju za vezu između pojedinih odeljenja, interni telefon, tako da su sva odeljenja telefonski povezana sa načelnicima i šefovima odseka. Druga zgrada, nastavlja Brašovan, koja je planirana iza administrativne zgrade leži u parku i namenjena je za većnicu sa velikom salom i klubovima sa sekretarijatom, a pozadi je i banov stan koji je u vezi sa velikom salom Banskog veća. I ova zgrada ima najmoderniju instalaciju, parno, vodeno i vazdušno grejanje i obrađena je u istom smislu kao i administrativna zgrada. Celo rešenje prilagođava se terenskim prilikama i sa urbanističke tačke rešava problem celog ovog kraja. Zgrada se nalazi u parku, tako da se postiže potrebna živopisnost, da bi osvežila celu arhitektonsku dispoziciju. Težnja je bila da se ovom kraju da modern obeležje i sa ovom zgradom, pošto je ova parcela dominantna na Bulevaru (kraljice Marije). Izgradnjom fronta od 180 m bulevar će dobiti definitivnu formu. U toliko pre što nema iza te parcele, takoreći slobodnih parcela pa će ostati okružena drvećem i parkom. Komentarišići cenu budućeg objekta i rokove izgradnje, pitanja koja su posebno interesovale javnost i novinare, Brašovan odgovara da se nada da će i jedna i druga zgrada stajati oko 34 miliona dinara, s tim da će raspisana licitacija obuhvatiti oba objekta, kako administrativnu zgradu tako i većnicu. Radovi će otpočeti već krajem sledećeg meseca (jula). Po uslovima licitacije se predviđa da zgrada za Bansko veće biti dovedena pod krov još ove godine, a da se velika administrativna zgrad podigne do prvog sprata s tim da oba objekta budu gotova iduće godine novembra meseca, tako da se sve kancelarije mogu useliti. Posle ove dosta optimistične prognoze, Brašovan je u neformalnom razgovoru sa novinarima istakao privredni i socijalni značaj ovih velikih građevinskih radova u kojima će neporedno biti uposleno odmah na početku oko pet stotina radnika i na taj način će im biti omogućena najmanje dvogodišnja zarada. U isto vreme, i posredno će biti zaposleno skoro isti broj radnika. To znači da će samo na Banskoj palate obezbediti egzistenciju oko hiljadu nekvalifikovanih i kvalifikovanih radnika. Opraštajući se od novinara, Brašovan je izrazio svoju ‘’gotovost da im i u buduće stavi na raspolaganje sva potrebna stručna obješnjenja’’. (Dan 20. V 1936: 7)

Tokom leta obavljena je i licitacija za izvođenje grubih građevinskih radova na kojoj pobeđuje preduzeće arh. Milana Sekulića. Posle svečanog početka izgradnje 14. avgusta obrazovan je Građevinski odbor za podizanje Banske palate koji će voditi sve poslove oko gradnje sa pravom donošenja punovažnih odluka u svim pitanjima tehnike, finansija i pravne prirode kao i viškova, manjkova, naknadnih radova, izmena, predviđenih eventualnih finansijskih problema. U odbor su birani Đorđe Gašparini, kao predsednik iz Tehničkog odeljenja, načelnih finansijskog odeljenja Dragutin Došen i inspektor banske uprave Miloš Rašić, koji su zajedno sa Brašovanom, Sekulićem i njihovim saradnicima bili najzaposleniji narednih godina sve do konačne izgradnje banskog kompleksa. O stalnom prisustvu Brašovana i Sekulilća govori i obimna dokumentacija u vidu izveštaja, zapisnika sa sastanaka i drugih dokumenata koja detaljno prate sve problem i procese izgradnje kao i list ‘’Dan’’ koji svaki novi korak u procesu izgradnje detaljno prati i komentariše u svojim novinskim prilozima sa prikladnim naslovima – ’’350 radnika zaposleno je svakodnevno na radovima oko kopanja temelja buduće Banske palate’’ (Dan 18. IX 1936: 3) ili ‘’Posmatrajući pripremne radove: Novosađani pokazuju veliko interesovanje za izgradnju Banske palate’’ Da je izgradnja banovine bila svojevrsna društvena atrakcija u gradu svedoče i novinski komentari ‘’da svet sa velikom radoznalošću posmatra ove obimne pripremne radove. Veliki broj prolaznika na Bulevaru zastaje i netremice gleda u radnike, koji sa zasukanim nogavicama, u košulji i opaljena lica, rade bez odmora, dok im vreo znoj obliva lice. Interesovanje kod Novosađana za izgradnju palate postaje neosporno sve veće, nastavlja nadahnuto novinar, dok glavni inžinjer i projektant arh. g. Dragiša Brašovan ima pune ruke posla. Svakog časa dogovori sa Banskom upravom konferenciju – žurba na sve strane. Svi jedva čekaju da vide prve konture zgrade koja će biti najveća i najlepša ne samo u Novom Sadu, nego i u čitavoj Dunavskoj banovini.’’ (Dan 22. VIII 1936: 5)

Tokom izgradnje bilo je nekoliko ključnih momenata od kojih je jedan na samom početku izazvao i prve probleme. Naime, fundiranje prostora bilo je posebno problematično zbog podvodnog terena te se o tome moralo voditi posebno računa. Po tom pitanju angažovan je i poseban specijalista za ovu vrstu radova, profesor ljubljanskog Univerziteta dr Miroslav Kasal, koji je prethodno izradio statičke proračune za administrativnu zgradu i većnicu (Dončić, Lazović, 1999: 27-28) Već u jesen prve godine gradnje dolazi do promene u materijalu predviđenom za oblaganje građevine. Došlo se do zaključka da zgrada obložena crvenom opekom ne bi davala reprezentativan karakter i da bi njena veličina sa estetske strane bila previše napadna pa i teško prihvatljiva. Preovladalo je mišljenje da bi zgrada sa fasadama te dužine izvedene u crvenoj cigli previše ‘’drečala’’. Sudeći po dostupnoj dokumentaciji odluka o promeni materijala bila je opšte prihvaćena od svih aktera kao i ideja da se zgrade oblože nekim reprezentativnim kamenom. ‘’Dan’’ je ponovo obavestio svoje čitaoce u opširnom tekstu sa dugačkim naslovom: ‘’Pošto će se fasada Banske palate i većnice obložiti mramorom umesto crvenom opekom, radovi će biti skuplji za pet miliona dinara’’. (Dan 22. XI 1936: 3) Ta promena dovela je do čitavog niza problema oko novog materijala, od nalaženja najbolje, ispostaviće se jedine, ponude do prevoza, skladištenja, obrade i postavljanja kamenih ploča. Na licitaciju se prijavljuje preduzeće Alda Bilinića, klesara iz Splita, koji je tom prilikom priložio čitav spisak referentnih objekata koji su bili izgrađeni od bračkog kamena – grobnica porodice Dunđerski u Srbobranu, kapela na zagrebačkom groblju Mirogoj, zgrada ambasade Ćehoslovačke, paviljoni kralja Aleksandra na Dedinju i enterijer nove vile kneza Pavla Karađorđevića, dok su na Patrijaršiji u Beogradu od njega bili izgrađeni glavni ulaz i reljefi. Povodom izbora kamena, uz ovlašćenje Građevinskog odbora, Gašparini i Brašovan odlaze u Zagreb, gde se za pomoć obraćaju Tehničkom odeljenju Savske banovine u cilju obilaska više kamenoloma, u okolini Trogira i na ostrvima Braču, Hvaru i Korčuli, gde su na licu mesta ispitivali tehničke i finansijske uslove nabavke kamena. Nešto kasnije obišli su i majdan mermera Venčac, u blizini Aranđelovca, koji je bio upotrebljen prilikom izgradnje crkve mauzoleja na Oplencu kao i za spomenik Neznanog junaka na Avali a upotrebljen je kasnije u uređenju holova Banovine. Po okončanju ovog stručnog putovanja i izveštaju, Građevinski odbor se odlučuje za kamen iz bračkog kamenoloma koji ima kapacitet i u datom vremenu može podmiriti potrebe oblaganja palate započeto već tokom leta 1937. ali je zbog niza nepredviđenih događaja potrajalo narednih par godina. Tako produženom roku radova doprinela je iznenadna smrt klesara Alda Bilinića (9. aprila 1938) i problemi koji su usledili. Banska je uprava ubrzo raskinula ugovor sa preduzećem pokojnog Bilinića da bi potom preuzela zatečen alat i material koji je ustupljen klasarskoj radnji Petra Krstulovića iz Novog Sada koji je konačno okončao oblaganje fasade kvalitetnim kamenom sa Brača tek u januaru 1940. godine. U jednoj novinskoj polemici oko finansija, ing. Gasparini podvlači da za oblaganje palate nije korišćen skupoceni mermer već beli, dalmatinski kamen koji je znatno jeftiniji (oko tri puta). Tako velikom kašnjenu doprineo i nedostatak majstora kao i nedovoljan kapacitet lokalnih preduzeća u transportu, preradi i obradi kamena. Uostalom, ogroman korpus radova od kamena u spoljašnjoj i unutrašnjoj obradi zgrada nije mogao da prođe bez tekućih zastoja i probijanja rokova.‘’Dan’’ je, između ostalog, prenosio zanimljive tehničke podatke Građevinskog odbora koji je vodio preciznu evidenciju o količinama i vrstama radova. Da bi se uspostavila stabilnost temelja palate, piše u jednom članku, iskopano je trideset hiljada kubnih metara zemlje dok je nosivost tla dovedena u normalu nasipanjem terena sa dvadeset hiljada kubnim metara šljunka i četiri hiljade kubnih metara peska. U same građevine uzidano je četiri miliona komada opeke, pet hiljada tona cementa, šest stotina tona gvozdene armature kao i dvanaest hiljada kvadratnih metara kamene obloge fasade. (Dan 12. IX 1937: 5)

Tokom narednog perioda angažovano je više zanatskih preduzeća koji su pobeđivali na pojedinačnim licitacijama organizovanim od strane Tehničkog odeljenja i Građevinskog odbora. Prvo je postavljena instalaciona infrastruktura, kanalizacija, vodovod i grejanje a u obe zgrade su uvedeni i rashladni uređaji. Posao instalacije električnog osvetljenja, gromobrana, signalizacije, telefona i satnog mehanizma na tornju palate bio je poveren novosadskom preduzimaču ing. Rudolfu Burghardtu a izvođenje obimnih stolarskih radova Zadruzi stolarskih majstora ‘’Velika Srbija’’ i Stolarskoj industriji ‘’Danica’’ iz Beograda. Preduzeće Milana Sekulića, koje je bilo angažovano na izgradnji palata, na licitaciji je dobilo i poslove izrade gipsarskih radova i malterisanja a potom i izradu potrebnih keramičkih radova. Ugradnju parketa i slične radove izvela je firma ing. Petra Mojoruša iz Sente a preduzeće ‘’Labor’’ iz Beograda preuzelo je posao izrade kamenarskih radova u zgradama palate i većnice. Novosadski preduzimač Rudolf Tobolka dobio je posao kompletnoe izrade molersko-farbarskih radova dok je vajarki Zlati Markov Baranji poveren posao izrade ukrasnih rozeta i lavovskih plava postavljenih ispod krovnog venca većnice. (Vajagić, 2013: 304) Svi navedeni poslovi doveli su do znatnog povećanja troškova kao i do produžetka vremena gradnje na šta se nadovezalo aktuelno poskupljenje radne snage i građevinskog materijala. Postepeno povećanje kredita planiranog za izgradnju, koje je posebno bilo zanimljivo najširoj javnosti, pravdano je činjenicom da se na taj način povećavala tehnička i estetska ali i reprezentativna i ekonomska vrednost objekata.

I pored nešto kašnjenja i probijanja budžeta čitav proces izgradnje tekao je kontinuirano uz vanredne napora svih učesnika. Tokom vremena izgradnje na samom gradilištu je bilo prisutno između tri i sedam stotina radnika, od čega je trećina bila sastavljena od kvalifikovanih građevinskih majstora i zanatlija. Pored tri dežurna nadzorna inženjera izvođača i kordinatora gradnje poseban nadzor su vršili inženjer Banske uprave i arhitekta koji je bio predstavnik projektanta, dok je i sam Brašovan često boravio na gradilištu. Članovi Građevinskog odbora se redovno sastajaju sa arhitektima i glavnim preduzimačem Milanom Sekulićem, dok je na gradilištu stalno dežurao inženjer preduzimačke kancelarije Karlo Novak. U Brašovanovom timu projektanata i saradnika povremeno ili stalno su bili angažovani, pored Milana Sekulića, arh. Franjo Janč iz Zemuna, dugogodišnji bliski saradnik arh. Dragan Gudović, i ruski arhitekti Nikolaj Silov, Andrija Vasiljevič Papkov, Pavel Krat i drugi koji su u to vreme radili na drugom Brašovanovom velikom projektu, Državnoj štampariji u Beogradu, čija je izgradnja trajala paralelno sa podizanjem banovine. Glavni Brašovanov saradnik na projektovanju i izvođenju banovine bio je Sergej Vihrov, arhitekta stalno prisutan na novosadskom gradilištu gde je bio zadužen za sprovođenje i razrađivanje projekata za arhitekture i enterijersko uređenje.[ Na Vihrova kao jednog od ključnih učesnika praktičnog procesa projektovanja i izvođenja zgrada banovine mi je skrenuo pažnju arh. Dario Čupić, kome se ovom prilikom zahvaljujem.]

Još uvek nedovršena Banska palata je svečano promovisana 1. decembra 1938. godine u okviru obeležavanja dvadeset godina od Ujedinjenja i proglašenja Kraljevine SHS, kao države južnih Slovena. Inače, ovaj dan je u godinama između dva svetska rata redovno korišćen za različite svečanosti oko otvaranja značajnih objekata kao i otkrivanja spomenika posvećenih članovima dinastije Karađorđević. Brojne okupljene građane sa balkona zgrade su pozdravili ban Dunavske banovine Svetislav Rajić, episkop bački dr Irinej Ćirić, predsednik novosadske opštine Kosta Mirosavljević i komandant Prve armijske oblasti general Milorad Petrović. Svečanosti su, po ondašnjem običaju, bili prisutni i nekoliko kraljevskih ministara, članova diplomatskog kora i mnoge druge ugledne ličnosti iz političkog života grada, banovine i državne uprave. (Stančić, Lazović, 1999: 38)

Početak 1939. godine obeležila je kratka ali burna i žučna polemika oko izgradnje Banske palate na stranicama dnevnika ‘’Dan’’ čije je uredništvo javno otvorilo ovu temu pozivajući stručnjake i privrednike da iskažu svoja mišljenja. U polemici su potom različita mišljenja ukrstili predsednik Građevinskog odbora Đorđe Gasparini, u ime investitora, i inž. Stevan Radivojević (Resnik kod Kragujevca, 1886 – Novi Sad, 1949), predsednik novosadske Inženjerske komore. Dvojica inženjera su vrlo oštro, povremeno na granici ličnog obračuna, komentarisali događanja oko svršetka izgradnje palate. Osnovni razlog ove polemike bio je navodni ogromni troškoli koji su se pred sam kraj izgradnje naglo nagomilali. Radivojević je zastupao tezu da je za izgradnju i opremanje Banske palate utrošeno previše finansijskih sredstava te da je korišćen previše skupoceni materijali, posebno podvlačeći nedostatak zdravstvenih i školskih objekata ali i puteva i železnica u Vojvodini, jer mnoge ‘’hitne narodne potrebe ostaju nepodmirene.’’ Radivojević je bio kritičan i prema Brašovanovim arhitektonskim izrazom smatrajući ga određenim luksuzom, što je u suštini bilo tačno, mada opravdano i već namenski definisano. Odgovarajući na kritike o arhitektonske vrednosti palate, Gasparini je istakao da svako ljudsko delo, a naročito ono iz oblasti arhitekture i tehnike, mora biti podvrgnuto razmatranju i kritici. Kao neko ko je bio uključen u svaki segment izgradnje, Gasparini je zastupao stanovište da je Brašovan u svoje delo uložio mnogo truda, napora i vremana, što je razultiralo jednim solidnim i originalnim objektom modernog stila, sa odlično rešenjem utvrđenih programa i internih kominikacija u vertikalnom i horizontalnom pravcu. (Dan 13. I 1939: 5) Mada je Radivojević, kao Predsednik Inženjerske komore (za Vojvodinu), predložio osnivanje jedne mešovite anketne komisije koja bi ispitala ceo rad na izgradnji Banske palate, predlog je ubrzo pao u zaborav.

I konačno, posle tek nešto više od četiri godine, u senci početka Drugog svetskog rata kao i stalne presije političke, stručne i široke javnosti usled narasanja troškova izgradnje i opremanja banskog kompleksa, gotovo bez ikakve pompe ali uz iscrpne novinske izveštaje, zgrade Dunavske banovine su svečano osvećene 25. septembra 1939. godine. Svečanosti su prisustvovali ban Jovan Radivojević kao i načelnici svih odeljenja Banovine, činovništvo višeg ranga, upavnik policije, načelnik Novosadskog sreza i pojedni bivši narodni poslanici. Osvećenje je izvršio paroh novosadske Saborne crkve, protojerej Teodor Milić, koji je čestitao banu na monumentalnoj i velelepnoj palate podvlačeći da je ona ukras ne samo Dunavske banovine, nego i cele otadžbine kao nesumljivo najlepše i najveće građevine na Balkanu. Posle oficijalnog dela svečanosti, načelnik Tehničkog odeljenja Đorđe Gasparini, poveo je goste u obilazak objekata. Novinski članci su hvalili gradnju po najmodernijim principima tehnike podvlačeći da su prostorije izvanredno udobno i lepo uređene, pune svetlosti i vazduha. Najimpresivniji utisak na prisutne prilikom obilaska ostavio je veliki mermerni hol sa stepeništima i moćnim stubovima kao i reprezentativni kabineti bana i njegovih pomoćnika, smešteni prema bulevaru. (Vreme 26. IX 1939: 6; Dan 26. IX 1939: 5)

Mada još do kraja nisu dovršeni svi poslovi oko ukrašavanja zgrada kao ni parterno uređenje okolnih prilaza, ban je već tokom septembra sa najbližim saradnicima počeo sa primanjem u novoj zgradi. Kao zvanični zaršni čin izgranje, nadležno novosadsko Gradsko poglavarstvo je 4. oktobra 1939. godine izdalo upotrebnu dozvolu za administrativnu palatu i većnicu Dunavske banovine jer zgrade odgovaraju građevinskoj dozvoli (izdatoj, tek nekoliko meseci pred završetak gradnje 23. marta), zdravstvenim uslovima i važećim propisima bezbednosti. Takođe je istaknuto da je Administrativna zgrada već useljena a da Većnica i Banski stan još uvek nisu do kraja dovršeni, ali biće u proleće sledeće godine. U svrhu osiguranja Banskog kompleksa, od strane Tehničkog odeljenja, data je procena na sumu od trideset miliona dinara. (Dan 11. X 1939: 5) Banovina je odmah po igradnji postala arhitektonski simbol Novog Sada, što je ostala i danas. Kompleks banovine nije dugo služio svojoj prvobitnoj svrsi a za vreme Drugog svetskog rata njen veći deo je bio prazan dok su u ostalim delovima bilo smešteno sedište mađarske okupacione Vojne uprave i Žandarmerije. Nakon Oslobođenja, oktobra 1944. godine, sve do sredine pedesetih godina u zgradi je, pored Vlade i Skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine, bio smešten i Dom Jugoslovenske narodne armije koji je služio i za različite kulturne manifestacije.

Kompleks nekadašnje Dunavske banovine se sastoji iz dve funkcionalno i oblikovno odvojene celine – administrativne zgrade i većnice. Administrativni objekat je longitudinalna građevina potkovičarske strukture, sa unutrašnjim dvorištima i prilaznim prostorom, smeštena je u osi istok – zapad oslanjajući se na bulevarski pravac koji je vodi od novog Petrovardinskog mosta do neposredne okoline starog gradskog jezgra. Objekat je smeštena preko puta stambeno-poslovnog bloka zgrada nastalih početkom tridesetih godina čiji je blok oivičen palatama Novosadske trgovačke omladine i Crvenog krsta, delima arh. Đorđa Tabakovića (Mitrović, 2005: 55-58) Osnovni korpus objekta, dugačak 185 m a širok preko 44 m, visok je oko 20 m sa ukupno pet etaža, od suterena, preko visokog prizemllja i dva sprata do potkrovalja. Na površini od oko 5.700 m2 raspoređeno je 569 odeljenja, pretežno kancelarijskih prostorija, smeštenih kontinuirano uz spoljnje pročelje, pristupačno sa širokih hodnika i orjentisano na četiri unutrašnja dvorišta. (Jovanović, 1995: 109) Čitav horizontalni korpus, kao i kompletna arhitektonska kompozicija palate, akcentovana je sa visokom (42 m) vertikalnom kulom kvadratnog preseka na severoistočnom uglu građevine. Kula svojom skladnom masom, vertikalnim fasadnim vencima i masivnim okulusima u prizemlju čini ujedno i kulminaciju čitave arhitektonike građevine. Veliki horizontalni pojasi objekta su perforirani jednostavno tretiranim otvorima bez upotrebe fasdanog ukrasa sem geometrijskih, kamenih venaca koji razdvajaju spratna postrojenja. Repetativni ritam prozorskih otvora smeštenih u naglašene, klesane ramove doprinosi stilskom i kompozicionom jedinstvu čitavog korpusa administrativne zgrade. Oko samog objekta, uz denivelaciju terena, ostvaren je pojas zelenila, koji naglašava vizuelni kvalitet neposredne okoline i prilaza zgradi.

U objekate se stiže kroz 6 reprezentativnih portala. Svi su izvedeni u kombinaciji bračkog kamena i svečanih zastakljenih vrata dizajniranih u jedinstvenom obliku sa kružnim aluminijumskim ukrasima rukohvata. Glavni ulaz, smešten na severnoj strani, postavljen je ispod uskog balkona na čijim se pilastrima nalaze medaljoni sa predstavama kraljeva Petra I i Aleksandra Karađorđevića i srpskih vojvoda, heroja Prvog svetskog rata – Živojin Mišić, Petar Bojović, Radomir Putnik i Stepa Stepanović. Prilikom izrade i postavljanja replika medaljona 2007. godine likovi kraljeva su, kako izgleda, zamenili mesta. (Mitrović, 2018: 96-97) Ulaz u podnožju kule, takođe smešten na severnoj strani fasade, manji i tehničke prirode, ukrašen je u istovetnom stilu funkcionalnog dizajna. Južni portal je nešto jednostavnije koncipiran i služi za vezu između dva objekta. Zapadni ulaz je takođe naglašen širokim sptepeništem koje prati oblinu zgrade i bio je predviđen kao prilaz prostranoj sali sa otvorenim šalter holom štedionice za potrebe ondašnjeg platnog prometa, od čega se tokom gradnje odustalo. Dominantan motiv polukružnog završetka zgrade bio je skoro opšte mesto modernističke arhitekture tih godina širom Evrope pa i Kraljevine Jugoslavije. Brojni su primeri tog motiva na objektima različitih namena – upravne zgrade, školski pa i bolnički objekti isl. U neposrednoj blizini Banovine bila je predviđena lokacija za spomenik kralju Petru I Karađorđeviću povodom čega je 1937. godine raspisan i konkurs na kome je prvu nagradu osvojio hrvatski vajar Vanja Radauš, dok su ostala priznanja dobili istaknuti skulptori toga vremena (Ilija Kolarić i Frane Kršinić), kao i jedna od retkih međuratnih vajarki Zlata Markov Baranji. (Mitrović, 2018: 35-41)

U osi centralnog ulaza u administrativnu zgradu, uz južnu stranu građevine u parkovskom okruženju, kao drugi deo graditeljskog ansambla, smešten je Banski dvor sa većnicom, koji ima znatno složeniju prostrornu i arhitektonsku strukturu, drugačije uzore kroz upotrebu elemenata različitih savremenih stilova aktuelnih u godinama pred Drugi svetski rat. Objekat je krstaste osnove (57 x 100 m), osmišljen kao kompaktno složeno četvoroetažno zdanje (površina 2.200 m2), unutar koga je naglašena centralna pozicija većnice ili svečane sale do koje se stiže reprezentativnim stepenište. U vestibilu naglašen utisak ostavlja odabir graditeljskog materijala u vidu crnog i belog mermera (Venčac) i njihova kombinovana primena na podovima i zidovima enterijera. U objektu se, pored brojnih tehničkih, nalazi niz svečanih prostorija, klubova i sala za sastanke i prvobitno zamišljenim banovskim stanom a kasnije prilagođeno za potrebe aktuelnih nosioca visokih pokrajinskih funkcija. O obimnosti unutrašnjih radova kao i o brojnim zanatlijama koji su učestvovali u uređenju i opremanju banovinskog kompleksa saznajemo iz više zapisnika i rešenja bana o zaključivanju ugovora. (Vajagić, 2013)

Zgusnuta arhitektonska plastika i prisustvo slobodnih stubova, kružnog i kvadratnog preseka, kao centralnog motiva bočnih fasada, govore o uticajima koji se kreću od savremenih neoklasicističkih motiva do detalja plastičnog ukrasa bliskih ar deko stilu. U složenom projektanskom procesu za većnicu primetno je Brašovan odstupio od važećih ‘’modernih motiva’’ tako da u opštem utisku preovlađuje jedan svečani, skoro renesansni arhitektonski poredak. Stiče se utisak da je Brašovan bio solidno upoznat sa savremenim dešavanjima na polju evropske ali i američke arhitekture slobodno tumačeći aktuelne arhitektonske teme i oblikovne forme, nenemetljivo koristeći širok spektar upečatljivih vizuelnih i posebno dizajniranih dekorativnih detalja.[ Iz Brašovanove lične biblioteke potiče monumentalna knjiga / Hegemann, Werner. Amerikanische Architektur & Stadtbaukunst. Berlin: Zweitw Auflage, 1927. (204 str; ilustr.: 39 x 30 cm) / koju je poklonio ahr. Milanu Cvetkovu (1907–1992) kao znak pažnje za uspešnu saradnju 1939. godine. Milanov sin, arh. Radoje Cvetkov je 2022. godine knjigu poklonio Muzeju savremene umetnosti Vojvodine. Knjiga je mogla Brašovanu poslaužiti kao korpus inspirativnih motiva za konkretna arhitektonska rešenja posebno unutrašnjeg prostora.
]

Centralno mesto enterijera administrativne zgrade, sa čak 147 prostorija, čine dva reprezentativna stepeništa smeštena u centralnom holu dok u Banskoj palate dominantnu poziciju zauzima velika, skuštinska sala, visoka preko deset metara. Sva stepeništa su ostala sasvim u originalnom, izvornom stanju, kao i čitav enterijer objekta, dok je skupštinska sala detaljno obnovljena u period 1953-1954. godine, po projektima arh. Pavla Žilnika. Tok prillikom je promenjen pokretni mobilijar poslaničkih klupa a na južnom zidu postavljen impozantni mozaik ‘’Vojvodina’’, delo slikara Boška Petrovića. (Mitrović, Šilić, 2019: 32-34)

U Banovini se danas, pored specijalizovane biblioteke, nalazi bogata zbirka dela savremene umetnosti sa oko četiri stotine pedeset slika, skulptura, keramoplastike, keramike i grafike, od preko stotinu najpoznatijih likovnih umetnika Vojvodine, kao i autora iz drugih delova bivše zemlje. (Stančić, Lazović, 1999: 68-72) Zbirka je nastajala od sredine pedesetih godina putem otkupa posle većih izložbi i poklona savremenih vojvođanskih umetnika i svečanih gostiju. Kao specifični vid nemuzealskog fonda, prevashodne namene da se umetnička dela upotrebe u reprezentativne svrhe, unutar radnih prostora, kabineta sala i ukupnog enterijera, zbirka je izlagana javnosti jedino povodom manifestacije Noć muzeja, na ‘’Izložbi umetničkih dela iz fonda AP Vojvodine’’ (maj 2009). Na sređivanju, popisu i analizi zbirke radio je likovni kritičar Sava Stepanov (1951–2024).

O stilskim osobenostima banskog kompleksa pisano je u više navrata, mada bez jasnih i konačnih zaključaka. Otkrivani su različiti arhitektonski, estetski pa i društveni uticaji i njihovo uspešno kombinovanje, što je obezbeditilo da banovina nastavi sa privlačenjem pažnje istraživača i tumača savremene srpske arhitekture. U Brašovanovom umetničkom izrazu i strukturi arhitektonske kompozicije primećeni su jake reminiscencije na aktuelani trenutak evropske moredne arhitekture. Većina istraživača podvlači prisustvo jednog vida visokog međuratnog modernizma, pa čak i purizma kao njegove završne faze. Pragmatična uloga građevine stavljena je u prvi plan dok je dekoracija svedena na sitnije arhitektonske elemente u vidu repeticije venaca i otvora. Masivni, zaobljeni oblik blago stepenaste strukture doprinosi snažnoj vizuelnoj dinamici objekta koja se oslanja na Mendelsonovu dugu horizontalu zakrivljene forme. (Manević, 1970: 196) Izdužena i zakrivljena forma Banovine ima srodnost sa oblicima evropske ekspresionističke arhitekture i De Stila, dok se relikti akademske tradicije ogledaju u kompoziciju unutrašnjih dvorišta kao i po osećaju za sklad, sklonosti ka ravnoteži elemenata njene strukture. (Kadijević, 1993: 47) Smatra se da administrativna zgrada banovine predstavlja obrazac za druge primere u doba kasnog modernizma. (Manević, 1980: 54) U arhitektonskom izrazu prisutni su i detalji vezani za uticaje stila ar dekoa kroz široku ali nenametljivu upotrebu funkcionalno dizajniranih detalja, kao i prisustvo reljefne plastike u fasadnom ukrasu.

Uticaji akademizma, neprimetni na prvi pogled, prisutni su višestuko. Banovina ostavlja utisak potpuno skladne i proporcionalne građevine što je postignuto i njenom veličinom kao razultatom unutrašnjih odnosa. Upotreba modula u projetovanju, pojavljivanje trema i kolonada stubova kao elemenata građevine takođe pripada korpusu akademskih tema. Poseban utisak je postignut kroz monumentalnost, mirne i stroge kompozicije. Uz prisustvo unutrašnjih prostora u vidu atrijuma, fokusne tačke su, kao kod klasicističkih objekata, svečano tretirani ulazi, prostrani ulazni holovi, masivna stepeništa, svečani saloni i raskošne dvorane. Svedena geometrijska ornamentika naglašava strogu simetriju zgrade, prekinutu samo svečanim ulazima. Akademska tematika još je prisutnija u arhitektonskom oblikovanju zgrade većnice. Dorska ozbiljnost kolonada stubova, kvadratnog preseka, na ulaznom potralu i spratovima zgrade, asocira na stroge kanone aktuelne nemačke (neoklasicističke ili totalitarističke) arhitekture sa početka tridesetih godina. Opšti je pak konsenzus da je Banska palata sa većnicom najznačajnije Brašovanovo delo koje pripada samom vrhu srpske savremene arhitekture svog vremena i u širem, jugoslovenskom pa i evropskom kontekstu.

Palata pošte

Godina projektovanja: 1958–1959.
Godine gradnje: 1959–1963.
Svečano otvaranje 23. avgusta 1963.

Veliki urbanistički radovi tokom pedesetih godina nastavak su sličnih prostornih ideja između dva svetska rata. Brzini precesa urbanističkog razvoja pogodovala je već ukinuto privatno vlasništvo nad građevinskim zemljištem. Naime, trebalo je bulevar koji se proteže od mosta usmeriti ka daljem proboju kroz tradicionalno urbano jezgro čime je započeta realizacija vizije novog gradskog centra oslonjene na Generalni urbanistički plan Novog Sada (1950). Tom prilikom su porušene brojne zgrade od kojih se veličinom i značajem ističu objekti Mađarske (Kraljevske) gimnazije (1876), u kome je bio smešten Vojvođanski muzej, i posebno, stara Jermenska crkva (1748), takođe uklonjena 1962. godine. Dok je zgrada pošte spremana za svečano otvaranje obimni građevinski radovi novog urbanističkog rešenja neposredne okoline bili su u punom jeku.

Pripremni radovi na izgradnji nove zgrade pošte započeli su u leto 1958. godine rušenjem zatečenih objekata a potom, sledeće godine i fundiranjem terena pobadanjem prvih šipova. Radove izvodi građevinsko preduzeće ‘’Neimar’’. To će biti jedan od najvećih objekata u zemlji i najviša zgrada u Novo Sadu, beleži novinar ‘’Dnevnika’’. Zgrada će imati dvanaestospratnu kulu, visoku 54 m. Sa strane kule nalaziće se trospratni aneksi u visini stare zgrade pošte na koju se nova i nastavlja. Da bi teren izdržao veliko opterećenje kule na maloj osnovi, upotrebljavaju se masivni šipovi prečnika 50 cm do dubine od 12 m a kula će ležati na preko stotinu šipova. Po ugovoru zgrada je trebalo da bude gotova do kraja 1961. godine. (Dnevnik 14. VI 1959) Telekomunikacioni centar, kako se nova zgrada pošte zvanično zvala, svečano je otvorena kasnije, 25. septembra 1963 . (Dnevnik 28. IX 1963)

Brašovanova monumentalna zgrada pošte je stereometrijska građevina, čiji masivni paralelopipedni volume, visine 13 nadzemnih etaža, prate niži bočni aneksi. Mada autor pokušava da postigne ritam u prožimanju vertikala i horizontala, izgled celine podređen je monumentalnom ali neizražajnom, hladnom utisku. (Kadijević, 1993: 47) U prvobitnoj verziji projekta Brašovan ispod otvora postavlja kružna dekorativna polja koja međusobnom komunikacijom povezuju razbijenu glomaznu siluetu, obloženu belim, venčačkim mermerom, za to doba vrhunskog kvaliteta. Približno trapezaste osnove objekta, sa kvadratnom kulom, sa tri otvorene fasade, kojima je arhitekta posvetio istu pažnju u oblikovanju i materijalizaciji. Monumentalnost zgrade preneta je i na dvodelnu ulaznu partiju kao prilaz za komunikacioni centar i za građane, postavljeno široko, polukružno stepenište sa slobodnim stubovima optočenim trakama crnog mermera (Portaro). Enterijer glavne sale izveden je po projektima arh. Đorđa Tabakovića i danas postoji uglavnom bez značajnijih promena. Uz manje prostorne intervencije Tabaković je osmislio poštansku šalter salu preglednom i jednostavnom za svakodnevno korišćenje. Upotrebom crnog, belog i šarenog, mermera i poliranog granite, na podovima, slobodnim stubovima i oplatama zidova enterijera, ostvaren je rafinirani vizuelni utisak koji se oslanja na predratni stil sličnih javnih prostora. (Mitrović, 2005: 157-158) U period izgradnje pa do svečanog otvaranja, zgrada je tek najavljivala svoj osetljiv urbanistički položaj na rubu otvaranja novog gradskog bulevara, dok su kasnije srušene okolne građanske kuće još postojala kao i stara Jermenska crkva, porušena naredne godine. Takođe, Brašovanova pošta je i predvidela, delom strukture bočne fasade, buduću izgradnju Robne kuće ‘’Nork’’ (arh. Milan Matović, 1972), čime je zaokružena i nova prostorna celina jednog od najstarijih gradskih blokova, koji se protezaodo Gradske kuće ka staroj Železničkoj stanici.[ Okvirno u isto vreme, tokom prve polovine šezdesetih godina, u Novom Sadu se odvija živa graditeljska delatnost u kojoj je bila angažovana ondašnja kompletna građevinska operativa u gradu. Tokom tog perioda okončano je, ili se još uvek gradilo, niz značajnih javnih objekata koji će promeniti arhitektonsku ali i opšte društvenu sliku grada unoseći internacionalni funkcionalizam u domaću arhitekturu – Hotel ‘’Park’’ i (nova) zgrada Skupštine opštine Novi Sad (Sibin i Milena Đorđević, 1960), Spomen zbirka Pavla Beljanskog (Ivo Kurtović, 1961), Zgrada Pravosudnih organa (Miroslav Krstonošić, 1961), Muzej socijalističke revolucije (Ivan Vitić, 1962), Železnička stanica (Imre Farkaš, Milan Matović, 1964), Poljoprivredni fakultet (Milena i Sibin Đorđević, 1964), Radnički univerzitet (Vojislav Midić, Milan Đokić, 1966), kao i brojni stambeni objekti. U tom periodu Novi Sad je imao između 150 hiljada (1961) i blizu dvesta hiljada stanovnika (1966). (Mitrović, 2010: 242-259)
] U poznim godinama života, u svojim poslednjim delima, kojima pripada i novosadska pošta, arhitekta kao da se priseća nekadašnjih projektanskih metoda pokušavajući da sastavi nove celine koje bi se uklopile u savremeni jugoslovenski arhitektonski izraz. (Manević, 1970: 198)

Usled specifičnih funkcija sva tri Brašovanova novosadska dela su u najvećoj meri sačuvali svoj prvobitan izgled i nalaze se u dobrom, originalnom stanju. Pored uobičajenih promena unutar enterijera, izmene mobilijara i ugrađivanja savremenih infrastrukturnih delova, delimične promene su nastale uglavnom u njihovom prostornom konceptu i okruženju. U slučaju Radničke komore, pored neprimerenog urbanog tretmana, promene su se desile u prizemnim pojasevima, ujedno i najpromenjivijem delu starih građevina. U slučaju zgrade pošte ona je skoro prirodno srasla sa svojim neposrednim okruženjem i pored visoke spratnosti. Banovinski kompleks je takođe u najvećoj meri uspeo da očuva prvobitno stanje i originalan izgled, čak i enterijera, osim delimične zamene pokretnog mobilijara. Najveće promene kompleks je doživeo u svom zaleđu parkovskog okruženja, kao svojim sastavnim delom, gde je, po izgradnji podzemne garaže, izmenjena pa i uništena vizuelna percepcija ovih velelepnih zgrada. Ta promena je jedan od primera nepotrebne prostorne intervencije u neposrednom okruženju značajnog arhitektonskog spomenika modene arhitekture.

Brašovanova novosadska trilogija predstavlja ujedno i vrhunac njegove graditeljske filozofije iz različitih perioda karijere. U isto vreme, tri su novosadske građevine svojim značajem, istorijatom i lepotom postala neka od ključnih dela srpske arhitekture modernog doba. I, na kraju, Radnički dom, Banovina i palata pošte, su ključni objekti u Novom Sadu kojima je grad uveden u svoj modernistički period postojanja.

Korišćena literatura

Alfirević, Đorđe. Ekspresionizam u srpskoj arhitekture. Beograd: Orion art, 2016.
Antešević, Nebojša. Gubić, Ilija. Arhitekta Milan Zloković i Vojvodina: nerealizovani projekti od 1928. do 1960. godine. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Fondacija ‘’Milan Zoković’’, 2023.
Antić, Ivan. Graditelj međaša. Dnevnik 31. maj 1987: 16.
Balazs-Arth, Valeria. Delvideki Magyar Kerzomuveszeti Lexikon. Budapest: Timp Kiado, 2007. 357-358.
Blagojević, Ljljana. The Elusive Margins of Belgrade Architecture 1919–1941. Cambridge, London: The MIT Press, 2023.
Brdar, Valentina. Od Parisa do Brašovana: Arhitektura javnih zdanja u Novom Sadu između sva svetska rata. Novi Sad: Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, 2003; 24-29, 68-72.
Vajagić, M. Predrag. Istorijska analiza osnivanja i funkcionisanja Dunavske banovine u Kraljevini Jugoslavije. Odsek za istoriju Filozofskog fakuteta Univerziteta u Novom Sadu, 2013. 293-318. (doktorska disertacija).
Vujkov, Olga. Stambena zona Telep – Prva stambena zajednica u Novom Sadu. Bilten Saveza arhitekata Srbije br. 1, 1963: 23.
Gajdos, Tibor, Szabadka képzőművészete : történeti áttekintés a kezdetektől 1973-ig. Szabadka, 1995. 202.
Dobrović, Nikola. Stvaranje arh. Dragiše Brašovana. Arhitektura urbanizam br. 33-34, 1965.
Dobrović, Nikola. Brašovan; Manević, Zoran. Život jednog graditelja; Gudović, Dragan. Moj prijatelj Dragiša Brašovan, IT Novine 16. jul 1976 – 18. mart 1977.
Dožić, Ljiljana. Njegovan, Drago. Ignjatović, Mile. Banska palata: Priče iza priče. katalog izložbe, Novi Sad: Arhiv Vojvodine, 2019.
Ignjatović, Aleksandar. Arhitektonski počeci Dragiše Brašovana 1906 -1918. Beograd: Zadužbina Andrejević, 2004.
Ignjatović, Aleksandar. Arhitektura kao diskurs. DaNS br. 45, 2004: 34.
Ignjatović, Aleksandar. Jugoslovenstvo u arhitekture 1904–1941. Beograd: Građevinska knjiga, 2007.
Jovanović, Miodrag. Šematički almanah grada Novog Sada. Novi Sad, 1936.
Jovanović, Slobodan. Banska palata. Enciklopedija Novog Sada sv. 5, Novi Sad, 1995: 108-110.
Kojičić, Bojan. Prilog biografiji Dragiše Brašovana – graditeljska delatnost u Velikom Bečkereku, današnjem Zrenjaninu. Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine XXX, 2017.
Kadijević, Aleksandar. Delo arhitekte Dragiše Brašovana (1887–1965). Godišnjak grada Beograda knj. XXXVII, 1990: 141-172.
Kadijević, Aleksandar. Elementi ekspresionizma u srpskoj arhitekture između dva svetska rata. Moment br. 17, 1990: 90-100.
Kadijević, Aleksandar. Novosadski opus arhitekte Dragiše Brašovana. Projekat br. 1, 1993: 45-47.
Kadijević. Aleksandar. Ideološke i estetske osnove uspona evropske monumentalne arhitekture u četvrtoj deceniji dvadesetog veka. Istorijski časopis br. XLV–XLVI, 1998–1999: 255–277.
Kadijević, Aleksandar. Estetika arhitekture akademizma (XIX–XX veka). Beograd: Građevinska knjiga, 2005.
Kadijević, Aleksandar. Odjeci arhitekture totalitarizma u Srbiji. DaNS br. 51, 2005: 44-47.
Kadijević, Aleksandar. Uloga ideologije u novijoj arhitekturi i njena shvatanja u istoriografiji. Nasleđe br. VIII, 2007: 225–237.
Kadijević, Aleksandar. Ekspresionizam u beogradskoj arhitekture (1918–1941). Nasleđe XIII, 2012: 59-77.
Kadijević, Aleksandar. (Urednik), Umetnička topografija Novog Sada. Novi Sad: Matica srpska, 2014: 264-266, 368-369.
Konstantinović, Dragana. Mitrović, Vladimir. Dušan Krstić: Arhitektura. Novi Sad: MSUV, FTN Univerziteta u Novom Sadu, 2024. 120-123.
Maldini, Slobodan. Ideologija i arhitektura. u: Enciklopedija arhitekture, tom I, Beograd, 2005: 510.
Manević, Zoran. Arhitektura Dragiše Brašovana. Umetnost br. 6, 1966: 60-69.
Manević, Zoran. Delo arhitekte Dragiše Brašovana. Zbornik za likovne umetnosti Matice srpske br. 6, 1970: 187-206.
Manević, Zoran. Naši neimari: Dragiša Brašovan. Izgradnja br. 8, 1980: 49-57.
Manević, Zoran. Arhitektura i politika (1937–1941). Zbornik za likovne umetnosti Matice srpske br. 20, 1984: 293-308.
Manević, Zoran. Dragiša Brašovan. u: Leksikon srpskih neimara, Beograd: Građevinska knjiga, 2008: 49-58.
Mitrović, Vladimir. Konkurs za gradnju pozorišta u Novom Sadu iz 1928/29. godine. Rad Muzeja Vojvodine br 36, 1994: 209-218.
Mitrović, Vladimir. Arhitekta Miroslav Krstonošić, katalog izložbe. Novi Sad: Društvo arhitekata Novog Sada, 1996.
Mitrović, Vladimir. Graditeljski opus Dake Popovića (1886-1967). Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine br. XX, 1999: 68-72.
Mitrović, Vladimir. Arhitekta Đorđe Tabaković. Petrovaradin: Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, 2005.
Mitrović, Vladimir. Arhitektura XX veka u Vojvodini. Novi Sad: Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Akademska knjiga, 2010.
Mitrović, Vladimir. Nikola Dobrović: Konkurs za pozorište u Novom Sadu iz 1928-1929. godine. Kultura br. 159, 2018: 154-166.
Mitrović, Vladimir. Konkurs za podizanje spomenika kralju Petru I Karađorđeviću u Novom Sadu iz 1936/37. godine. Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine br. XXXI, 2018: 35-41.
Mitrović, Vladimir. Arhitektura i totalitarizam 20. veka: Arhitekta Albert Šper. Beograd: Orion art, 2018.
Mitrović, Vladimir. Karlo Baranji i Zlate Markov-Baranji: Međuratni skulptorski opus. Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine br. XXXII, 2019: 85-100.
Mitrović, Vladimir. Šilić, Miroslav. Arhitekta Pavle Žilnik (1920-2006). Novi Sad: Akademija umetnosti, 2019.
Palić, Milenko. Izgradnja Malog Limana. Sveske za istoriju Novog Sada br. 1, 1992: 28-33.
Polić, Darko. Janjić, Ivana. Poklon-zbirka dragiše Brašovana. Novi Sad: Galerija Matice srpske, 2023.
Polovina, Goran. Klasicizam u domaćoj arhitekture XIX i XX veka, Beograd: AGM knjiga, 2020.
Prosen, Milan. Ar deko u srpskoj arhitekture. Beograd: Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda, Fakultet primenjenih umetnosti, 2023. 137, 305-306, 334.
Pušić, Milenko. Urbanistički razvoj gradova u Vojvodini u XIX i prvoj polovini XX veka, Novi Sad: Matica srpska, 1987.
Radovanac Živanov, Ana. Arhitektura za radništvo: ustanove u međuratnoj Srbiji. u: Kadijević, A. Ilijevski, A. (Urednici) Arhitektura i vizuelne umetnosti u jugoslovenskom kontekstu. zbornik radova, Beograd: Filozofski fakultet, 2021.
Stamenković, Aleksandar. Arhitekta Nikola Dobrović i Novi Sad. u: Nikola Dobrović Povodom sto dvadeset pet godina od rođenja. zbornik radova, Beograd: SANU, 2023: 155-163.
Stančić, Donka. Novi Sad: Od kuće do kuće 2. Novi Sad: Studio Bečkerek, 2017. 420-425, 494-501.
Stančić, Donka. Lazović, Miško. Banovina. Novi Sad: Prometej, 1999.
Stojanović, Branislav. Arhitekta Dragiša Brašovan. Urbanizam Beograda br. 51, 1979: 17-31.
Toševa, Snežana. Branislav Kojić. Beograd: Građevinska knjiga, 1998. 34, 156, 185.
Čupić, Dario. Poznanović, Milan. Misterija Brašovanovog paviljona iz 1929. godine. katalog izložbe, Beograd: Muzej nauke i tehnike, 2020.
Utakmica za izradu idejnih skica za Bansku palate u Novom Sadu. Novi Sad: Kraljevska banska uprava Dunavske banovine, 1930.

Izvori / dnevna štampa
Hronološki

Anonim. Podizanje palate Radničke komore u Novom Sadu. Pravda 31. januar 1929.
Anonim. Radnička komora u Novom Sadu podiže palatu koja će biti prva građevina savremene arhitekture u Novom Sadu. Vreme 23. oktobar 1929.
Anonim. Nagrađeni projekti za Bansku palate u Novom Sadu. Politika 29. jun 1930.
Anonim. Dom Radničke komore u Novom Sadu. Politika 15. februar 1931.
Anonim. Svečano otvaranje Doma radničke komore u Novom Sadu. Pravda 6. jul 1931.
Anonim. Banska palata biće jedna reprezentativna i monumentalna građevina. Dan 16. jul 1935.
Anonim. Svi planovi za gradnju Banske palate su završeni. Dan 6. septembar 1935.
Anonim. O pregledu planova Dunavske palate od strane stručne komisije. Dan 8. septembar 1935.
Anonim. Stručna komisija pregledala planove palate Dunavske banovine. Dan 13. septembar 1935
Anonim. O završetku korekcije na planovima za palate Dunavske banovine. Dan 9. oktobar 1935.
Anonim. Model buduće palate Banske uprave u Banskom dvoru. Dan 17. maj 1936.
Anonim. Ovih dana stižu detaljni projekti za fundiranje Banske palate. Dan 22. februar 1936.
Anonim. Za godinu dana Banski dvori će, kako nas uveravaju nadležni, biti pod krovom. Dan 20. maj 1936.
Anonim. Radovi na banskoj palate otpočeće zvanično 14 o. m. Dan 13. avgust 1936.
Anonim. Posmatrajući pripremne radove: Novosađani pokazuju veliko interesovanje za izgradnju Banske palate. Dan 22. avgust 1936.
Anonim. 350 radnika zaposleno je svakodnevno na radovima oko kopanja temelja buduće banske palate. Dan 18. septembar 1936.
Anonim. Pošto će se fasada Banske palate i većnice obložiti mramorom umesto crvenom opekom, radovi će biti skuplji za pet miliona dinara. Dan 22. novembar 1936.
Anonim. Na dan 18 o. m. održaće se u Banskoj upravi licitacija za oblaganje nove Banske palate i većnice mermerom. Dan 10. decembar 1936.
Anonim. Već krajem avgusta Banska palata biće pod krovom. Dan 14. mart 1937.
Dotlić, Luka. Do polovine septembra banska palata sa banskim dvorom biće pod krovom. Dan 6. maj 1937.
J. U Novom Sadu se podiže nova palata Dunavske banovine, koja će biti najveća u zemlji. Pravda 16. maj 1937.
Anonim. Banska palata će biti potpuno gotova do početka 1939. godine. Dan 12. septembar 1937.
Anonim. U aprilu 1939 godine treba potpuno da bude predate upotrebi nova Banska palata, administrativna zgrada i većnica. Dan 31. oktobar 1937.
Anonim. Banska palata biće potpuno gotova na proleće iduće godine. Dan 9. jun 1938.
Anonim. Palata Banske uprave u Novom Sadu biće najveća i najmasivnija zgrada na Balkanu. Dan 9. avgust 1938.
Anonim. Banska uprava treba da se useli u novu palate tokom maja. Dan 5. januar 1939.
Gasparini, Đorđe. Inženjer Đorđe Gasparini o podizanju Banske palate. Dan 13. januar 1939.
Anonim. Stručnjaci i privrednici izlažu svoja mišljenja o gradnji nove Banske palate. Dan 22. januar 1939.
Matić, Milivoj. Umetnička vrednost Banske Palate. Novi Sad 29. januar 1939.
Radivojević, Stevan. Predsednik Inženjerske komore g. St. Radivojević smatra da je gradnja Banske palate mogla biti izvršena sa znatno manjim sredstvima. Dan 5. februar 1939.
Gasparini, Đorđe. Ogovar inženjeru Stevanu Radivojeviću. Dan 31. januar 1939.
Anonim. Zašto su obustavljeni radovi na popločavanju fasade nove Baske palate. Dan 16. februar 1939.
Anonim. 15 septembra počeće preseljenje svih odeljenja Banske uprave u novu Bansku palate. Dan 29. avgust 1939.
Anonim. Juče u Novom Sadu izvršeno osvećenje nove Banske palate. Vreme 26. septembar 1939.
Anonim. Juče je osvećena nova Banska palata. Dan 26. septembar 1939.
Anonim. Banska uprava je konačno preseljena u Bansku palate. Dan 11. oktobar 1939.
Kujundžić, Miodrag. Mozaik Boška Petrovića, Dnevnik 9. mart 1955.
B. A. Najveći mozaik u zemlji, Večernje novosti 29. jun 1955.
Antić, Miroslav. Mozaik za Narodnu skupštinu Vojvodine, Dnevnik 10. avgust 1955.
Đ. Đ. Nova zgrada pošte treba da se završi do kraja 1961. godine. Dnevnik 14. jun 1959.
Milosavljević, D. U novom stanu poznanici stari. Dnevnik 28. septembar 1963.

Novosadski graditelji obnove (1850-1860)

bombardovanje-ns

Autor: Vladimir Mitrović

Cilj teksta je da se na osnovu bogatih zbirki planova i mapa Novog Sada u Istorijskom arhivu Novog Sada i Arhivu Vojvodine, brojne istoriografske i memoarske literature prikaže stanje u graditeljstvu Novog Sada u burnom istorijskom periodu sredine XIX stoleće. Obimna postojeća literatura o srpskom narodnom pokretu i vremenu Bune 1848-49. nije se detaljnije bavila vremenom koje je označeno kao graditeljsku obnova Novog Sada. Analiziraće se i neki od planova grada nastali tokom XVIII i XIX veka, zatečeno stanje pre revolucionarnih događaja, situacija posle katastrofalnog bombardovanja grada kao i pojava “graditelja obnove”, kako smo označili delovanje graditelja prvih godina posle odobrenja zajma i ponovne (re) izgradnje novosadskog gradskog jezgra. Pokušaćemo prikazati kako je, u stvari, nastao Novi Sad, tačnije njegovo današnje centralno gradsko jezgro. Godine posle okončanja Bune (1850-1855) ujedno su i vreme nastanka najvećeg broja zdanja u centralnim gradskim ulicama – Zmaj Jovina, Dunavska, Pozorišni trg, Miletićeva, Pašićeva kao i manje susedne ulice. Vreme o kome će biti reči okvirno se poklapa sa trajanjem Vojvodstva Srbija i Tamiški Banat. Burni politički i društveni događaji koji su predhodili a potom trajali, neće biti predmet ove rasprave.

U Vojvodini se rani kapitalizam već i u XVIII veku brže razvijao u poljoprivredi nego u gradskom sektoru privrede, trgovine i zanatstva. Iako je građanska klasa javlja tu već u drugoj polovini XVIII veka, ona je pre svega bila, još i oko 1848. trgovačka i zanatsko-majstorska, esnafska.[1] Vojvodina je u doba pre 1848. godine najvećim delom bila inkorporirana u pojedine mađarske županije (Bačka, Čongradska, Torontalska, Tamiška i Krešo-severinska) ili u okvirima Hrvatske (Srem) a delom pod Komorom i Ratnim većem (pojedine Regimente Vojne krajine, Šajkaška). Takođe su neki gradovi (Subotica, Sombor, Novi Sad, Temišvar) bili izuzeti ispod Županija, pošto su imali autonomiju dobijenu u XVIII veku, kao što su i Potiski i Kikindski dištrikt imali izvesno izuzetno stanje. Tako se ne može govoriti o nekom jedinstvenom vojvođanskom području, koje bi imalo podjednak tretman u svim svojim delovima. Rat koji je usledio sa događajima oko Bune je do početka 1849. godine bio uglavnom lokalnog značaja, vođen na jednom sasvim uskom sektoru, gde su se smenjivale u posedu pojedinih utvrđenih mesta čas srpske, čas mađarske trupe iako sa priličnom svirepošću, nemilosrdno, takoreći do istrebljenja sa obe strane.[2]

Literatura

Literatura koja se bavi novosadskim graditeljima i graditeljstvom prvih godina druge polovine XIX veka nije previše obimna, ali postoji i svakako nije zanemarljiva. Pored sporadičnog pominjanja podataka vezanih za graditeljski fond nastao u to doba, koji se uglavnom odnose na stradanje i uništenje grada, o mapama grada do Bune i graditeljstvu ovog perioda više su pisali predratni graditelj i pisac Daka Popović (1886-1967)[3], kao i istoričarka umetnosti dr Olivera Milanović-Jović.[4] Tokom poslednje decenije se na ovoj problematici dosta radilo u nadležnom Zavodu za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada u okviru pripreme planskih dokumenata, izrade pojedinačnih studija i prikaza brojnih građanskih kuća iz ovog perioda. Ta istraživanja bila su osnova za obimnu studiju grupe autora Umetnička topografija Novog Sada. [5] Istoriografska literatura je znatno brojnija. O obnovi grada posle revolucionarnih događaja pišu svi autori koji se bave istorijom Novog Sada, ili je bar pominju kao jedan od ključnih događaja vezanih za XIX vek u gradu i njegov kasniji razvoj.[6] To je ujedno i period kada je nastala centralna zona grada približno u današnjim okvirima

Karte i planovi grada do kraja XIX veka

Nažalost, do danas ne postoji neki zbirni pregled karata i mapa Novog Sada, starijih i iz ovog perioda. Ipak, ova tematika je privlačila određeni broj istraživača a veći broj karata, mapa i planova u više je navrata publikovan. [7] U Zbirci karata Rukopisnog odeljenja Biblioteke Matice srpske čuva se jedan broj karata grada, kao i u Muzeju Novog Sada, Muzeju Vojvodine i još nekim institucijama (Istorijski arhiv Novog Sada, Arhiv Vojvodine). Jedan deo starijih karata nalazi se u Beču (Vojno-istorijski arhiv) i Budimpešti (Državni arhiv, Sečenji biblioteka) i poslednjih godina su bile prikazane na izložbama kada se i pisalo o njima.

Daka Popović je jedan od prvih domaćih autora koji se sistematično bavio urbanističkim i arhitektonskim analizama razvoja grada, kao i analizom poznatih starih karata grada. Popović polazi od najstarije orografske karte autora majstora Lazzarus-a, sekretara ostrogonskog kardinala Tome, nastale neposredno pred Mohačku bitku a objavljene u Ingolštatu (1525). Na toj karti Popović uočava naziv Bistritz, na mestu na kome se nalazi Novi Sad. Taj naziv je preneo na svoju kartu i kasniji holandski kartograf Mercator. Novi Sad, piše Popović, niče i stihijski se razvija preko puta tvrđave nasred inundacionog (plavnog) terena Dunava i na njegovoj prvoj terasi podložnoj poplavama. Komentarišući nepreciznost crteža brojnih savremenika, Popović zaključuje da je se na tim krokijima retko šta može pouzdano pročitati, jer su ih autori radili pri različitim vodostajima Dunava (što je jako bitno, obzirom na površine koje su bile plavljene) a nekada i po lošim skicama ili, pak, po svedočenjima očevidaca.

Zasluženo više pažnje i prostora Popović posvećuje jednoj znatno ozbiljnije crtanoj karti grada iz 1745. godine, koju je načinio vojni inženjer A. Caltschmidt (Karlšmit) – ‘’Plan Novog Sada’’ iz 1745. godine (Istorijsko odeljenje Muzeja Vojvodine inv. br. 129). O ovom svakako najdetaljnijem planu grada iz XVIII veka opširno je pisano a sam plan je publikovan u više navrata.[8] Na Karklšmitovoj karti Popović analizira pozicije novosadskih hramova i groblja koje su prostorno jasno i precizno naznačene. O ovom planu detaljno je pisala i O. Milanović-Jović sa prepisom natpisa na karti.

Oslobođenjem grada, tačnije od proglašenja Novog Sada kao slobodnog kraljevskog grada, 1748. godine, otpočinje drugi urbanistički i građevinski period koji će trajati narednih stotinu godina. Prva karta nastala u ovom periodu je “Karta terena i zemlje koja pripada Slobodnom kraljevskom Gradu Novom Sadu” iz 1764. godine, autora vojnog stručnjaka Georga Tomerlina (karta se čuva u planoteci Državne arhive u Budimpešti – S.11. kom. Terk. No. 476a). Iz iste godine potiče i “Karta Novog Sada sa Petrovaradinom” (Originalni naziv: “Mappa des der kuniglichen Freisadt Neusatz”) koja se čuva u Zbirci karata Rukopisnog odeljenja Matice srpske (inv. Br. 703).

O nekim kartama koje Popoviću nije pominjao piše kratke zabeleške Olivera Milanović-Jović. Ona pominje mapu koja prikazuje bojište iz 1716. godine, gde su označena dva naselja na mestu grada – Kroatendorfel, otprilike na prostoru gde se završava stari železnički most, i Raitzenstadtel, koncentrisan na sam centar grada, odnosno raskrsnicu glavnih puteva. Karta se čuva u bečkom Ratnom arhivu a publikovana je u Spomenica grada Novog Sada (1933. str. 2). Drugi plan koji se manje pominje je ‘’Plan Petrovaradina’’, takođe iz bečkog Ratnog arhiva, na kome se prikazuje naselje u Petrovaradinskom Šancu, sa označenim gabaritima kuća. Plan je takođe publikovan u Spomenici grada Novog Sada (str. 227). Ostale poznate karte grada, samostalne ili zajedno sa Petrovaradinom, nastale od XVII veka do Bune (1697; 1716; 1738; 1745; 1784; 1805; 1845; 1849. i kasnije 1862. i 1884) ređe su spominjane i komentarisane, mada su neke od njih davno poznate i više puta publikovane.

Najsadržajniji i najprecizniji planovi Novog Sada potiču iz druge polovine i kraja XIX veka. Poznati Sauterov plan (1885) prozvan po autoru, merniku Josifu Sauteru, štampan u vidu litografije, čuva se u Muzeju Grada Novog Sada i Biblioteci Matice srpske (Pg V 6). “Nacrt slobodne kraljevske varoši Novi Sad”, kako se plan zvanično zove, donosi detaljan prikaz ulične regulacije grada sa ucrtanim gabaritima pojedinačnih objekata i brojevima kućišta, odnosno parcela dok su javne zgrade i hramovi posebno naznačeni. Plan ima natpise na srpskom, mađarskom i nemačkom. Sauterov plan kao ključni prikaz grada u drugoj polovini XIX veka u literature je detaljno analiziran i više puta publikovan.

Do kraja XIX veka načinjeno je još nekoliko planova Novog Sada od kojih se ističu naredna tri: “Novi Sad i Petrovaradin“, 1891. – u originalnom nazivu Neusatz und Peterwardein – koji se čuva u Biblioteci Matice srpske (GK II 49-2422). U izdanju za građane, 1896. štampana je “Karta slobodnog kraljevskog grada Novog Sada” i njegovog atara koju je izradila mernička kancelarija Stevana Slavnića i Leopolda Bercelera, obaveštava Branik od 6. februar 1896. godine. “Plan slobodne kraljevske varoši Novog Sada” (Ujvidek szabad kiraly varos terkepe) iz 1900. autora mernika Junkera Karolja (Karoly) u razmeri 1: 7200 čuva se u Biblioteci Matice srpske (Pg III 17* 4) i budimpeštanskoj Sečenji biblioteci (TM. 10530).

Nezaobilazna materija pri izučavanju ove problematike na konkretnim primerima novosadskih kuća je detaljno prikupljena i prezentovana Zbirka planova i mapa autora arhitekte Milana Gobeca: Magistrat slobodnog kraljevskog grada Novog Sada (1748-1918,  Istorijski arhiv Novog Sada, Novi Sad, 1985. Ovaj opširni i detaljni katalog svih planova razrešio je brojne nedoumice koje su se javljale prilikom datovanja pojedinih objekata. Autor je sveobuhvatnim pregledom, zasnovanim na bogatim i uređenim fondovima Istorijskog arhiva Novog Sada i Arhiva Vojvodine koji do pojave ovog popisa nisu bili do kraja označeni i publikovani, pripremio teren budućim istraživačima snabdevši ih detaljnim popisom planova novosadskih kuća. Planovi i mape raspoređeni u tri zasebne celine – Planovi grada i delova grada sa okolnim teritorijama, Planovi objekata i Planovi iz zbirki budimpeštanskih arhiva. Drugi deo popisa, svakako najvredniji za istoriju lokalnog graditeljstva u navedenom periodu, složeni su prema numeracijama kućišta (placeva) ustanovljenoj 1819. godine, koja je primenjena i jasno vidljiva na Sauterovom planu Novog Sada iz 1885. Ova numeracija je važila do 1890. kada su u upotrebu uvedeni nazivi ulica sa kućnim brojevima. Brojevi kućišta su bili u upotrebi i posle ove godine a bili su uočljivi još na retkim kućama u Železničkoj, Miletićevoj, koje su do skora postojale.

Građanske kuće [9]

Najveća poplava koja je Novi Sad zahvatila tokom XVIII veka bila je ona u proleće 1770. godine kada se veći deo tadašnje gradske teritorije našao pod vodom. Može se pretpostaviti da je posle povlačenja vode, pa narednih nekoliko građevinskih sezona, nastao zamah u graditeljstvu Novog Sada usmeren ka popravljanju i saniranju kuća ali i izgradnji novih, svakako na mestima starijih. Neposredna istraživanja na pojedinim građanskim kućama takođ nas usmeravaju na poslednju četvrtinu XVIII veka kao godine nastanka velikog broja kuća u centralnim gradskim područjima. Nema sumnje da su i ove spratne kuće nastale na mestima predhodih prizemnih kuća koje neki istraživači opisuju kao dosta “tursku”. O izgledu i strukturi tih građanskih kuća, koje su zauzimale manje parcele nego danas u centralnim gradskim ulicama, može se samo nagađati.

Iz vremena baroka, koje je kod nas nešto pomereno dublje u XVIII vek, kako izgleda, u gradu ima sasvim malo objekata. Najuočljivija karakteristika su svakako naglašeno strmi krovovi kao na većini kuća u Petrovaradinskom podgrađu koji se sa sigurnošću mogu datovati u prvu polovinu XVIII veka i poslednje godine tog perioda. Osim hramova i Plebanija malo je objekata koji izvorno potiče iz tog veka. U samom gradu, jedna od najstarijih objekata koji su sačuvali stme krovne kosine je kuća poznata kao Raletićeva palata, čvrsta barokna jednospratnica, smeštena na uglu Jovine i Pašićeve ulice, preko puta Vladičanskog dvora, kao I objekat preko puta, na uglu Jovine i Dunavske ulice.

Za veliki broj kuća u Dunavskoj, Jovinoj, Miletićevoj i Pašićevoj ulici, O. Milanović-Jović, sa punim pravom, pretpostavlja da su im podrumi i niže zone svakako podignuti tokom druge polovine XVIII ili prve polovine XIX veka. U Buni su, po njenim istraživanjima, nastradale gornje zone objekta i svakako krovovi ali u vreme obnove, kako se graditeljska moda promenila, krovovi više nisu bili toliko strmi kao u doba baroka. Inače, ista autorka je napravila i stilsku podelu graditeljstva u vremenu XVIII i XIX veka, po hronološkom redosledu, koji bi mogla odgovarati dešavanju na lokalnom nivou – period baroka (1740-1780), prelazni period od baroka ka klasicizmu (1780-1820), klasicizam (1820-1860), romantizam (1850-1880). Ova podela se mora uslovno shvatiti posebno zbog godina trajanja koje su uzete relativno proizvoljno, bez oslonca u nekim konkretnim događajima. Takođe uslovna su i sama tumačenja stilova na objektima koja se svode na komentarisanje sistema zasvođavanja ili ukrasnog repertoara pojedinih građevine koji su osnovni nosioci stilskih osobina. Ipak, i pored ovih proizvoljnosti, autorkina podela se može posmatrati kao autentičan i tačan zaključak u koji se mogu umetnuti veći deo građevinskog fonda Novog Sada a kako izgleda i čitave teritorije današnje Vojvodine.

Tokom prve polovine XIX veka Novi Sad je bio nevelika varoš na periferiji velikog carstva, mirnog patrijahalnog života gde su zanatlije i trgovci – Srbi, Nemci, Mađari, Graci, Cincari i drugi – bili čvrsto organizovani u cehove. Dok je sam centar varoši bio naseljen trgovcima i zanatlijama, neposredna okolina bila je prepuna malih baštovanskih poseda koji su, kao neka vrsta pojasa, varoš spajali sa okolnim atarima iz kojih su crpeli hranu ali i novo stanovništvo. Tokom četvrte decenijie Novi Sad postaje nešto razvijeniji, posebno u trgovini nakon osnivanja prve parobrodne stanice u gradu (1836). U narednoj deceniji u gradu su bile zabeležene i prve manafakture, preteče fabrika, duvana, alkoholnih pića, tekstila, svile i sl. U tom periodu postoje i dve štamparije i četiri majstora knjigovesca što govori i o stanovitom usponu kulturne delatnosti – Osnivanje Srpske gimnazije (1810), književnog časopisa Srpski letopis (1825), Srpske čitaonice (1845) itd.[10]

Prema autentičnom svedočanstvu Mihaila Polit-Desančića, u njegovoj knjizi ‘Pokajnici’, Novi Sad je u prvoj polovini XIX veka imao uglavnom poluorjentalnu strukturu i fizionomiju. Bilo je tu kuća, zapisuje Polit-Desančić, baš i na pijaci, sa rogljevima, sa doksatima, dućana sa takozvanim ćepencima. Kuće sui male široke streje, tako da sip o kiši mogao ići po suvom čitavim Dunavski i Ćurčijskim sokakom, pa i pijacom. Te široke niske streje činile su das u ulice sasvim nisko izgledale… Dunavski sokak naličio je na kakvu tursku varoš – imao je sasvim orjentalni tip. Pijaca je malo lepše izgledala, ali je i tu bilo dosta orjentalnih kuća. [11]

Svi autori se slažu, a podatci kako izgleda potiču od starijih pisaca i istoričara, kao i Dake Popovića, da je jedna od prvih zabeleženih izgrađenih zdanja u starom gradskom jezgru bila zgrada starog Vladičanskog dvora, koju je podigao Viserion Pavlović 1741. godine i koja je postojala sve do Bune, na otprilike istom mestu gde se danas nalazi novi Vladičanski dvor (arh. Vladimir Nikolić, 1901). Bio je to objekat na sprat, građen od tvrdog materijala, pokriven crepom i okružen zidom postavljen neposredno uz veliku baru, na današnjoj Ribljoj pijaci.

I pored nepostojanja očuvanih planova, koji su uglavnom izgoreli u Buni, a na osnovu pretpostaki, sa sigurnošću se može tvrditi da je veliki deo objekata u centralnim gradskim ulicama svakako postojao u različitim obliciima tokom prve polovine XIX veka kao i da je jedan njihov deo izgrađen u ranijem periodu, svakako ne pre 1780-ih godina, svakako početkom XIX veka. Ipak, katastrofalno bombardovanje grada sa Petrovaradinske tvrđave koje je izazvalo sveopšti požare i u pepeo pretvorilo veći deo tadašnje varoši i u značajnoj meri je promenilo dotadašnji izgled Novog Sada.

Bombardovanje grada i posledice

Brojni su događaji predhodili bombardovanju i uništenju Novog Sada, kako na nivou Carevine u kojoj je Novi Sad figurirao kao jedno od najjužnijih (u zvaničnom poimanju naznačen kao neprijateljska) naselja smeštenih premo puta Petrovaradinske tvrđave, tako i na lokalnom nivou u svetlu organizovanja Srpske Vojvodine, sabora u Karlovcima, burnih događaja u okolini grada, neprijateljstva i bitaka. O tim događajima koji su neposredno predhodili bombardovanju grada kao i o posledicama sačuvano je više autentičnih svedočenja.[12]

Grad je duže vreme, tačnije tih nekoliko meseci, bio pošteđen opšte ratne oluje. Tokom jeseni i zime 1848. kao i u proleće 1849. godine u okolini grada vode se žestoke bitke između zaraćenih Mađara i Srba. Petrovaradinska tvrđava je bila glavno uporište Mađara, te su docnije pristigle carske trupe pod komandom bana Josipa Jelačića tokom juna pokušavale da je zauzmu. Kada su carske trupe ušle u grad, vojnici su se razmestili po ulicama. Krstarili su gradom, ulazili u kuće, tražeći navodno prisutne neprijateljske vojnike. Veoma napeta situacija kuminira 11. juna predveče kada se trupe raspoređuju za napad na postaje mađarske vojske u samom gradu. Do zore se ništa nije preduzimalo, pisao je Đorđe Stratimirović u svojim uspomenama. Tada grof general Drašković, vođa jedne carske brigade, bez naročitog razloga, pokuša da napadne mostobran. Sa velikim gubitcima morao je da od toga odustane jer Mađari počeše iz grada Varadina sipati kartač i granate na napadače, te otpoče bombardovanje i rušenje Novog Sada. U tri sata ujutro topovi sa tvrđave su zasipali grad sa svih strana sa ognjenim projektilima koji su odmah i zapalili varoš na više mesta. Vetar je potpomogao širenju požara noseći plamen preko drvenih krovova, još dok je trajalo bombardovanja a potom i požar. Vojska je još tokom noći upadala u napuštene kuće, pljačkajući koliko joj je požar dozvoljavao. Pred podne grad je već ličio na jedno plameno more čije su varnice padale i na Petrovaradin. Novi Sad nije samo sagoreo već je bio i detaljno opljačkan, zapisali su svedoci.

Drašković, po naređenju bana Jelačića, ulazi u sam grad tokom bombardovanja da izvede vojsku. Njegovo svedočenje sasvim je autentično i istoričari ga često koriste da bi opisali stanje u Novom Sadu u vreme katastrofalnog bombardovanja. Sva je varoš u strašnom plamenu stajala, zapisuje Stratimirović. Kuće i crkve su se rušile, a u manjim sokacima ležahu čitave barijere gorućih greda od krovova, tako da sam se ja, kao rođeni Novosađanin, jedva mogao orjentisati. Mađari su još i drugi dan sve do dva, tri sata posle podne rušili Novi Sad, tako da je od cele varoši samo Uspenska crkva i dve do tri kuće ostalo. Uništeni su bili čak i voćnjaci. Srpski kraj varoši oko Almaške crkve bio je veoma razrušen, jer se Temerinskom ulicom carska vojska povlačila ka Kaću i bila meta najžešćeg napada sa Tvrđave. Bombardovanje mora da je bilo strašno, leteća đulad sa Tvrđave mogla su se videti i golim okom. O tom žestokom napadu svedoči i jedan italijanski letak iz Muzeja Vojvodine, na kome je (shematizovano) predstavljen sam čin bombardovanja.

Oko posledica ovog napada na grad istoričari se uglavnom slažu da su bile katastrofalne. Bombardovanjem je porušen centar ovog baroknog grada sa Gospodarskom, Futoškom, Kameničkom, Đurčijskom, Hlebarskom i drugim ulicama. Srušena je Saborna crkva sa obližnjom Grčkom školom, Nikolajevska i Almaška crkva sa okolnim blokovima, varoška kuća, stari vladičanski dvor gde je izgorela arhiva i biblioteka kao i obližnja škola sa arhivom. Teško je oštećena Jermenska crkva a izgorele su sve škole, hoteli kao i Han kod Nikolajevske crkve sa okolnim blokovima kuća. Slična sudbina zadesila je i malu evangelističku crkvu sa parohijskim domom kojom prilikom su izgorele sve knjige i arhiva koja se tu nalazila. Izgorela je i sinagoga, sagrađena 1816., štamparija Danila Medakovića kao i kuća Jovana Hadžića, u kojoj je bio smešten štab bana Jelačića, na centralnom trgu, sa njegovom bibliotekom od tri hiljade knjiga i sakupljenom građom za istoriju srpskog naroda. Od 2812 zgrada ostalo je čitavih samo 808 a i one su većim delom bile opljačkane i polurazružene. [13] Bila je to najveća katastrofa u istoriji Novog Sada. Grad je neko vreme bio napušten jer se stanovništvo svih konfesija sklonilo na njima prijateljska mesta – katoličko u Petrovaradin i Futog, pravoslavno u Šajkaš, Zemun i Slavoniju.

Posle povlačenja carske vojske na sever, mađarski deo građanstva, pod zaštitom petrovaradinske posade, obrazovala je svoj Magistrat u porušenom gradu 30. jula. Polovinom avgusta u razrušeni grad se ponovo vraća carska vojska u nameri da uspostavi red i mir, da spreči dalju pljačku i anarhiju koja je nastupila u avetinjski napuštenom gradu. Mada je grad bio skoro u potpunosti uništen i bez osnovnih potreba za odvijanje normalnog života, posle par nedelja polako počinju da se vraćaju neki trgovci, radnje se postepeo otvaraju pa se moglo kupiti ono što je bilo najneophodnije. Od 18 hiljada stanovnika koliko je grad imao pre Bune, u Novi Sad se do 1852. godine vratilo svega sedam hiljada. Zabeleženo je da još 1860. godine u gradu bilo preko pet stotina porušenih domova što se za naselje ondašnje veličine može s pravom smatrati pravom katastrofom.

Može se pretpostaviti da je tokom dva dana bombardovanja grada najveća šteta na objektima izazvana požarom, što praktično znači da su izgoreli kompletni krovovi i sve drvene krovne konstrukcije koji su, shodno načinu gradnje prethodnog perioda, bili znatno strmijeg nagiba u skladu sa graditeljskom praksom s kraja XVIII ili tokom prve polovine XIX veka. Razorna moć projektila sa tvrđave nije bila ogromna. Sama đulad, različitih, uglavnom manjih obima, nisu mogla znatnije rušiti građevine od tvrdog materijala. Toj tezi u prilog govori i manje đule koje još uvek stoji na spratnom pojasu kuće u Dunavskoj 2, koje se, praktično, samo zarilo u zid. Mada su svedoci dramatično opisivali samo bombardovanje velika je verovatnoća da se to odnosilo samo na požar koji je buktio gradom pospešen i vetrom, kao i nezaboravni efekat kojim se svedoci bili ‘’fascinirani’’.

Još jedan očevidac, nemački književnik i putopisac Sigfrid Kaper, u svom zanimljivom putopisu ‘’Sudslavische Wanderungen’’, ovako opisuje izgled grada posle bombardovanja: ‘’U Novom Sadu su zaostali jedva šest od onih dvadeset hiljada stanovnika, što ih je pre bilo. Ti što zaostadoše, skloniše se posle u seoske kuće ili kolibe, tamo na severnom rubu varoši. Tu sada žive skučeno, izloženi svim mukama oskudice i bolestima grozničave klime, čija se zla udvostručavaju življenjem u takvim gomilama’’.[14] Negde u to vreme, samo deset godina posle bombardovanja, verovatno tokom leta 1859. godine prvi srpskih fotograf Anastas Jovanović (1817-1899) načinio je prvu fotografiju (stereotipiju) Petrovaradinske tvrđave sa novosadske strane Dunava koja se čuva u Muzeju grada Beograda. Ova fotografija se može tumačiti i na simboličan način: slikano je mesto sa koga je grad skoro sravnjen sa zemljom, a iza kamere i fotografa je grad u kome još traje velika obnova. [15]

Pitanje erarnog zajma, pokušaj izmeštanja centra i obnova grada

O dešavanjima oko erarnog zajma detaljno je pisao Vasa Stajić. [16] Već u septembru 1849. godine, pre nego što je započela sa radom civilna vlast u Novom Sadu, pod predsedništvom upravitelja grada majora Petra pl. Duke, održana je sednica opštine na kojoj je zaključeno da se u Peštu i Beč pošalje deputacija u vezi sa traženjem zajma za obnovu grada. Pošto je od tadašnjih vojnih vlasti bilo teško dobiti dozvolu za slanje deputacije, tek se 27. novembra održava nova skupština na kojoj se izdaje punomoć deputaciji od deset članova, viđenih Novosađana, da kod opštine monarhije, privatnika i velikih trgovačkih kuća traži zajam za nesrećni Novi Sad. U Pešti deputaciju prima general Hajnau, glavni upravnik Ugarske. General je bio obavešten da je Novi Sad u gomili ruševina (Schuthaufen) i da se u gradu ne može živeti. Na osnovu ovih informacija, general predlaže da se grad osnuje na daljini od 600 hvati od sadašnjeg mesta ili da se nasele gradski atari naspram Kamenice kako bi se obezbedila dovoljna razdaljina od Tvrđave u slučaju nekog novog bombardovanja. Ta vest, puštena iz vojnih krugova u Petrovaradinu, izazvala je predhodnog meseca uznemirenje i brigu među građanima Novog Sada.[17]

Deputacija, predvođena Jovanom Subotićem, oštro se suprostavila ovom predlogu i iznela niz podataka koji govore o nešto manjem stradanju grada nego što se mislilo: … u Novom Sadu živi preko deset hiljada duša, u jezgru grada varoši (su) veliki domovi koji bi, po tom predlogu, morali biti srušeni… Zidovi su samo lišeni krovova ali postoje sa temeljima; dućani i sobe su kvelbovani (zasvedeni) u prizemljima gde žive mnogi trgovci, majstori i otmeni činovnici. Deputacija nadalje uverava generala da varoš postoi, da toliko kuća postoeji, koe samo reparaciju na zidovima potrebuju, a samo krovovi da su izgoreli, koliko dobri kuća ot jednog i dva kata stoe … dakle, nie istinito što su opisali Novi Sad da ga konačno nema… [18] Posle Pešte delegacija odlazi u Beč gde je prima ministar  unutrašnjih poslova Aleksandar Bah, koji obećava da će svaku svoju mogućnost upotrebiti da se Novi Sad jošte bolje podigne, nego što je bio. Deputaciju potom prima i baron Sini, guverner Nacionalne banke, koji ih izveštava da je za Novosađane predložio četiri miliona forinti srebra “da mogu ljudi svoje kuće nazidati,” koliko su Novosađani procenili štetu od bombardovanja. [19] Deputacija u memorandumu (od 8. januara 1850), koji je predala svim faktorima, traži za Novi Sad da se ukine naredba komande Petrovaradinske tvrđave (od 18. novembra 1949), koja je zabranila svaku dalju opravku pogorelih zgrada; da se takođe ukine naredbe vrhovne komande da se sve zgrade u rejonu Brukšanca imaju razneti kao i da se grad ostavi na svom pređašnjem mestu i da se njegova obnova i izgradnja pomogne odštetom. Stajić takođe navodi primer Marka Popovića, jednog od članova deputacije, koji je za obnovu svoje kuće kao jedan od prvih dobija 4 hiljade forinti. On je privatnim putem našao sredstva i svoju kuću obnovio tokom jedne sezone (proleće – jesen 1850) i da je u nju uložio oko 6 hiljada forinti. Kada je Popović posle video kakao se razdaje državni zajam, predomislio se i u proleće 1854. godine zatražio (i dobio) naknadno još tri hiljade forinti koje je upotrebio možda za zidanje mlina, dok je kuća mogla sama sebe isplaćivati. Godine 1852. godine njegova kuća na pijaci je donosila hiljadu forinti godišnje. Ipak, velićina zajma koji je dodeljen Novom Sadu (konačno oko 1,5 miliona forinti) i koji je kasnije dodeljivan građanima znatno je varirao.

Razdavanje (dodela) državnog zajma Novosađanima, piše Stajić, od milion i po forinata, samo je počelo za vreme načelnikovanja Pavla Jovanovića (od oktobra 1849 do novembra 1850) a dovršeno je za vreme Grigorija Jovšća (do oktobra 1853). Za vreme Jovanovića obrazovan je odbor koji je imao određivati kome će se dodeliti zajam, kako će se obezbediti državna blagajna, odnosno grad, jer je ovo jamčio svaki pojedini zajam, a imao je i kontrolisati upotrebu zajma. Pod predsedništvom Isidora Nikolića u tom odboru su bili kućevlasnici Jovan Polit, Georgije Koda, Jovan Sterio, zidar Andreas Haner, drvodelja Johan Viderlenner i inženjer Hajnrih Gonžorovski. Prema instrukcijama zajam je trebalo dodeliti za obnovu kuća u Dunavskoj, Glavnoj i Gospodskoj (Zmaj Jovinoj), Đurčijska (S. Markovića), Lebarska (Miletićeva), Futoška te Ulica gradske kuće, Nasip-ulica i Temerinski put dokle je porušen. Ako li šta pretekne, pozajmiće se za obnavljanje Grčkoškolske, Lutrijske ulice (Mite Ružića), Zlatne grede, Danilove (M. Vidakovića) i Nasip-ulice, Pozorišne i Fazanove, Kazandžijske (J. Subotića) i Županiske (Šafarikova), Piroške (deo Rumenačke) i Kisačkog puta. Sve ostale ulice u gradu dolaze na red tek posle ovih. Zajam se daje samo za ponovno zidanje bivših kuća, a ne za zidanje na kućištima na kojima kuća nije bilo. Zajam je takođe dodeljivan samo za privatne kuće, a ne za javne zgrade – škole, zvanja, bolnice. Prvenstvo su imali vlasnici kuća koji su već započeli obnavljanje o svom trošku, a bez zajma ga ne bi mogli i dovršiti, tako i vlasnici koji su građu za zidanje već nabavili. Odobreni zajam će se izdavati u tri rate: prva rata, čim se zajam odobri; druga, kad je građa već nabavljena; treća, kad je zidanje upola već gotovo. Pri odobrenju planova treba uvek imati na umu interese saobraćaja, čistote i zdravlja. Zajam od 1, 5 miliona forinti dat je pod tako povoljnim uslovima, da više ima karakter dara, zaključuje Stajić.[20]

Tokom istorijskih događaja teško je sa detaljnim uspehom rekonstruisati i analizirati dešavanja tokom nekoliko narednih godina. Ovde je svakako u pitanju tek nekoliko graditeljskih sezona, od proleća 1850 pa do okvirno 1855. godina. Treba imati u vidu da građevinska sezona u ovima krajevima može da traje od proleća do jeseni a da su zimski periodi korišćeni za prikupljanje dokumentacije, pripreme izgradnje, obezbeđivanje građevinskog materijala, organizovanje ciglana, angažovanje majstora – zidarski majstori, zidarski paliri, zidari, tesari, limari i druge zanatlije.

U analizi šeste decenije, od 1850-1860. godine veliku pomoć nam pruža pomenuta Zbirka planova i mapa preko koje možemo rekonstruisati ovaj veliki period obnove. Mada je trajao samo relativno kratko, okvirno oko deset godina, u to vreme je, kako izgleda prema sačuvanoj planoteci, obnovljeno je i podignuto najveći deo centralnog gradskog jezgra Novog Sada koji je u to vreme faktički predstavljao grad. Rubne oblasti, danas sastavni delovi grada, bile su u manjoj žiži obnove, koja je verovatno nastavljena i kasnijih godina, svakako pod drugačijim uslovima.

Planovi kuća i nadležne institucije

Obaveza podnošenja planova Magistratu na saglasnost i praksa čuvanja jednog primerka plana u gradskoj arhivi postepeno je ustanovljen od strane državne administracije od ranog perioda razvoja grada.[21] Veliku kolonizaciju započetu tokom osme decenije XVIII veka radi naseljavanja pustih teritorija novim stanovništvom, pratili su i odgovarajući propisi o načinu gradnje kolonističkih kuća i naselja, izdati od strane Namesničkog veća u Požunu (Bratislavi)[22]. Isto veće je tokom 1785. godine odredilo sadržaj i shemu predračuna radova za gradnju privatnih i javnih objekata. Od tada je postalo obavezno podnošenje planova uz takve zahteve, dok je uvođenjem ove jednoobrazne forme u celoj Monarhiji državna administracija umnogome olakšala svoj rad i kontrolu nad donetim odlukama. Jedna od najvažnijih naredbi, objavljena 1787. godine, kojom se obavezuju svi koji podižu građevine da “gradnju moraju prijaviti radi očuvanja strukture grada i izbegavanja sukoba sa komšijama”.[23] Osnivanjem mesta Gradskog mernika (Civitatis geometra) 1816. i obrazovanjem Građevinskog estetskog odbora (1817) organizovana briga o razvoju Novog Sada dobila je konkretne vidove. Građevinski estetski odbor, je od svog osnivanja davao predloge za izdavanje odobrenja za gradnju na osnovu kojih je Magistrat donosio konačne odluke. [24]

Institucija gradskog mernika zaživela je 1819. kada je prvi zvanični i ovlašćeni gradski mernik, ing. Anton Bauer stupio u službu. Njegov prvi zadatak je bio sistematsko premeravanje grada i prenumeracija parcela koja je potom važila u period 1819-1890. o čemu je već bilo reči. Bauera na mestu gradskog mernika u junu 1822. zamenjnuje Lazar Knežević (?-1849) koji početkom sledeće godine podnosi Magistratu priznanicu da je primio mape grada i geometarske instrumente. Lazarević je praksu arhitekte stekao tek u službi a istakao se pri podizanju nasipa protiv poplave.[25] Tokom 1840. godine na mesto mernika dolazi Ilija Oberknežev dok 1846. kao drugi mernik se pojavljuje Jovan Bugarski, građevinar rodom iz Dobrinca (današnja Slovačka) koji je diplomirao na peštanskom univerzitetu 1838. godine. Teodor Đomparić izabran je na mesto gradskog mernika (i ekonoma) 1860. dok je 1868. godine tu dužnost obavlja Mladen Jovanović.[26]

Najstariji sačuvani planovi za pojedinačne objekte na teritoriji Novog Sada sa početka XIX veka bili su priloženi Magistratu na razmatranje uglavnom u vezi sa arbitražom u slučajevima sukoba različitih interesa, vojne i civilne vlasti ili nerešenih susedskih odnosa. Sve ranije naredbe iz druge polovine XVIII veka važiće i u vreme velike obnove grada nakon rušenja tokom 1848. U to vreme se najveći broj planova javlja kao sastavni deo molbi podnetih Komisiji za dodelu pomoći iz erarijalnog zajma radi opravke starih ili podizanja novih kuća. Kontrolu ispravnosti planova vršila je inspekcija Srpskog vojvodstva i Tamiškog Banata u Temišvaru koji je u to doba bio sedište administrativne uprave kojoj je Novi Sad teritorijalno pripadao. Za taj posao je uglavnom bio odgovoran novopostavljeni varoški inženjer Johan Roter kao građevinski inspektor koji se javlja kao potpisnik odobrenja najvećeg broja planova poslatih iz Novog Sada u Temišvar na saglasnost u periodu 1850-1860. godine.

Ulice, ulični potezi i kuće

Položaj svih objekata koji su izgrađeni ili obnovljeni tokom ovih pet godina bio je svakako determinisan zatečenim stanjem – ulični niz kuća postavljen na regulacionoj liniji, duboke i relativno uske parcele koje su, u slučaju Dunavske ulice i desne strane Jovine, izlazile na obližnju baru, prostor gde je bila stajaća voda na širem okruženju današnjeg Dunavskog parka i Sokolskog doma sa igralištem. To su tredicionalne srednjoevropske gradske kuće, nešto manjih gabarita, sa dućanima i lokalima u prizemljima i stanovima na spratu. Dvorišni traktovi, čvrsto vezani za ulične frontove, imali su slične namene: prizemlja su često korišćena za magacine i manje radionice a ponekad su bila i stambenog karaktera, kao i spratna postrojenja. Dvorišni traktovi bili su postavljeni, zavisno od položaja glavnih ajnfort prolaza – suprotno od njih – uz levu ili desnu brazdu dvorišnih parcela. U najrazvijenijim oblicima postojala su oba dvorišna kraka u originalnoj postavci ili spajanjem objekata kao u slučaju nekih primera u Dunavskoj ulici.

I pre samog raspisivanja erarnog zajma i njegove operativne raspodele, neki od trgovaca i kućevlasnika su samostalno krenuli u obnovu svojih kuća. Poznavajući ondašnji stepen graditeljske prakse, bez iskusnijih i veštih majstora, može se pretpostaviti da su te intervencije bile privremenog karaktera, usmerene na osnovnu zaštitu kuća od vremenskih nepogoda, pokrivanje krova i sličnih graditeljskih aktivnosti. Sa zajmom, o kome se u graditeljskim krugovima čitave tadašnje države svakako znalo, u grad stižu civilni i vojni graditelji – baumajsteri, zidarski majstori, paliri, zidari i drugi građevinske zanatlije – privučeni mogućnošću za nove poslove. Na taj zaključak navodi činjenica da se brojni baumajsteri u inače dobro očuvanim gradskim arhivima (IANS i AV) pojavljuju samo u kratkom periodu, 1850-1855. godina, a potom nestaju iz spisa što su se redovno podnosili Magistratu na uvid prilikom gradnje i obnove kuća. Mada u suštini nema dovoljno podataka na osnovu kojih bi se mogao rekonstruisati rad pristiglih, uglavnom iz nemačkih zemalja i zatečenih baumajstera. Pretpostavka da je njihov dolazak u grad bio privatnog karaktera – svakako ne u organizaciji novosadskog Magistrata – i da se lokalno stanovništvo upoznalo sa njihovim radom na osnovu gradnje objekata u centralnim delovima grada, čini se tačna. Verovatno je da su oni prilikom rada za bogatije investitore, trgovce iz centralnih ulica bili angažovani i na izradi planova za jednostavnije građanske kuće na ondašnjoj gradskoj periferiji, što danas znači na području šireg gradskog jezgra. Po već ustaljenoj praksi oko odobrenja građevinskih planova, o čemu je već bilo reči, tokom ovog perioda svi planovi uz molbe za dodelu zajma slivaju se u Temišvar, kao ondašnje administrativno središte, u kancelariju nadležnog carskog činovnika Johana Rotera, zaduženog za njihovo odobravanje. Povremeno je Roter, kako saznajemo iz dopisanih komentara planova, shodno svom stručnom legitimitetu, u pristigle planove unosio određene izmene, ispravke i komentare radi poboljšanja i pojednostavljivanja same izgradnje.

U dosadašnjoj literaturi, jedino je Daka Popović detaljnije analizirao pojavu graditelja obnove: “Skromni zajam koji je pružila bečka vlada i car Franc Josif građanima i crkvenoj opštini bili su nedovoljni za obnovu; vitalni građani su morali sami da krenu na obnovu svoga grada… Samo finansijskoj iscrpljenosti Beča ima se pripisati što Novi Sad tada nije preseljen dalje od Dunava i tvrđave. Dabogme da se pri obnovi grada nije težilo za stilskom izgradnjom kuća i ono nekoliko javnih zgrada. Sve se gradilo na starim temeljima i na brzu ruku… Za Bahovih deset godina (….) grad je uglavnom bio izgrađen, više provizorno nego monumentalno i definitivno, ali je u njemu pojačanom brzinom pulzirao nov politički i privredni život. Država i dalje ne gradi građevine za svoje potrebe, jer se bečka politika rukovodi sve više imperijalističkim planovima prema Balkanu… Novi Sad su obnavljali trećerazredni “baumajstori”, jer domaćih arhitekata nije ni bilo. Tu su investitori uglavnom bili štedljivi i praktični trgovci kojima nije mnogo stalo do estetike i stila i glavno im je bilo da što pre dovedu pod krov svoje radnje, stanove i magacine. Stanovi, građeni većinom na starim temeljima, ostali su i dalje nehigijenski i sa zamršenim unutrašnjim saobraćajem; stepenici najčešće drveni i teskobni. Samo nekoliko kuća u centru pokazuju da je bilo i investitora koji su bili voljni da žrtvuju nešto i na higijenu i udobnost”. Popović pravilno primećuje da se građanska arhitektura zadovoljavala u ukrašavanju svojih kuća najraznovsnijim ukrasima, od klasičnih akantusa, zupčastih letvica i onih sa klasičnim volujskim okom, do girlanda, venčića, rozeta, balustrada i drugih gipsanih ukrasa koji su logično postavljeni na svoja mesta, posebno oko otvora i na vencima. U isto doba počinje da se izgrađuje i velika Budimpešta. Najlepše njene građevine projektuju odlični arhitekti Nemci (Ibl, Šulek, Fesl i drugi), a građanske kuće i palate drugoklasni bečki arhitekti koji su polagali glavnu pažnju na raskošne fasade, dok su osnove stanova zanemarivali. [27]

Iako su Popovićeva zapažanja o baumajsterima obnove uglavnom precizna i tačna, uvidom u planove i same objekte, njima se ipak ne može osporiti određeno iskustvo i pored manjeg stepena obrazovanja. Potpisani planovi – uglavnom jednostavno ali precizno iscrtane osnove, preseci i fasade – govore o određenom stepenu graditeljskog iskustva koje su sa sobom doneli u Novi Sad ovi zidarski majstori i zidarski paliri. Mada su planovi za kuće umnogome bili uniformisani, kako je to već bila praksa do osamdesetih godina XIX veka, kao neka vrsta standardizacije ili čak tipskih projekata, njihova preciznost i detaljnost odaje iskusne i vešte graditelja i zanatlije. Sami izvođači radova bili su verovatno iz kruga lokalnog stanovništva koje je sigurno brzo učilo i napredovalo u graditeljskim poslovima. Na gradilištima izgradnja objekata morala je biti ubrzana, obzirom da je već i deo čitavog centar grada obnovljen za samo nekoliko građevinskih sezona. Nažalost, ne znamo ništa o statusu radnika i majstora, njihovim nadnicama i sličnim problemima koji bi mogli obogatiti rekonstrukciju stepena razvoja graditeljstva toga doba. Takođe je teško ustanoviti i ostale finansijske činjenice oko vrednosti obnove samih objekata. Posebno je pitanje, pored sporne originalnosti ali i nespornog, relativno solidnog, kvalieta, stepen novina u osmišljavanju i obnavljanju starijih objekata koji su nastradali u bombardovanju grada i velikom požaru koji je potom usledio. Naime, u velikom broju objekata očuvani su svodovi u prizemljima i podrumima, karakteristični za doba baroka na ovim prostorima, koji potvrđuju teoriju o njihovoj većoj starosti. Dosadašnji istraživači slažu se da veliki broj kuća u centralnoj gradskoj zoni ipak potiče sa kraja XVIII ili početka XIX veka. Može se takođe reći da su strmi krovovi, koji su svakako izgoreli i uništeni u bombardovanju i požaru, bili osnovna karakteristika starije, barokne gradnje, u vreme obnove zamenjeni novim, koji su projektovani pod vidno blažim nagibima. Tako se mogu i prepoznati objekti koji nisu stradali u bombardovanju – Raletićeva palata kod Saborne crkve i katoločka Plebanija u arh. Efingera sa početka XIX veka u Katoličkoj porti – a koji imaju velike sličnosti sa kućama u petrovaradinskom podgrađu ili sa u isto vreme građanskim kućama recimo u Somboru.

Građanske kuće baumajstera Đerđa Molnara

Jedan od najaktivnijih i najkvalitetnijih graditelja koji je zbog obnove pristigao u grad bio je baumaister Đerđ (Georg) Molnar (1829-1899) o čijem radu postoji monografski tekst.[28] Molnar je rođen u Budimpešti gde je verovatno i izučio zanat zidarskog majstora. U potrezi za poslom i novim porudžbinama stiže u Novi Sad kao sasvim mlad graditelj neposredno posle 1850. godine kada je u gradu započeta velika obnova. Dve godine kasnije, Molnar postaje građanin Novog Sada sa pravom da u njemu podigne svoju kuću. Za razliku od ostalih baumajstera obnove koji su u gradu boravili sasvim kratko, po poslovima dok je trajala obnova, Molnar se nastanjuje u Novom Sadu gde je preminuo u 73-oj godini života posle kratke i teške bolesti 30. marta 1899. [29] Molnar je bez sumnje najveći graditelj koji je živeo i radio u Novom Sadu tokom druge polovine XIX veka.

Tokom naredne, šeste decenije XIX veka, po dolasku u grad Molnar je dosta angažovan na podizanju građanskih kuća za gradsko stanovništvo koje se u najvećem broju vratilo iz izbeglištva i nastavilo sa živi, radi i gradi. Sa bogatim praktičnim iskustvom, Molnar već tada izrasta u vodećeg gradskog graditelja. Između 1867-1882. godine projektuje i gradi neke od ključnih gradskih objekata – gradska bolnica, izgrađenu 1871. a srušena početkom XX veka, smeštenu približno na mestu Gimnazije na Futoškom putu; Srpsku osnovnu školu (1874), koja još uvek postoji u porti Nikolajevske crkve; Građansku dvorana iz iste godine, na Trifkovićevom trgu, porušenu 1892. i takođe danas nepostojeću Gradsku klanicu, manji kompleks kao možda jedan od prvih tzv. industrijskih objekata u gradu, u blizini današnjeg kanala iz 1882. U poslednje dve decenije života Molnar je bio zauzet oko projektovanja i podizanja svoje dve najznačajnije građevine u Novom Sadu – Gradske kuće (1894) i katoličke crkve posvećene Svetom Imenu Marijinom (1896) na glavnom gradskom trgu.

Molnar je podigao i obnovio oko četrdesetak prizemnih i spratnih kuća u maniru koji se nije znatno razlikovao od načina gradnje u ostalim manjim gradovima Carstva toga vremena. Kao svestran i praktičan graditelj, Molnar će kuće podizati u okvirima finansijskih mogućnosti svojih investitora, uglavnom trgovaca i sitnih zanatlija. Gradio je prizemne kuće, tipova “na front” i “na brazdu”, po već tradicionalnim prostornim shemama karakterističnim za ovo područje. Za bogatije trgovce u centralnim ulicama grada podizao je, za svoje doba i skromni zatečeni graditeljski fond, prave stambene i trgovačke palate. Ako se može govoriti o stilskim karakteristikama njegovih kuća, najbliža je odrednica eklektika, jer na njima dominiraju različiti neostilovi, od baroka do klasicizma. Neke od Monlarovih kuća detaljno su rekonstrisane tokom prve decenije XX veka, kada se pored dogradnji na kućama interveniše i promenom fasadnog ukrasa, jednog od nosioca stilskih osobina ovih objekata. Početkom XX veka i u periodu između dva rata uklonjeno je više, ponekada reprezentativnih, Molnarovih kuća u ulicama oko centralnog gradskog jezgra – Železničkoj, Futoškoj, Njegoševoj, Miletićevoj, Temerinskoj itd.

U periodu između 1851-1860. godine – a posebno tokom 1852. kada su nastali projekti za veći deo kuća o kojima će biti reči – Molnar projektuje i gradi čitav niz građanskih kuća u starom gradskom jezgru koje su do danas sačuvane: Pašićeva 4, Trifkovićev trg 1, Pozorišni trg 3, Dunavska 2, 9, 10, 12, 20, Zmaj Jovina 15-17, Miletićeva 6, itd. Jedna od prvih građanskih kuća čije je projekte potpisao Molnar je uzana jednospratnica na adresi Pašićeva 4. Kuća je podignuta 1851. godine za porodicu Luburić.[30] Kuća je koncipirana “na brazdu” sa kratkim dvorišnim traktom uz levu i dugačkim pešačkim prolazom uz desnu brazdu. U prizemlju se nalazio dućan sa manjim stanom u dvorišnom traktu. Na spratu je veći, vlasnikov stan – uz ulični deo je velika soba, u sredini kuhinja a iznad dvorišnog dela su još dve sobe u koje se stiže i preko balkona. Na kraju dvorišnog trakta su stepenice za tavanske prostorije dok se podrum, zasvođen plitkim poluobličastim svodovima, koji potiču iz ranijih vremena, nalazio ispod čitavog uličnog fronta. Nizom kasnijih obnova kuća je donekle izgubila prvobitni izgled – skraćena je za dvorišni trakt (1947), fasadni ukras je delimično izmenjen dok je podrum aktiviran kao komercijalna vinarija (1995).

Plan za sopstvenu kuću, koja i danas postoji, na današnjem Trifkovićevom trgu 1 (na kućištu br. 929) Molnar je izradio 1852. i u njoj, kako izgleda, živeo narednu deceniju sa suprugom Amalijom Degmek, koja se pominje u dokumentima kao poručilac plana objekta. To je skromna prizemna kuća, tip “na front”, skladnog i tradicionalnog unutrašnjeg rasporeda. Sa ulice kuća je imala dva reda prostorija u koje se ulazi iz dvorišta preko terase sa sledećim rasporedom: mala sala, ulaz, kuhinja, ostava, salon i spavaća soba. Podrum je bio ispod desnog i centralnog dela objekta. Fasada je bila simetrično podeljena na tri polja: prostran ajnfort prolaz sa kapijom uz levu brazdu, središnje polje sa dva dvodelna prozorska otvora i desni rizalit sa dav udvojena prozora. Iznad otvora su bili plitki lukovi sa ukrasnim poljima dok je potkrovni venac bio posebno dekorativno tretiran. U ovoj kući je živeo i umro pisac i komediograf Kosta Trifković (1843-1875). [31]

Za trgovca Simona Kona Molnar je tokom leta 1852. godine izradio plan spratne kuće sa dućanima u prizemlju na adresi Pozorišni trg 4. [32] Plan je prošao redovnu proceduru, u Temišvaru ga je odobrio građevinski inspektor Johan Roter 18. avgusta iste godine. Kuća je tipa “na brazdu” sa dvorišnim traktom uz desni deo i ajnfort prolazom smeštenim u sredini objekta. U prizemlju sa ulice su dva prostrana lokala a pozadi njih je vlasnikov stan. Na spratu su smeštena tri manja stana namenjena za izdavanje. Podrum i prizemlje su zasvedeni plitkim polobličastim svodovima. Fasada je ukrašena klasicističkim motivima, sa ravnim frontonima iznad spratnih otvora i plitkim pilastrima dok su otvori prizemlja lučno završeni i ukrašeni lunetama.

Danas se pod adresom Dunavska 2 vode dve posebne zgrade sa jednakom visinom krovnog venca ali različitih krovnih kota. Prvi objekat uz kuću kod Zlatnog lava, manjeg je i užeg fronta, sa lokalom u prizemlju i stanom na spratu. Prvobitni pešački prolaz smešten uz levu brazdu kasnijim adaptacijama je spojen sa lokalom. Drugi deo današnjeg objekta znatno je veći a sagrađen je krajem XVIII ili početkom XIX veka. Molnar je 1852. godine izradio plan za obnovu i sjedinjenje ova dva objekat koja neosporno potiču iz ranijih vremena.[33] Molnar je novi objekat za vlasnika Aleksandra Dimića zamislio u obliku nepravilnog trapeza sa unutrašnjim dvorištem koje je nestalo kasnijim uklanjanjem dvorišnog trakta. Stanovi na spratu  su prostrani, sa nizovima spojenih soba / salona i izlazima na komunikacioni balkon koji se protezao duž čitave fasade unutrašnjeg dvorišta. Podrum ispod većeg dela objekta je zasvođen poluobličastim svodovima dok su svodovi u prizemnim prostorijama koritasti i sferni, postavljeni na prislonjene lukove. Glavna fasada nosi jednostavni ukrasni repertoar koji se detaljima (parapeti i prostor između otvora) može vezati za tzv. “copf” stil. Prizemni otvori su naglašeno manjih  dimenzija i većim delom su zatvoreni metalnim kapcima koji se mogu smatrati originalnim. Plastična dekoracija ukazuje na vreme prelaska iz XVIII u XIX vek, sa svim karakteristikama barokno-klasicističkog stila – girlande, dentikule, ovalni i kružni prstenovi u vertikalnim i horizontalnim nizovima. Na fasadi se i danas može videti zazidano topovsko đule iz vremena bombardovanja grada 12. juna 1849. Godine, a u međuvremenu je postal turistička atrakcija.

Plan za obnovu kuće na adresi Dunavska 9 Molnar je izradio takođe 1852. godine.[34] To je uska jednospratnica sa dugačkim dvorišnim traktom, u kome su smešteni manji stanovi za izdavanje, i pešačkim prolazom uz desnu brazdu. U prizemlju je bio lokal, sastavljen od tri manje prostorije, dok je na spratu stan vlasnika sa karakterističnom tzv. ‘’alkovn sobom’’, prostorom podeljenim samo pilastrima što omogućava dotok dnevnom svetla u sobu smeštenu unutar spratnom postrojenja. Podrum se nalazi ispod uličnog dela objekta i zasvo|en je lukovima i poluobličastim svodovima. Prizemna odeljenja su takođe zasvođena sfernim i poluobličastim svodovima sa lukovima i pilastrima što ukazuje na starije poreklo objekta, verovatno kraj XVIII ili sam početak XIX veka. Uski front fasade nosi obilje ukrasa raspoređenog iznad i ispod prozorskih otvora, na potkrovnom vencu i fugovanom prizemnom pojasu.

Danas se pod adresom Dunavska 10 vode dva objekta zajedničkog krovnog venca ali različitih krovnih kota. Podignuta na različitim placevima ove dve kuće su prilikom neke kasnije obnove ili u samoj gradnji dobile i zajedničku fasadu. Struktura fasada takođe jasno ukazuje na prisustvo dva sasvim samostalna objekta. Projekat za desni deo objekta, znatno šireg gabarita, izradio je Molnar 1951. godine za trgovca Nikolu Petrovića.[35] Kuća je po planu imala centralni ajnfort prolaz dok su sa strana bile radnje dok je on kasnijim intervencijama pomeren uz levu brazdu. Na spratu i u dvorišnom delu su bili stanovi za izdavanje do kojih se stizalo stepeništem ugrađenim u središnji deo objekta. Bogati ukrasni repertoar nije znatnije izmenjen kasnijim intervencijama. Planove za drugi, levi  deo kuće, izradio je graditelj Alojz Cocek 1858. godine za istog investitora.

Plan za spratnu kuću na adresi Dunavska 12 izradio je Molnar početkom 1852. godine za trgovca Ludviga Egy-ja a odobrio ga je temišvarski građevinski inspektor Roter 3. marta iste godine.[36] Molnar se u koncepciji za ovaj objekat odlučuje za uži ajnfort prolaz uz levu brazdu sa dućanom pored i manjim stanom u dvorišnom traktu. U dugom dvorišnom traktu, smeštenom uz desnu brazdu, bila je pekarska radionica sa pećkom i još jednim manjim stanom. Na spratu se nalazio nešto veći stan, sa alkovn sobom, dok je na spratu dvorišnog dela takođe jedan stan. Današnji izgled objekta potiče iz 1903. godine kada je kuća obnovljena i prepravljena po planovima zidarskog majstora Antona Tikmajera.[37] Molnarova prostorna shema nije u značajnijom meri izmenjena dok je fasada obložena klinker opekom po modi graditeljstva sa početka XX veka.

Za jedan od dva prizemna objekta u Dunavskoj ulici na adresi Dunavska 20 Molnar je izradio dva projekta tokom 1852. godine. Oba projekta je odobrio u Temišvaru građevinski inspektor Johan Roter, 4. marta i 6. jula. [38] Oba plana imaju sličnu koncepciju nastalu usled uske i izdužene parcele na kojoj je trebalo smestiti tražene sadržaje. Prema Dunavskoj ulici je manji dućan sa ulazom dok je u dvorišnom kraku smešten manji stan i magacinski prostor.

Iz 1852. godine potiču Molnarovi projekti za kuće na adresama Zmaj Jovina 17 i Njegoševa 12, prvobitno građene za trgovce Stefana Bokšana i Mateju Fegera su zbog manjih gabarita tokom druge polovine XIX veka znatno proširene tako da su Molnarove prvobitne koncepcije umnogome izmenjene. [39] Slična situacija je i sa kućom na adresi Svetozara Miletića 6, koja je većim arhitektonskim zahvatom s početka XX veka dobila današnji oblik spajanjem dva predhodna, vremenski i stilski bliska objekta. Prvobitno Molnar je ovu kuću projektovao 1858. godine za Anku Obrenović (1839-1891)[40], suprugu Jovana Obrenovića, brata kneza Miloša, koji je preminuo 22. januara 1850. godine u Sremskim Karlovcima. Ovaj spratni objekat je bio tipa “na front” sa dućanom uz ulicu povezanim velikim otvorom sa sobom iza i kuhinjom smeštenom u dvorišnom delu. Na spratu je bio prostran stan sa tri sobe.

U projektovanju i gradnji svih navedenih objekata Molnar pokazuje razrađenu koncepciju gradskih, panonskih kuća. To su prostrane, uglavnom spratne kuće stambeno-poslovne namene, sa kraćim ili dužim dvorišnim traktovima i skromnim stilskim osobinama koje se, kako vidimo, razlikuju u primeni dekorativnog repertoara na fasadama. Na osnovu ovih, danas još uvek dobro očuvanih objekata, možemo uočiti jedinstvene stilske osobine, ili pre lokalne varijante stila građenja građanskih kuća u Srednjoj Evropi.

Jednostavne građanske kuće koje su tokom druge polovine XIX veka podizane širom naseljenih mesta Vojvodine, po detaljima ukrasnog repertoara, uglavnom lociranog oko otvora i fasadnih venaca, mogu se posmatrati kroz dve osnovne i najčešće prisutne koncepcije. Prva je klasicistička, zasnovana na čvrstoj organizaciji rasporeda otvora i dekorativnog ukrasa koji je, po pravilu, pravougaonog oblika i horizontalnog položaja. Druga koncepcija više računa na vertikalnu podelu fasade, ukras je bogatiji i plastičniji, uvek jednoobrazni i kalupski, ali sa znatno više detalja i nešto bogatijim izborom materijala. Ova lokalna varijanta gradnje mogla bi se uslovno nazvati romantičarskom, a prisutnija je na bogatim prizemnim kućama podizanim tokom poslednjih decenija XIX veka od strane lokalnih majstora i graditelja. Pored vremenske razlike nastanka od par decenija, razlike su i u socijalnom poreklu poručioca i namenama izgrađenih objekata. Kuće iz prve stilske grupacije bile su uglavnom poručivane od trgovaca koji su spratna postrojenja koristili kao svoje domove ili kao stanove za izdavanje, a prizemlja za posao i trgovinu. Dvorišni delovi kuća korišćeni su u takvim slučajevima kao magacini ili manje zanatske radionice. Kuće romantičarske stilske varijante češće su prizemne i obično su podizane za bogatije stanovništvo što se sa sela doseljavalo u grad, a na neki način želelo da ostane u vezi sa svojim predhodnim staništem. Zbog toga one prostornom koncepcijom i slobodnijim ukrasnim partijama podsećaju na bogate seoske kuće i korišćene su isključivo za stanovanje i skladištenje poljoprivrednih proizvoda. U kasnijim godinama u njihovim dvorištima su često organizovane radionice i manja zanatska postrojenja. Ponekad su i njih podizali gradski trgovci, ali isključivo kao stambene kuće na tadašnjoj periferiji grada. Velike drvene kapije čuvale su mir i privatnost svojih korisnika, a široki ajnfort prolazi služili su za pristup kolima i kočijama.[41]

Preko Molnarovog graditeljskog opusa građanskih kuća možemo pratiti i razvitak stambene arhitekture na domaćim prostorima, pošto se njegove kuće mogu svrstati u obe pomenute graditeljske varijante druge polovine XIX veka.

Građanske kuće ostalih graditelja obnove

Za razliku od Molnara, o životu ostalih graditelja obnove skoro se ništa ne zna. Iza njih su ostali samo planovi za građanske kuće koji govore o njihovom radu. Zidarski majstor Andreas Haner, kako izgleda bio je jedan od retkih graditelja iz Novog Sada koji su uzeli aktivno učešće u obnovi grada. On je bio član gradskog odbora koji je u ime grada odlučivao o dodeli i kontroli raspodele državnog zajma. Pored Hanera, odbor je pod predsedništvom Isidora Nikolića radio u sastavu: kućevlasnici Jovan Polit, Georga Koda, Jovan Sterio, drvodelja Johan Viderlener i inženjer Hajnrih Gonžorovski.[42]

Zidarski majstor i palir Haner autor je brojnih projekata za obnove i nove kuće kao i predračune radova za te poslove. U gradskim arhivama sačuvano je preko pedeset takvih predmeta koji nose Hanerov potpis a koji su nastali uglavnom tokom dve graditeljskih sezona, od 1852. do 1853. godine. Može se predpostaviti da je vezanost za grad ali i učešće u odboru za dodelu zajma uticalo da je baš Haner bio jedan od najzaposlenijih graditelja koji dobija priliku da projektuje i nadzire obnove nekih od važnijih zgrada u Novom Sadu. Haner je, između ostlog, izradio projekte za obnovu velike dvospratnice u vlasništvu Srpske pravoslavne crkvene opštine (Serbiche neugebaude) u Zmaj Jovinoj 4, koji su obuhvatali adaptaciju više prostorija na prvom i drugom spratu kako bi se zaokružile nove stambene jedinice.[43] Inače ova zgrada je podignuta ranije, verovatno početkom XIX veka, kao jedna od najviših i najvećih građevina u centralnoj gradskoj zoni a vidi se u istim (današnjim) gabaritima na poznatoj graviri Panorama Novog Sada iz 1830-ih godina koji se čuva u Muzeju Vojvodine. Haner je autor planova i predračuna radova za obnovu zgrade hotela Zeleni venac, vlasništvo kolege iz odbora za dodelu zajma Georga Koda, koji se nalazio na mestu današnje banke na Trgu Slobode. Hotel je bio znatno oštećen tokom bombardovanja, izgorelog krova, srušenih delova zidova sprata i prizemlja. Na planu, koji je po ustaljenoj proceduri odobrio Johan Roter u Temišvaru 31. maja 1852. godine obeleženo je stanje pre rušenja i čitav sklop objekta na parceli. [44] Haner je tokom iste godine izradio projekte za obnovu i rukovodio radovima na zgradi Rimokatoličke crkvene opštine u Katoličkoj porti, koja se nalazila na mestu današnje palate Gvozdeni čovek. [45] Planove za obnovu kuće u kojoj se nalazila Grčka škola, koja i dana postoji u istoimenoj ulici, izradio je 1853. godine graditelj Fric Šlaub dok je predračun radova i materijala za izgradnju uradio zidarski majstor Andreas Haner.[46]

Za Konstantina plem. Nikolića Haner je 1852. godine izradio plan i predračun za gradnju velike jednospratne kuće na uglu današnjih ulica Laze Telečkog i Zmaj Jovine 17.[47] Od tada kuća je doživela znatne promene u rasporedu unutrašnjeg prostora i u ritmu prozorskih otvora. Plan fasade kuće izradio je baumajster Josef Divišovski pa se može predpostaviti da je Haner samo učestvovao u izradi predračuna radova i materijala za izgradnju ove kuće. Sa većom sigurnošću se može tvrditi da je plan i predračun za izgradnju spratne kuće trgovca Kuzmana Lazarevića Haner samostalno izradio ali su planovi, kako komentariše Gobec, nevešto urađeni.[48] Kuća je imala uobičajeni raspored sa dućanom u prizemlju iza koga je soba sa stepeništem, dok je na spratu stan.  U Dunavskoj ulici Haner je izradio planove za obnovu tri objekta, pod brojevima 31 (1852), 1 i 13 (1853). Dok se prvi projekat odnosio na manju obnovu unutrašnjih zidova sprata kuće Teodora i Ane Petrović [49] druga dva objekta su solidne i za ono vreme monumentalne jednospratne građanske kuće. Danas nepostojeća kuća na ulazu u Dunavsku ulicu, vlasništvo Jovana Steriosa, inače člana gradskog odbora za dodelu zajma, pripadala je korpusu većih građanskih kuća u starom gradkom jezgru. Plan za ovu veliku jednospratnicu izradio je zidarski majstor Anton Lesmajster. Hanerova intervencija je bil au vidu dopune plana a na zahtev Johana Rotera, koji ga je i odobrio 20. septembra 1851. godine, kao jedan od prvih u velikoj obnovi grada. Najinteresantnija kuća koju je Haner podigao u Dunavskoj ulici, a koja i danas postoji sa nešto izmenjenom fasadom u odnosu na prvobitno stanje, nalazi se na broju 13. – prvobitno kućište No. 1863.[50] Kuća je pripadala trgovcu Gavri Neškoviću. Ulični deo objekta je kraći a dvorišni znatno izdužen. Kuća u prizemlju, pored kolskog ulaza smeštenog uz levu brazdu, ima manji dućan pozadi koga je manji stan sa tremom i stepeništem. Na spratu je u uličnom frontu veći stan a manji pozadi njega. U dugom dvorišnom krilu bilo je više manjih stambenih jedinica. Podrumski i prizemni delovi objekta su zasvođeni sa poluobličastim i sfernim svodovima postavljenim na prislonjene pilastre. Fasada je u originalnoj verziji bila rešena u klasicističkom maniru, otvori prizemlja sa arhivoltama i ravnim vencima dok su iznad spratnih otvora bili naglašeni ravni frontoni. Potkrovni venac je bio takođe ukrašen rozetama. Početkom XX veka kuća je detaljno obnovljena prilikom čega je dobila fasadu od klinker opeke i naglašene trougaone frontone iznad spratnih otvora. Istom korpusu građanskih kuća majstora Hanera pripada i objekat na uglu Grčkoškolske i Pašićeve ulice 11. iz 1852. godine,[51] kao i nešto manje porodične kuće u ulici Zlatne grede 13.

Još nekoliko zidarskih majstora takođe je projektovala i izgradila niz stambeno-poslovnih i porodičnih kuća u tom periodu – Lorenc (Laurencijus) Fojhtner, Teorod Šeft, Anton Lesmajster, Jozef Kimnah, Alojz Cocek (1821-1900), i drugi. Od ostalih novosadskih graditelja i zidarskih majstora koji su učestvovali u obnovi grada, u arhivskim podacima nailazimo na imena dva brata Antona i Franca Lihtlera.[52] Iza njih nisu ostali neki značajniji građanski objekti. Veliki broj objekata koji su projektovali i podignli graditelji obnove je u međuvremenu porušen i zamenjen novim.

U period posle velike obnove koji je usledio već tokom sedeme, osme i devete decenije se pojavljuju se i domaći graditelji za koje se može sa sigurnošću tvrditi da su poreklom iz Novog sada ili okoline. Krajem veka velika ekspanzija graditeljstva u mnogome je promenila izgled Novog Sada. Poslednje decenije XIX veka protekle su u znaku popunjavanj slobodnih placeva u centralnim delovima grada brojnim javnim i privatnim zdanjima.

Opšta litertura:

* Vasa Stajić, Novosadske biografije, sveska IV, Novi Sad, 1939. 161-174.

* Vasa Stajić, Novi Sad u Buni u: Građa za poliitčku istoriju Novog Sada, Novi Sad, 1951. (243-294)

* Daka Popović, Vojvođanski gradovi u Buni 1848/9: Novi Sad u 1848-9-oj godini, Zbornik Matice srpske za društene nauke 6, Novi Sad, 1953. 1954. 5-46.

* Daka Popović, Vojvođanski gradovi u Buni 1848/9: Novi Sad u 1848-9-oj godini, Zbornik Matice srpske za društene nauke 8, Novi Sad, 1954, 16-39.

* Grupa autora, Novi Sad u prošlosti i sadašnjosti, Novi Sad, 1954.

* Arpad Lebl, Revolucionarni pokret u Vojvodini 1848-1849, nacrt studije, Posebna izdanja Matice srpske, Novi Sad, 1960. (sa starijom literaturom na srpskom i mađarskom)

* Dušan Popović, Srbi u Vojvodini II (1790-1860), Novi Sad, 1963.

* Vasilije Krestić, Srbi u Vojvodini za vreme Bahovog apsolutizma (1849-1960), Zbornik za istoriju Matice srpske 13, Novi Sad, 1976. 52-69.

* Grupa autora, Stari Novi Sad, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1991.

* Slavko Gavrilović, Iz istorije Srba u Htvrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XV-XIX vek), Filip Višnjić, Beograd, 1993. (226-235)

* Milenko Palić, Srbi u Mađarskoj – Ugarskoj do 1918, Novi Sad, 1995. (246-281) sa starijom literaturom

Izbor autobiografskih zapisi očevidaca i učesnika:

* Mihajlo Polit-Desančić, Uspomene iz godina 1848-49, Novi Sad, 1889.

* Novak Golubski, Uspomene iz narodnog pokreta 1848-49, Novi Sad, 1893.

* Jovo Dobanovački, Uspomene iz narodnog pokreta 1848. i 1849. Novi Sad, 1895.

* Giga Gerčić, Posle 50 godina – uspomene i refleksije o srpskom pokretu godine 1848, Beograd, 1898.

* Jovan Subotić, Život dr Jovana I-II, Novi Sad, 1901.

* Đorđe Stratimirović, Uspomene, Beč-Lajpcig-Zagreb, 1913.

* Triva Militar, Sećanja na Bunu, Sveske za istoriju Novog Sada 9, Novi Sad, 1998. 12-16.

* P. Nikolić, Uspomene iz 1848-49. (Rukopisno odeljenje Matice srpske)

* Đorđe Radak, Uspomene o Buni 1848-49. (Rukopisno odeljenje Matice srpske)

* Slavko Gavrilović, Uspomene Lorenca Majera o zbivanjima u Petrovaradinu i okolini 1848-1849. godine, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, knj. XIV/1, Novi Sad, 1971.

O graditeljstvu i urbanizmu:

* Grupa autora, Novi Sad kroz istoriju, katalog izložbe, Novi Sad, 1951.

* Daka Popović, Prilog urbanističkom i arhitektonskom razvoju Novog Sada, Rad vojvođanskih muzeja 12-13, Novi Sad, 1964. 153-161.

* Boško Petrović, Novi Sad, Novi Sad, 1966.

* Olivera Milanović-Jović, Mirjana Gucu, P. Momirović, Slobodan Jovanović, Tematski broj posvećen starom graditeljskom jezgru Novog Sada (Zmaj Jovina i Dunavska ulica), Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine IV-V, Novi Sad, 1971. 1-70 + crteži osnova i fasada

* Olivera Milanović-Jović, Valorizacija i obrada arhitektonskog nasleđa uže zone starog jezgra Novog Sada, Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine XI-XII, Novi Sad, 1982. 93-169.

* Milan Gobec, Magistrat slobodnog kraljevskog grada Novog Sada (1748-1918), Zbirka planova i mapa, Istorijski arhiv Novog Sada, Novi Sad, 1985. 1-350.

* Ljubinko Pušić, Urbanistički razvoj gradova u Vojvodini u XIX i prvoj polovini XX veka, Novi Sad, 1987. 26-35; 67-68; 79-80; 85-87.96-99.

* Vladimir Mitrović, Anton Tikmajer Graditelj građanskih kuća, Sveske za istoriju Novog Sada 9, Novi Sad, 1998. 17-21.

* Vladimir Mitrović, Đerđ Molnar – novosadski graditelj druge polovine XIX veka, Rad Muzeja Vojvodine 40, Novi Sad, 1998. 249-261.

* Vladimir Mitrović, Graditelji obnove u: Graditelji Novog Sada,  DaNS br. 30, Novi Sad, 2000. 21. sa starijom literaturom

* Vladimir Mitrović, Graditelji obnove u: Graditelji Novog Sada: druga polovina XIX-prva polovina XX veka, Novi Sad, 2001. CD Rom

* Marija Maruna, Tradicionalni obrazci urbane matrice Novog Sada, u: Preispitivanje pojma “održivi razvoj” u planiranju, projektovanju i građenju (Ur. N. Kurtović-Folić), Beograd, 2002. 111-128.

* Maja Erdeljanin, Vladimir Mitrović, Sava Stepanov, Slika grada – Novi Sad u likovnim umetnostima 18-21. veka, Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2009.

* Vladimir Mitrović, Arhitektura XX veka u Vojvodini, Muzej savremene umetnosti, Akademska knjiga, Novi Sad, 2010.

* Donka Stančić (Urednica), Umetnička topografija Novog Sada, Matica srpska, Novi Sad, 2014.

[1] Arpad Lebl, Revolucionarni pokret u Vojvodini 1848-1849, nacrt studije, Posebna izdanja Matice srpske, Novi Sad, 1960. 48.

[2] Isto, 49.

[3] Daka Popović, Prilog urbanističkom i arhitektonskom razvoju Novog Sada, Rad vojvođanskih muzeja 12-13, Novi Sad 1964. 153-161.

[4] Olivera Milanović-Jović, Stanje i zaštita Zmaj Jovine i Dunavske ulice u Novom Sadu – Uvod, Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine IV-V, Novi Sad 1971. 15-18. i Valorizacija i obrada arhitektonskog jezgra uže zone starog jezgra Novog Sada, Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine XI-XII, Novi Sad 1982. 93-169.

[5] Donka Stančić (Urednica), Umetnička topografija Novog Sada, Matica srpska, Novi Sad, 2014.

[6] Videti spiskove literature na kraju ovog teksta.

[7] Između ostalog: Rudolf Šmit, Varadin, Vojvodina II, Novi Sad, 1940; Boško Petrović, Novi Sad, Novi Sad, 1987; Ljubinko Pušić, Urbanistički razvoj gradova u Vojvodini u XIX i pevoj polovini XX veka, Novi Sad, 1987; Marija Moruna, Tradicionalni obrasci urbane matrice Novog Sada, u: Preispitivanje pojma “održivi razvoj” u planiranju, projektovanju i građenju (Urednik Nađa Kurtović-Folić), Beograd, 2002.

[8] Spomenica grada Novog Sada, 1933. Knj. IV, sv. 1-2, 11; Šematčki almanah sa adresarom grada Novog Sada, 1936. 7; Monografija Novi Sad, 1987. 32-36; J. Sevdić, Istorijat i obnova Nikolajevske crkve u Novom Sadu, Građa III, Novi Sad 1959. 290-291; O. Milanović-Jović, nav. delo, 1970. 15; M. Maruna, nav. delo.

[9] Postoje pregledi i studije koje se bave pojedinačnim objektima građanskih kuća unutar najstarijeg gradskog jezgra. Bazni katalog kuća starog gradskog centra, ulica Dunavske i Zmaj Jovine, kao i okolnih ulica, publikovan je u dve sveske časopisa Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine (br. IV-V/1971. i XI-XII/1985), autora istoričara umetnosti Petra Momirovića, Olivere Milanović-Jović i Mirjane Gucu, kao i niz studija Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novi Sad, rađenih za potrebe DUP-ova JP ‘’Urbanizam’’ Novi Sad na kojima je radilo više istraživača: istoričari umetnosti Donka Stančić, Vladimir Mitrović, Katarina Dobrić i Valentina Brdar, uz podršku arhitekata: Slobodana Jovanovića, Milana Gobeca, Save Subotina, Srđana Crkvenjakova i Nikole Stojanovića i lljubaznih stručnjaka Istorijskog arhiva Novog Sada i Arhiva Vojvodine.

[10] Živan Milisavac, Novi Sad i borba za demokratizaciju kulture, Letopis Matice srpske, knj. 362 sv. 3, Novi Sad, mart 1948.

[11] Grupa autora, Novi Sad kroz istoriju, katalog izložbe, Vojvođanski muzej, Matica srpska, Novi Sad, 1951. 15.

[12] Uspomene generala Đorđa Stratimirovića, Beč 1913. citira Daka Popović u navedenom članku. O Buni još videti: Triva Militar, Sećanje na Bunu, Sveske za istoriju Novog Sada 9, Novi Sad 1998. 12-16; Alimpije Popović, Stradanje u Buni, Sveske za istoriju Novog Sada 8, Novi Sad 1997. 3-13; J. Tim, Ban Jelačić zauzima Novi Sad 12. Juna 1849. u: Novi Sad I, 102-104; Vasa Stajić, Novosadski magistrat posle Bune (1849-1914), 269-272.  Videti spiskove memoarske literature na kraju ovog teksta.

[13] V. Stajić, Građa za političku istoriju Novog Sada, Novi Sad 1951. 278.

[14] Novi Sad kroz istoriju, 16.

[15] Oba snimka, kao i veći broj veduta i cehovskih pisama sa izgledima Novog Sada i Petrovaradina iz fondova Muzeja Vojvodine, Muzeja grada Novog Sada i Galerije Matice srpske, publikovana su u monografiji: Maja Erdeljanin, Vladimir Mitrović, Sava Stepanov, Slika grada – Novi Sad u likovnim umetnostima 18-21. veka, Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2009.

[16] Novosadske biografija sv. 3 (Popovići), Novi Sad 1938. 161-169; Građa za političku istoriju Novog Sada, Novi Sad 1951. 300-307.

[17] D. Popović, Vojvođanski gradovi u Buni, drugi deo, 35.

[18] Novosadske biografije, 163-164

[19] D. Popović,  Isto.

[20] V. Stajić, Građa za poitičku  istoriju Novog Sada, 306.

[21] M. Gobec, Nav. del, uvodni tekst

[22] Po M. Gobecu,  IANS.F.1.10. IX 1777.

[23] Po M. Gobecu, IANS.F.1. fasc.17 Sub Z/1787.

[24] M. Gobec, Nav. del, uvodni tekst

[25] Vasa Stajić, Novi Sad, njegov Magistrat i kulturna pregnuća novosadskih Srba, u: Novi Sad I, Novi Sad 1991. 220.

[26] Isto, 221, 249.

[27] Daka Popović, Prilog urbanističkom i arhiteitonskom razvoju garda Novog Sada, 158-159.

[28] Vladimir Mitrović, Đerđ Molnar – novosadski graditelj druge polovine XIX veka, Rad Muzeja Vojvodine br. 40, Novi Sad, 1998. 249-261.

[29] Matična knjiga umrlih Katoličke Plebanije u Novom Sadu

[30] Plan sa osnovama prizemlja i sprata nalazi se u Istorijskom arhivu Novog Sada (F.1.323/1851) a publikovan je u: M. Gobec, 155.

[31] Planovi (osnova, presek i izgled) ove kuće se čuvaju u Arhivu Vojvodini (ZPM. A 212). Izgled fasade je publikovan u: B. Petrović, 1987: 128; M. Gobec, 1985: 96; Izgled i osnova u: O. Milanović-Jović, 1982: 137.

[32] Planovi (osnove primelja i sprata i izgled) čuvaju se u Istorijskom arhivu Novog Sada (F.1.26. VII 1852); Izgled je publikovan u: M. Gobec, 55.

[33] Plan obnove (osnova sprata) čuva se u Arhivu Vojvodine (ZPM. A. 153) a publikovan je u: O. Milanović-Jović, 1971: 41.

[34] Kompletan plan, osnove, presek i fasada, publikovani su u: O. Milanović-Jović 1971:41.

[35] Osnova kuće čuva se u Istorijskom arhivu Novog Sada (F.1.176/1951)

[36] Plan (osnove i presek) čuvaju se u Arhivu Vojvodine (ZPL A.138 i A. 158)

[37] O životu i radu zidarskog majstora Antona Tikmajera (Novi Sad, 1868 – Novi Sad, 1933) detaljnije: Vladimir Mitrović, Antona Tikmajera – Graditelj građanskih kuća, Sveske za istoriju Novog Sada 9, Novi Sad 1998. 17-21.

[38] Osnove podruma i prizemlja se čuvaju u Arhivu Vojvodini (ZPM. 175 i 183a) a delimično su publikovane u: M. Gobec, 23.

[39] M. Gobec, 83 i 96.

[40] M. Gobec, 118. Osnova objekta se čuva u Istorijskom arhivu Novog Sada (F.1.5736/1858)

[41] V. Mitrović, Đerđ Molnar – novosadski graditelj druge polovine XIX veka, 258-259.

[42] V. Stajić, Građa za politčku istoriju Novog Sada, Novi Sad 1951. 305.

[43] Planovi (osnove spratova i presek) čuvaju se u Arhivu Vojvodine (ZPM.A.586). Komentar u: M. Gobec, 29.

[44] Plan se čuva u Istorijskom arhivu Novog Sada (F.1.443/1853). Komentar u: M. Gobec, 77.

[45] Planovi (osnove spratova) se čuvaju u Arhivu Vojvodine (ZPM.A.160). Komentar u: M. Gobec 81.

[46] Planovi (osnove, presek i fasada) se čuvaju u Istorijskom arhivu Novog Sada (F.1.5/1853). Komentar u: M. Gobec, 119. O istorijatu Grčke škole nešto više podataka u: O. Milanović-Jović, Arhitektura starog jezga Novog Sad, 1982. 122.

[47] Planovi (osnove i fasada) se čuvaju u Istorijskom arhivu Novog Sada (F.1.386/1852). Komentar u: M. Gobec 81.

[48] Plan se čuva u Istorijskom arhivu Novog Sada (F.1.236/1852). Komentar u: M. Gobec, 118. O kući nešto više u: O. Milanović-Jović, nav. delo 1982. 118.

[49] Plan se čuva u Arhivu Vojvodine (ZPM.A.143). Komentar u: M. Gobec, 146.

[50] Planovi (osnove, presek i fasada) se čuvaju u Istorijskom arhivu Novog Sada (F.1.38/1853). Komentar u: Gobec, 148-149. gde je plan i publikovan. O kući nešto više detalja u: O. Milanović-Jović, 1971. 42.

[51] Plan se čuva u IAN F.1.463/1852. Komentar u: M. Gobec, 141. Nešto više o kući u: O. Milanović-Jović, 1982. 110.

[52] V. Stajić, Građa za političku istoriju Novog Sada, 286.

Arhitekta Juraj Najdhart i Novi Sad

Juraj Najdhart

Juraj Najdhart

Kada je početkom leta 1937. godine raspisan međunarodni konkurs za urbanističko rešenje Novog Sada, arhitekta Juraj Najdhart (1901−1979) osvojio je drugu otkupnu nagradu sa radom pod šifrom „Atina”. Na konkursu je od 13 prispelih radova 9 uzeto u obzir jer su ispunili sve konkursne uslove. Prva nagrada nije dodeljena, drugu nagradu dobio je beogradski arhitekta i urbanista Branko Maksimović, dok su treću ravnopravno podelili radovi arh. Mihajla Radovanovića iz Beograda i zajednički rad peštanskog arhitekte Đerđa Korompaia i Novosađanina Nenada Pecića. Na konkursu su između ostalih učestvovali i arh. Vladimir Antonić iz Zagreba i Mate Bajlon, tada nastanjen u Sarajevu.

Zajedno sa nagrađenim autorima arh. Najdhart je pozvan na uži konkurs, organizovan tokom 1938. godine i tada mu je poverena izrada Regulacionog plana, kao i izrada direktivnih planova za neke trgove u Novom Sadu na čemu je radio u periodu 1939−1941. U tom periodu Najdhart će izraditi niz regulacionih studija – Šumadijske ulice, trga oko Riblje pijace i još nekih poteza u samom centru grada.

Naglašen radikalizam koji Najdhart primenjuje tretirajući najuži centar grada iz današnje perspektive izgleda ne samo kao plod urbanističkih zabluda toga vremena već i kao potpuno odsustvo obzira prema zatečenom stanju i graditeljskom nasleđu. Na izložbi održanoj tokom februara i marta 1939. godine, u dvorani Trgovinsko-industrijske i zanatske komore, Najdhart je izložio planove regulacija Novog Sada, Radničkog naselja i civilnog aerodroma. Od arhitektonskih projekata na izložbi su predstavljeni i projekti pojedinih trgova u Novom Sadu, te tip stambene kuće „zelenog grada”, na primeru Novog Sada. Na predavanju tokom trajanja izložbe Najdhart je rekao da se zalaže za „zeleni grad” koji bi bio toliko elastičan da se može primeniti bez velikih žrtava, jer predviđa sukcesivnu izgradnju. Gradski organizmi kao umetničke tvorevine (kolektivnog) ljudskog duha moraju biti elastični i adaptilni, smatrao je Najdhart.

Uporedo sa razradom Regulacionog plana Novog Sada Najdhart je za grad izradio i generalni urbanistički plan, nivelacione planove, te uredbe i pravilnik za urbanizaciju Novog Sada (Karlić-Kapetanović, 91). U Regulacionom planu koji je Najdhart radio u godinama pred početak Drugog svetskog rata ponovio je neka svoja rešenja iz pređašnjeg konkursnog rada koja su poslužila kao osnove i u kasnijem planskom organizovanju i razvoju grada – velika bulevarska osa prema novom mostu na Dunavu, stambena naselja uz reku, izmeštanje industrije i železnice van grada i sl. Tomislav Premerl smatra da je Najdhartov Regulacioni plan Novog Sada „jedan od najsmionijih i najrevolucionarnijih kompleksnih sagledavanja i oblikovanja jednog većeg grada, jer Najdhart rešavajući zadatak u totalu i u detalju, postojeći gradski prostor logično veže kao integralnu celinu sa novim delovima grada, a novim shvaćanjem i naprednom prostornom mišlju na planu grada nove funkcije prostora; on postojeći grad preoblikuje ne oduzimajući mu poseban karakter, već upravo specifičnost postojećeg prostora smišljeno gradi u veliku celinu modernog gradskog organizma”. Ne ulazeći kritički u pojedinosti odnosa prema nasleđenoj graditeljskoj baštini, Premerl nastavlja pohvalu plana koji, po njemu, „velikim potezima riješava promet, osobito povezivanje rijeke i grada u svim vidovima, od funkcije i prostorne organizacije pristaništa, do oblikovanja prostora uz rijeku i veza sa Petrovaradinom na desnoj obali”. Mada je Najdhartov plan nezvanično prihvaćen neposredno pred početak Drugog svetskog rata, od njega se kasnije odustalo i dugo godina je bio zaboravljen. Kasniji istraživači Najdhartovog dela su ispravno smatrali da novosadski plan predstavlja „domišljenu formu jednog razdoblja i jedne generacije”. (Karlić-Kapetanović, 92) U osnovi, to je grad korbizijanskog shvatanja urbanizma gde je u funkcionalnom smislu dosledno sproveden princip zoniranja teritorija. U tretiranju saobraćaja ovaj plan je znatno radikalniji od prethodnog, rađenog za konkurs 1937, i upravo će ta strana planerskog problema biti glavna manjkavost zbog koje plan neće biti uzet u obzir u neposrednom vremenu posle rata. Glavna karakteristika saobraćaja je stvaranje novih i jakih pravaca bulevarskog tipa, koji presecaju celokupnu teritoriju, podjednako i staru i novu, naslućujući tako narastajuću ulogu drumskog saobraćaja. (Pušić, 125)

Na poziv zagrebačkog časopisa Čovjek i prostor, Najdhart je 1970. godine izradio idejnu skicu za rekonstrukciju starog dela Novog Sada, u kojoj nije odustao od svojih starih urbanističkih zamisli – čvrsta blokovska rešenja unutar stare zatečene urbane matrice sa masivnom višeetažnom gradnjom. Crtež je, uz komentar o celini pitanja rekonstrukcije dela starog novosadskog gradskog jezgra, publikovan u časopisu Građa za proučavanje spomenika kulture (sveska IV−V).

Literatura i izvori: Dušan Grabrijan, „Natječaj za regulaciju Novog Sada – kratki grafičko-analitički prikaz natječajnog rada projekta Atina’”, Građevinski vjesnik, br. 10, Zagreb, 1937, 145−148; Anonim, „U nedelju se otvara izložba regulacionih planova Novog Sada arhitekte g. Juraja Najdharta”, Dan, Novi Sad, 26. februar 1939; Anonim, „Arhitekta g. Juraj Najdhart održao je predavanje o razvoju i principima modernog urbanizma sa primerom na Novi Sad”, Dan, Novi Sad, 1. mart 1939; Juraj Najdhart, Regulacioni plan Novog Sada – separat iz projekta, Novi Sad, 1940; Tomilav Premerl, „Hrvatska moderna arhitektura između dva rata”, Arhitektura, br. 156−157, Zagreb, 1976, 16, 43-44. (uz tekst objavljeni likovni prilozi). Regulacija Novog Sada i aerodrom u Novom Sadu; Ljubinko Pušić, Urbanistički razvoj gradova u Vojvodini u XIX i prvoj polovini XX veka, Matica srpska, Novi Sad, 1987, 124−125, 140−144; Jelica Karlić-Kapetanović, Juraj Najdhart – život i djelo, „Veselin Masleša”, Sarajevo, 1990, 89−92, 323, 335.

Vladimir Mitrović

DaNS, br. 23, Novi Sad, 1998, 33.

Građevinarstvo i ekonomija između dva svetska rata

Đorđe Tabaković, Kuca Deđanskih, Novi Sad, 1933.

Đorđe Tabaković, Kuca Deđanskih, Novi Sad, 1933.

Kreditom na kredit do nove zgrade

Poslednjih godina Novi Sad je postao najaktivnije gradilište u zemlji u kome se gradi veliki broj stambenih zgrada i tako nastavlja trend neutoljive potrebe za novim stanovima prisutan tokom čitavog XX veka. Povodom toga, osvrnućemo se na situaciju stanogradnje iz prve polovine veka, jer u građevinskim iskustvima ovog perioda možemo prepoznati preteču današnjeg sistema investicija kada je reč o podizanju novih stambenih objekata. Sledi prilog u kome se na osnovu poznatih primera razmatraju socijalni i ekonomski aspekti stambene izgradnje u Novom Sadu između dva svetska rata.

Početkom XX veka Novi Sad je provincija koja se još uvek nalazi na južnim obroncima Austrougarske monarhije. Naglašena mađarizacija društvenog života buduće vojvođanske prestonice donela je akcije na podizanju nekoliko velikih, reprezentativnih objekata državne namene čija je izgradnja bila finansirana direktno iz državnog budžeta – Sudska palata, Gradska bolnica, Jodna banja, škola i kasarna u Futoškoj ulici itd. U isto vreme nastaju i brojne manje porodične kuće, kao i nekoliko stambenih i stambeno-poslovnih palata građenih privatnim kapitalom ili bankarskim kreditima uz projekte prestoničkih, peštanskih arhitekata (Baumhorn Lipot, Karolj Kovač, Arkai Aladar).

Početak Prvog svetskog rata zaustavio je relativno povoljan trend izgradnje tako da se do skoro sredine dvadesetih godina u gradu uglavnom ništa nije gradilo, ni u privatnom, a posebno ne u državnom sektoru. Posle okončanja rata, osim Beograda, koji je kao nova prestonica pokazao očevidni napredak, Novi Sad je, kao retko koji grad u zemlji, doživeo pravi populacioni, a potom i građevinski bum. Odmah posle rata Novi Sad je imao oko 35 hiljada stanovnika. Po prvom službenom popisu iz 1921. u gradu su živela 39.122 lica, a po rezultatima opštinskog popisa iz 1929. broj stanovnika je narastao na 56.366. Tokom 1931. bila su 64. 002 stanovnika, a krajem 1933. broj stanovnika Novog Sada prelazi 70 hiljada, po podacima iz dnevnih novina Dan i nedeljnika Novi Sad iz tog vremena.

Građevinska politika

Prateći doseljavanje stanovništva talas nove izgradnje zahvatio je Novi Sad, posebno njegove rubne krajeve, tokom treće decenije, kada je u novoformiranim naseljima podignuto na desetine privatnih porodičnih kuća čija izgradnja nije zahtevala ogromna materijalna sredstva koja su obezbeđivana uglavnom prodajom poljoprivrednog zemljišta u okolini ili u dubljoj unutrašnjosti Vojvodine ili, pak, podizanjem kredita. Taj talas izgradnje pratila je nova državna politika koja je za nove oblasti predvidela i veći broj kasarni, bolnica i školskih zgrada.

U samom centru grada, njegovoj neposrednoj okolini, kao i na periferiji, nicale su, skoro preko noći, nove zgrade, po novinskim izveštajima lepe i moderne palate. Na periferiji grada građevinska delatnost je pokazala takvu živost da su za nekoliko godina podignuta čitava naselja na praznom zemljištu. Tamo su najvećim delom bile sagrađene prizemne kuće za stanovanje, sve ulice su bile regulisane, a sva naselja − Ivandansko, Vidovdansko, Adamovićevo, Mali i Veliki Liman − snabdevena i električnim osvetljenjem koje je bilo finansirano iz gradskog i državnog budžeta. Naglim napredovanjem građevinske delatnosti, koje je nastupilo kao posledica rapidnog povećanja broja stanovnika, Novi Sad se počeo i prostorno širiti na nove gradske teritorije. U periodu 1918−1932. godine Građevinsko odeljenje novosadske opštine izdalo je ukupno 6.412 građevinskih dozvola za izgradnju objekata različitih namena. U tom periodu u Novom Sadu su sagrađene 33 trospratne palate, 67 dvospratnih i 141 jednospratna. Izgrađeno je 2.767 prizemnih zgrada, 50 tvornica, 452 radionice, 593 radnji i lokala, 346 kancelarijskih prostora, 40 kafana i gostionica, 15 dvorana, 9 sanatorijuma, 5 kapela, 2 bioskopa itd. Rekordna godina tog perioda bila je 1930. kada je i pored velike svetske krize izdato ukupno 715 građevinskih dozvola. U istom periodu radilo je preko 60 preduzeća, investiran je uglavnom domaći kapital, a retko strani i to samo u nekoliko najvećih preduzeća.

Nestašica manjih stanova

Posle kratkotrajnog zatišja na građevinskom polju izazvanog odjecima velike svetske ekonomske krize, izgradnja je intezivirana posle novog preuređenja države kada je podelom na banovine Novi Sad postao prestonica Dunavske banovine. Novi administrativni centar privukao je veći broj doseljenih porodica koje su u grad stigle činovničkim poslom ili zbog želje za zaposlenjem u nekom od industrijskih ili zanatskih preduzeća koja su tih godina postala aktuelna za „putujuće” radnike ili siromašne poljoprivrednike.

I pored ogromne nestašice stanova, tokom četvrte decenije u gradu je podignut veći broj višespratnih stambenih zgrada za bogatije slojeve građana, tzv. najamne, rentijerske zgrade. Ipak, nestašica stanova, posebno onih manjih i jeftinijih, koje bi današnjim rečima mogli okarakterisati kao socijalna izgradnja, bila je i ostala tokom međuratnog perioda jedan od najakutnijih problema grada. Nažalost, za privatne, a jeftine i dobre stanove najmanje se čini, piše nedeljnik Novi Sad (23. novembar 1929), zidaju se doduše mnoge nove privatne kuće sa velikim brojem stanova, no to su sve veliki i skupi stanovi, a za siromašniji svet nema dosta pogodnih i jeftinih stanova, a takvih bi najviše trebalo. Slična situacija i hronični nedostatak manjih stanova trajali su sve do kraja decenije. Izgradnju grada je donekle pratila i planska delatnost. Neki vid preteče današnjih regulacionih i urbanističkih planova (1921, 1930, 1937, 1941) donosio je i novine u uređenju prostora. Ipak, i pored određenog napretka, posebno kada je u pitanju konkurs za urbanistički plan Novog Sada koji nije do kraja ostvaren, ovi planovi nisu uspeli da reše akutni problem nedostatka stambenog prostora. Gradska uprava je putem uredbi i statuta podsticala izgradnju zgrada određene spratnosti (uglavnom dva ili tri) nametanjem brojnih dažbina za neizgrađene gradske placeve čime su investitori bili primoravani da popune svoje placeve novim zgradama ili da ih prodaju onima koji su sposobni da grade. Na taj način gradska uprava je ubirala sredstva koja je kasnije ulagala u infrastrukturu i uređenje gradskih ulica.

Tokom druge polovine četvrte decenije uslovi za podizanje zgrada su postali znatno povoljniji. Cena građevinskog materijala – kreč, cement, pesak, opeka i drvna građa – u tom periodu znatno je opala, kao i nadnice građevinskih radnika. Razlog je bio jedan, ali najteži – oskudica novca, beleži novosadski Dan (12. jul 1936). Prema podacima koje nude dnevne novine, najviše novih zgrada podižu pripadnici trgovačkog staleža, potom advokati, lekari, rentijeri i ekonomi. Najmanje i sasvim retko kuće podiže činovnički stalež. Nešto kasnije, preko brojnih penzionih fondova banaka, državnih ustanova i kreditnih zavoda, gradi se i nešto više objekata za pripadnike narastajućeg činovničkog sloja Novosađana. U periodu 1932−1938. godine podignuto je 19 trospratnica, 59 dvospratnica, 83 jednospratne zgrade, kao i 1.016 prizemnih objekata. Koliki je bio interes javnosti za ovu problematiku govori i činjenica da se početkom četvrte decenije, kada jenjava velika svetska kriza, u Novom Sadu pojavilo nekoliko specijalizovanih novina, doduše kratkog veka – Kućevlasnik (1932−1934), Kiradžija i Stanar (1933).

 Investitori i krediti

U međuratnom periodu bitno su promenjeni obim i dinamika tržišta nekretnina, posebno u Beogradu i Novom Sadu kao vodećim gradskim centrima istočnog dela Kraljevine Jugoslavije. Stalni porast cena građevinskog zemljišta, kao i mogućnost špekulacija na tržištu stanova prouzrokovali su znatan priliv stranog i domaćeg privatnog kapitala u stambenu izgradnju. Kućevlasništvo je postalo posebno unosan i profitabilan posao u koji se, osim za podizanja zgrada, nije moralo previše ulagati. Kirije za iznajmljivanje stanova su bile izuzetno visoke pa se samim izdavanjem stanova mogao u nekom razumnom vremenu pokriti trošak otplate kredita za izgradnju kuće ili višespratnog objekata. Tako je porastao broj izgrađenih porodičnih kuća sa odvojenim stanovima za izdavanje i na taj način su i pripadnici srednje klase, sa manjim prihodima, mogli sebi priuštiti izgradnju sopstvene kuće. U Beogradu je u ovom periodu izgrađeno oko tri hiljade porodičnih kuća, od kojih veliki broj čine objekti podignuti na novim lokacijama van užeg gradskog centra. Na taj način su u Beogradu formirana čitava naselja individualnog, porodičnog stanovanja – Dedinje, Senjak, Kotež, Neimar, Profesorska i Činovnička kolonija – dok se u Novom Sadu takva izgradnja mogla pratiti u okolini danas potpuno izmenjenih ulica Cara Dušana, Tesline, nekadašnjeg Malog Limana, ulice Vase Stajića. Reč je o područjima delimično sačuvanim od masovnije posleratne izgradnje. Sa kolektivnom stambenom izgradnjom bila je nešto drugačija situacija. Prvenstveno se to odnosi na veća materijalna sredstva koja su bila potrebna za izgradnju višespratnog objekta sa većim brojem stambenih jedinica što je dovodilo i do zahteva za višim kreditima, ali i do lakše otplate putem izdavanja stanova, poslovnog prostora ili njihove pojedinačne prodaje.

Gradilo se ugavnom putem kredita koji je podizan kod mnogobrojnih banaka ili kreditnih zavoda (saveznih i lokalnih) uz obavezne hipoteke na zemljište, postojeće zgrade, fabrička ili zanatska postrojenja. Krediti su se mogli uzimati u direktnim pogodbama, pa je bio čest slučaj uzimanja kredita na kredit, čime se prvom kreditnom sumom podizao novi. Banke i druge kreditne ustanove su jureći svoj profit sasvim slobodno ulazile u kreditiranje solventnih građana prihvatajući sve važeće tapije, kao i ostale načine obezbeđivanja svog kapitala. Naravno da je bilo i slučajeva kada investitori nisu mogli vratiti kredit, niti na bilo koji drugi način udovoljiti zahtevima (nekada sasvim lihvarske prirode) banaka ili poverilaca. Jedan od poznatijih slučajeva bilo je podizanje palate Jugoslovenskog dnevnika 1936. u blizini Banovine (u to doba jedinih dnevnih novina na srpskom jeziku u Vojvodini), a po projektu arh. Đorđa Tabakovića. O podizanju ove palate čak se raspravljalo i u samom tadašnjem parlamentu, a sve je rezultiralo gašenjem novina i prodajom palate. Vlasnici nekih građevinskih preduzeća, preduzimači i arhitekti – Czoczek & Raiman, Paqvor & Hallerr i drugi – usled akumulacije kapitala, pada cena materijala i radne snage, uspeli su da u poslednjim godinama pred Drugi svetski rat podignu nekoliko stambenih zgrada rentijerske namene po svojim projektima, postajući tako pravi kućevlasnici poput onog Pekićevog junaka Arsenija Njegovana, zaljubljenika u vlastite zgrade.

Vladimir Mitrović

DaNS, br. 49, Novi Sad, 2005, 52−53.

Primeri industrijske arhitekture novosadskih modernista

Fabrika Kabel, Novi Sad, 1937-1978.

Fabrika Kabel, Novi Sad, 1937-1978.

Najveći broj starih, postojećih objekata tzv. industrijske arhitekture na području Novog Sada nastao je u dužem vremenskom razdoblju; skromnije, okvirno od 60-ih godina XIX veka do građevina nastalih tokom prve decenije XX veka i nešto masovnije izgradnje u kasnijem, međuratnom periodu. Stariji objekti su sasvim retki. Razvoj industrijske arhitekture tekao je lagano i logično, od manjih dvorišnih manufaktura, zanatskih radionica i magacina, do pravih fabrika i industrijskih postrojenja podizanih u izdvojenim gradskim kvartovima, na limanima, u Radničkoj ulici, rubnim delovima Podbare, na Futoškom putu i u drugim gradskim četvrtima.

Još uvek nedovoljno istraženo polje istorije industrijske arhitekture, kao specifičan vid graditeljstva na području čitave Vojvodine, ostalo je ipak delimično zabeleženo u popisima i pojedinačnim studijama regionalnih i gradskih Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu, Subotici, Sremskoj Mitrovici i Pančevu, u studijama Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, te u malobrojnim publikovanim tekstovima i građi, a u poslednje vreme i na posebnim izložbama i u monografskim studijama (Rifad Kulenović, Industrijsko nasleđe – prizori; Nikita Andrejev, Izgradnja i eksploatacija starih plovnih kanala u Bačkoj).

U periodu porasta proizvodnih kapaciteta, dolaska stranog kapitala i jačanja domaćeg, u vreme između dva svetska rata u Novom Sadu se ubrzano grade fabrička, proizvodna i magacinska postrojenja, nekada sasvim blizu samog gradskog centra. Upravo ta činjenica je dodatno ubrzala proces nestanka industrijske arhitekture, kada je došlo do naglog proširenja grada, posebno krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog veka. Po podacima iz 1936. godine, Novi Sad je imao 55 industrijskih preduzeća i oko 12 preduzeća na prelazu između industrije i zanatstva. Samo nekoliko godina kasnije, uoči Drugog svetskog rata, u gradu su već bile 94 veće ili manje fabrike, sa oko pet hiljada radnika.

I pored kontinuiranog nestajanja industrijskog fonda kroz planska rušenja (na limanima, Futoškom putu, nedavno na pojedinim lokacijama Podbare i sl.), do danas je opstao određen broj objekata različitih namena koji bi se mogao tumačiti i posmatrati kao deo širokog nasleđa industrijske arhitekture. Svakako se ističu stari Češki magacin na Limanu IV, objekti u delu Radničke ulice, ranžirna stanica na Novom naselju, retka ali još uvek aktivna postrojenja na Futoškom putu i drugi objekti. Veliki, uglavnom žitni magacini, nastajali od polovine XIX veka, ali i u ranijem periodu, takođe su sačuvani kroz pojedine primere na Rotkvariji, Salajci i Podbari. Do danas, koliko je poznato, ni na jednom od magacina nisu izvršene velike intervencije, niti značajnije promene namene.

Od preostalih građevina industrijske arhitekture za ovu priliku odabrana su tri industrijska objekta čiji su projektanti i graditelji neki od najaktivnijih novosadskih arhitekata međuratnog doba modernizma − Lazar Dunđerski, Danilo Kaćanski, Oskar Pakvor i Pavle Cocek.

Autor projekata za zgrade nekadašnjeg deoničarskog društva za proizvodnju seruma „Kamendin” na Rumenačkom putu verovatno je arh. Lazar Dunđerski (1881−1952), uz saradnju i izvođenje graditelja Filipa Šmita (1894−1989). Objekti su podignuti u periodu 1923−1925. godine, tada daleko van grada, u gradskom ataru. Ova dva graditelja su na početku karijere, sredinom treće decenije, radili zajedno na projektovanju i podizanju nekoliko objekata, od kojih se ističu zgrade nekadašnje Produktivne berze (danas Galerija Matice srpske) i porodične vile u neposrednoj okolini (danas Spomen zbirka Rajka Mamuzića). Dve skoro identične jednospratnice fabrike seruma, koje i danas postoje u nešto promenjenom obliku, izgrađene su u duhu francuske stambene arhitekture predgrađa, prvenstveno po primeni mansardnog krova i pored proizvodnih namena. Danas se zgrade nalaze na mestu intenzivnog gradskog saobraćaja, na uglu Rumenačke ulice i Bulevara Jaše Tomića i radikalno su inkorporirane uz blokove okolnog stambenog naselja. Jedna od zgrada je nedavno (nepažljivo) obnovljena i adaptirana čime je znatno izgubila od prvobitne lepote, dok je druga ostala u izvornom obliku, skladnih proporcija, sa karakterističnim, jednostavnim i plitkim fasadnim ukrasom.

Fabriku „Kabel”, na nekadašnjem Velikom Limanu, u neposrednoj blizini današnjeg Sportsko-poslovnog centra „Vojvodina” (SPENS), projektovao je i vodio poslove oko njenog podizanja arh. Danilo Kaćanski (1895−1963) sa svojim građevinskim preduzećem. Pored velike produkcije građevina raznih namena, autor je bio posebno ponosan na projekat ove fabrike. Proizvodni program fabrike je zahtevao prostrane i visoke hale sa velikim upilivom dnevne svetlosti, kao i maksimalnu iskorišćenost parcele, sa otvorenim prilazom za transport. U rešenje jednog inženjersko-tehnološkog zadatka Kaćanski je uneo živahnost stvaralačke mašte kroz ekspresionističko naglašen ulaz sa visokom kulom i jedan sasvim minimalistički izraz uličnog tretmana i obrade ovog fabričkog postrojenja. Fabrika je postojala do sredine sedamdesetih godina prošlog veka, a potom je na njenom mestu podignut SPENS.

Sa stanovišta savremene prakse u zaštiti spomenika arhitekture posebno je zanimljiv nekadašnji upravni objekat nemačke zemljoradničke zadruge „Agraria” (Lasla Gala 34), sa velikim dvospratnim magacinom u prostranom dvorištu. Upravnu zgradu projektovao je arh. Oskar Pakvor (1902−1946) i izveo tokom 1938. godine kao poslovni objekat sa trgovinom u prizemlju, u funkcionalističkom stilu potpuno svedenog ukrasnog repertoara. To je arhitektura koja se iz praktičnih razloga već uveliko udaljila od primene starog ukrasnog repertoara sa dekorativnim pojasevima, i teži jedinstvu i celovitosti prostora, sadržaja i same građevine. Dvospratni magacin u dvorištu, izveden u drvenoj konstrukciji, sa originalnim teretnim liftom, podignut naredne godine, po nacrtima arh. Pavla Coceka (1904−1946), primer je jednostavne industrijske arhitekture magacina koja, zajedno sa prostranim dvorištem, kao da je stvorena za (radikalnu) promenu namene i eventualnu nadogradnju upravnog objekta, naravno uz čuvanje i zaštitu drvenog magacina i dvorišnog prostora ovog upravno-industrijskog kompleksa.

Vladimir Mitrović

DaNS, br. 41, Novi Sad, 2003, 22.

Konkurs za gradnju pozorišta u Novom Sadu iz 1928/29. godine

Dobrović

Konkursni rad Nikole Dobrovića.

Arhitekta je inženjer u smislu organizatora rada i života. Pošto je njegov rad organizatorski, arhitekta svojim rezultatima utiče i na organizaciju društva. U tom [on] mora ići ispred svog vremena. (Kosta Strajnić)

Začeci pozorišne delatnosti u Novom Sadu potiču još iz prve decenije XIX veka. Tokom 1838. godine formirano je Leteće diletantsko pozorište (Srbsko-diletant sodružestvo) i to je i zvanično  početak pozorišne umetnosti u Novom Sadu. Već sledeće godine zabeležena je i prva inicijativa za podizanje pozorišne zgrade, potekla od veleposednika Servijskog i nekolicine imućnih Srba, Mađara, Nemaca i Jevreja. Plan za gradnju pozorišta te godine izradio je varoški mernik Lazar Urošević, a gradski Magistrat ga je ubrzo potom i zvanično prihvatio. Međutim, Kraljevska komora i Namesničko veće u Pešti toliko su odugovlačili sa odgovorom da su pokretači akcija na kraju odustali. I pored svih administrativnih nedaća 1961. godine je osnovano Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu. Dalje, tokom sedme decenije, predstave su igrane po raznim mestima u gradu, najčešće u sali Hotela carice Jelisavete. Posle nekoliko ponovnih pokušaja za pokretanje pitanja gradnje nove zgrade pozorišta, 6. decembra 1871. godine Ministarstvo građevine je ipak dozvolilo zidanje. Mesto današnjeg Trifkovićevog trga i ranije je bilo za to predviđeno. Građevinar Andeas Paulik je za ovo mesto izradio i planove za zgradu sa detaljnim rasporedom prostorija koji su kasnije poslužili kao polazište za Molnarove planove.

Na osnovu priloženih planova koje je pedantno i precizno izradio poznati varoški graditelj Đerđ (Georg) Molnar (1929−1899) može se zaključiti da je nova Građanska dvorana, barem po zamisli, bila adekvatna tadašnjim potrebama kulturnog života grada, a sa arhitektonskog stanovišta i značajna javna građevina druge polovine XIX veka u Novom Sadu. Plan je Molnar završio 25. decembra 1870. godine. Ipak, u arhivskim izvorima ne postoji dokaz da je projekat bio u celini i realizovan. Takođe, nedostaju i neki značajniji podaci o izgledu zgrade kada je ona već bila u upotrebi. Od ostalih arhivskih podataka sačuvana su svedočenja o postojanju drugih planova za zgradu pozorišta. Radi se, naime, o projektu bivšeg člana gradskog Senata Alojza Coceka (1822−1900) sa predračunom od 18 hiljada forinti, sa uračunatom radnom snagom i materijalom. Molnaru je za ovaj projekat bilo isplaćeno stotinu forinti.

Tokom decembra 1871. godine dovršena je nova zgrada pozorišta sa prostranom dvoranom i parterom, bez balkona i loža. Gledalište je bilo bogato ukrašeno. Mašinerija za dizanje i spuštanje zavesa i kulisa bila je po ugledu na onu iz beogradskog Narodnog pozorišta. Tako su Novi Sad i Srpsko narodno pozorište konačno dobili stalnu pozorišnu dvoranu, a 25. decembra igrana je i prva predstava u novoj zgradi. Sam objekat je bio odlično postavljen prema današnjoj ulici Svetozara Miletića, skoro na njenoj regulacionoj liniji sa naglašenim ulaznim tremom. Zgrada očigledno nije „pritiskala” okolinu niti je zauzimala čitavu površinu trga, već samo njegov severoistočni deo. Bilo je i žestokih protivnika podizanja dvorane na Trifkovićevom trgu, posebno su bili kivni kućevlasnici u neposrednoj okolini. Građanska dvorana je postojala sve do 1892. godine kada je porušena, čini se, više zbog političkih razloga nego zbog navodno lošeg stanja u kojem se nalazila.

Sledeću stalnu pozorišnu zgradu u Novom Sadu – Gradsko pozorište projektovao je arhitekta Vladimir Nikolić (1857−1922) po narudžbini uglednog veleposednika i industrijalca Lazara Dunđerskog (1833−1917) čija je porodica, između ostalih, ugošćavala i članove kraljevske kuće. Gradnja pozorišta trajala je relativno kratko, od 1892. do 1985. godine. Prva pozorišna predstava u novoj zgradi igrana je 4. februara 1895. godine. Projekti pozorišta nisu sačuvani, što je slučaj i sa dokumentima o izgledu unutrašnjosti. Nisu sačuvane ni fotografije enterijera pošto su glumci za takve prilike odlazili u atelje fotografa. Ipak, izgled pozorišta, kao jednog od zaštitnih znakova grada, poznat iz starije literature i sa starih razglednica. Pozorište je bilo zamišljeno u sažetom eklektičkom maniru sa ponešto plitkog fasadnog ukrasa. Zgrada je zauzimala stešnjen položaj unutar dvorišta Hotela kraljice Jelisavete (danas Hotel „Vojvodina”). Uostalom, hotel je takođe pripadao Dunđerskom, pa je izgradnja pozorišta bila i ekonomski vezana za posed porodice. Dunđerski je kao vrstan poslovan čovek zgradu odmah po izgradnji osigurao kod Osiguravajućeg društva „Šumadija” iz Beograda (reosiguranog kod „Lojda”) što je kasnije, kada je pozorište izgorelo, dovelo do čitavog niza intrigantnih tumačenja. I pored hroničnog nedostatka arhivske građe o unutrašnjosti pozorišta Dunđerskog, njegov izgled se može donekle rekonstruisati na osnovu analogija sa sličnim objektima kod nas, kao i na osnovu svedočenja starijih Novosađana. Bila je to izdužena sala sa scenom, mestom za orkestar, parterom i pomoćnim prostorijama oko ulaza i iza scene. Parter je bio nagnut, sa jednim redom loža i sa dve galerije. U dnu dvorane je bila stajaća galerija. Pozorište je moglo da primi oko šest stotina posetilaca, a, po svedočenju, dvorana je podsećala na dvoranu Somborskog pozorišta. Unutrašnjost je sigurno bila ukrašena, ali verovatno ne prebogato s obzirom na velike troškove gradnje. Ipak, za ondašnje vreme bila je to savremeno opremljena pozorišna kuća. Jedno vreme, na samom kraju veka, pozorište je zajedno sa hotelom jedino u gradu imalo električno osvetljenje. Za sve vreme tridesetogodišnjeg postojanja pozorište Dunđerskog bilo je jedno od najomiljenijih mesta kulturnog i zabavnog života Novog Sada.

Zgrada pozorišta se logično uklapala u veliki Nikolićev arhitektonski opus. Ipak, sam objekat nije dobio visoke ocene u ondašnjoj i potonjoj literaturi „jer nije najsrećnijih proporcija sem glavne fasade koja čini izvestan utisak”. Konstatacija Veljka Petrovića u Narodnoj enciklopediji Stanoja Stanojevića, da je Nikolić gradio u stilu srednjoevropske, takozvane kasarnske renesanse sa kraja prošlog veka, takođe je veoma indikativna za zgradu Građanskog pozorišta. Zgrada je izgorela prilikom požara tokom ranog jutra 23. januara 1928. godine. Dnevne novine Zastava su sutradan izvestile, sa potresnim komentarima, da je požar bio toliko strašan da se iz unutrašnjosti nije moglo ništa spasiti. Pored zgrade izgorele su i garderoba, rekviziti, arhiva, biblioteka, kulise i čitav nameštaj, šteta je bila ogromna. Od velike pozorišne zgrade ostali su samo nagoreli zidovi. Ujutro se na zgarištu okupio veći broj Novosađana, glumaca i gradskih funkcionera. Zvanični policijski izveštaj je glasio da je požar izbio iznutra i da su neispravne električne instalacije bile uzrok. Sa zgradom su nestali svi dokumenti, plakati, fotografije i sva oprema koja omogućava postojanje jednog pozorišta, tako da će Novi Sad u narednom periodu biti potpuno „hendikepiran”, bar što se tiče stalne pozorišne zgrade. Pod raznim imenima novosadsko pozorište je u narednom periodu igralo predstave po različitim gradskim objektima: do 1933. u sali Hotela „Sloboda”, potom, do 1936, u zgradi Nemačkog akcionarskog društva „Habag”, a od te godine pa do početka Drugog svetskog rata u zgradi Sokolskog doma (Spomen-dom Kralja Aleksandra I).

Paralelno sa borbom protiv spajanja osiječkog i novosadskog Srpskog narodnog pozorišta teku pripreme i dogovori vođeni oko podizanja nove pozorišne zgrade. Ubrzanjem procesa dogovaranja i odlučivanja u vezi sa novim pozorištem gradske strukture zajedno sa predstavnicima Srpskog narodnog pozorišta žele pokazati da Novi Sad zaslužuje samostalno pozorište. Događaji teku brzo, ali, kako ćemo kasnije videti, samo u početku. Na sednici Saveta grada održanoj 10. februara 1928. godine predloženo je osnivanje odbora koji će nadgledati aktivnosti oko podizanja nove zgrade i osnivanje fonda za izgradnju. Na skupštini Gradskog odbora održanoj nekoliko dana kasnije, 14. februara, prihvaćeni su predlozi i osnovan je Odbor za podizanje pozorišta čiji su članovi bili viđeni ljudi ondašnjeg života Novog Sada.

Jedna neodgovorna odluka Finansijskog odbora Skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, iz novembra 1927. godine, da se pozorišne kuće spoje na relaciji Osijek – Novi Sad i Sarajevo – Split, izazvala je pravi šok među građanima tih gradova. Ta vest je dovela do velikog neraspoloženja među stanovnicima Novog Sada, ali i čitave Vojvodine. Jedna deputacija Vojvodine je 28. februara 1928. godine posetila ministra prosvete Milana Grola tražeći kategorično da novosadsko pozorište, kao matica svih jugoslovenskih pozorišta, i dalje samostalno postoji. Ministar, inače kratko vreme i upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu, dao je reč deputaciji da novosadsko pozorište neće biti spojeno sa osiječkim, ali ih je obavestio da će se državne subvencije smanjiti za čak polovinu. Deputacija je u ime grada Novog Sada prihvatila sve da spase samostalnost svog pozorišta. Ipak, do administrativnog spajanja osiječkog i novosadskog pozorišta došlo je 1. januara 1929. godine i pod imenom Novosadsko-osiječko pozorište postojalo je do 20. juna 1934.

Već u martu 1928. godine poslovično štedljivi Gradski odbor odvojio je sto hiljada tadašnjih dinara za raspisivanje konkursa i izradu planova i predračuna za novu pozorišnu zgradu. Na sednici Odbora, kojom je predsedavao gradonačelnik dr Branislav Borota, donete su zanimljive, ali i protivrečne odluke – da se raspiše konkurs za zidanje novog pozorišta najkasnije do 30. septembra te godine; da se za nagrade na konkursu utvrde svote od dvadeset, deset i pet hiljada dinara; da veličina zgrade bude limitirana brojem od hiljadu gledalaca; da se uporedo sa raspisom konkursa od građevinske firme „Hope i Šental” i drezdenskog profesora Martina Dilfera naruče planovi za novu zgradu i da se za te namene isplati 15 hiljada dinara. Navedena inostrana firma ponudu je uputila preko člana Odbora dr Stevana Adamovića, a bila je, u to vreme, poznata po projektovanju brojnih pozorišnih zgrada u Evropi. Naredni letnji meseci bili su iskorišćeni za upoznavanje Pravilnika Saveza jugoslovenskih inženjera i arhitekata u vezi sa načinom raspisivanja konkursa. Građevinski savetnik grada inž. Nikola Plavšić bio je najangažovaniji u tom poslu.

Još u regulacionom planu grada iz 1921. godine predviđeno je mesto za novu pozorišnu zgradu i to idući prema novom mostu, na levoj strani Ulice kraljice Marije (danas Bulevar Mihajla Pupina), u gradskom parku. U vreme kada se to planiralo, u neposrednoj okolini nije bilo izgrađenih objekata, sem Doma narodnog zdravlja (arh. Georije Šreter, 1923−1925). Tokom tridesetih godina prostor u okolini planiranog mesta bio je popunjen objektima savremenih novosadskih, ali i gostujućih arhitekata. Sam plato za pozorište bio je razmera 63 x 83 m, a mesto za zgradu 40 x 63 m. Visinska razlika u odnosu na Bulevar dostizala je 3,5 m. Ovaj zanimljivi deo Novog Sada – Mali Liman – bio je izazovno mesto za gradnju i mnogi su se trudili da dobiju zemljište baš na toj lokaciji. U blizini mosta je bilo predviđeno i mesto za novu Pravoslavnu crkvu, ali se od toga kasnije odustalo.

Prvobitni sastav Ocenjivačkog odbora, oko kog je kasnije bilo mnogo problema, saznajemo iz predloga tehničkog savetnika grada Gradskom savetu od 7. avgusta 1928. godine. Za predsednika predložen je novosadski graditelj i ministar agrarne reforme David Daka Popović, a za njegovog zamenika gradonačelnik dr Branislav Borota. U Ocenjivačkom odboru bili su još i inž. Milan Panjković i, u predlogu nije naznačen koji, jedan profesor Visoke škole u Beogradu. Iz teksta konkursa, uobličenog septembra 1928, Ocenjivački odbor je započeo rad u sastavu: Branislav Borota, Toza Jovanović, profesor Tehničkog fakulteta iz Beograda, Jožef Plečnik, profesor Tehničkog fakulteta iz Ljubljane, dr Stevan Avramović, advokat i član Odbora grada Novog Sada, i Nikola Plavšić, gradski inženjer. Iz nepoznatog razloga Savet grada samo nekoliko dana kasnije poziva beogradskog arhitektu i profesora Andru Stevanovića da uzme učešće u komisiji za konkurs ali se on tom prilikom nije odazvao. Što se tiče Plečnika, nema dokaza da je učestvovao u radu komisije. Najzad, konačan sastav konkursne komisije nalazimo tek u zapisniku Ocenjivačkog odbora po prispeću radova – Branislav Borota, arh. Dragiša Brašovan, dr Stevan Adamović, Nikola Plavšić i tadašnji direktor pozorišta Petar Konjović. Kako vidimo, Ocenjivački odbor nije zadovoljio uslove Jugoslovenskog udruženja inženjera i arhitekata u kome se izričito zahteva da članovi komisije budu stručnjaci. Nebriga, neažurnost ili smišljeni postupak – to danas ne možemo sa sigurnošću utvrditi. Verovatno je sastav komisije bio problem, ali i razlog što se čekalo do decembra iste godine da bi se i zvanično raspisala konkursna utakmica.

Konačno, 8. decembra 1928. godine raspisan je konkurs za novu zgradu pozorišta u Novom Sadu. Bio je to, po svemu sudeći, pozivni konkurs na kome su mogli učestvovati samo arhitekti i inženjeri Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koji su se nalazili u zemlji ili u inostranstvu. Raspisani konkurs nije obavezivao Opštinu grada Novog Sada da bilo kome od autora nagrađenih ili otkupljenih radova poveri i izradu definitivnih planova za novu zgradu. Sačuvan je spisak učesnika na kome se nalazi veliki broj poznatih jugoslovenskih arhitekata i graditelja toga vremena. Spisak sadrži preko šezdeset autora sa adresama i signaturama poziva. Na spisku su, između ostalih, arhitekti Dimitrije Leko, Jovan Ranković, Gojko Todić, Miladin Prljević, Milutin Borisavljević, braća Branko i Petar Krstić, svi iz Beograda. Neki od najpoznatijih arhitekata beogradskog modernizma − Milan Zloković, Branislav Kojić, Dušan Babić i Branislav Ristić − pominju se kao učesnici van glavnog spiska u jednom od izveštaja Senata. Kako smo već videli, i vodeći predstavnik srpske moderne Dragiša Brašovan učestvovao je na konkursu iako je bio član Ocenjivačkog odbora. Na spisku nije ni arh. Nikola Dobrović, koji je kao Vojvođanin bio jedan od najaktivnijih oko konkursa. Iz Zagreba na konkurs su pozvani Alfred Albini, Milovan Kovačević, Rudolf Lubinski, Edo Mikloš-Štajner, Juraj Najdhart, Viktor Hećimović, Bogdan Petrović i Zvonimir Požgaj. Iz Ljubljane na konkursu su učestvovali Hugo Šel, Stanislav Rorman, Janko Omahen, Domentijan Šerajnik i dr. Od domaćih, novosadskih arhitekata na konkursu su učestvovali mladi arhitekti Lazar Dunđerski i Đorđe Tabaković. Na spisku se nalazi i veći broj arhitekata iz manjih gradova Kraljevine, na prvom mestu je tu poznati sarajevski arhitekta Isidor Iso Rajs, zatim Vladimir Antolić, koji je tada živeo u Bjelovaru, inž. Jan Zabrana iz Niša, arh. Branislav Marinković, nastanjen u Parizu i dr.

Uslovi konkursa su bili prilagođeni uslovima Jugoslovenskog udruženja arhitekata i inženjera: sve osnove je trebalo predati u razmeri 1:200, dva preseka od kojih glavni 1:100, a drugi 1:200 i tri izgleda fasade, od kojih dva glavna u razmeri 1:100 i sporedni 1:200. Učesnicima je bilo dozvoljeno da na posebnim listovima obrade retko upotrebljavane ili sasvim nove konstrukcije. Uz sve nacrte trebalo je priložiti i aproksimativne troškove u kojima je ustanovljena cena ukupnih radova u vidu jednačine cene po broju sedišta u pozorištu, s tim da je kapacitet bio limitiran na broj gledalaca od 800 do 1.000. Predračunska svota nije smela prelaziti ondašnjih 12 miliona dinara. Uz ove opšte uslove bilo je naznačeno još i to da u prizemlju pozorišta ne mogu biti lože i da je plasiranje zgrade ograničeno, pošto samo gradilište na rubu današnjeg Dunavskog parka dozvoljava ograničene konture zgrade. Svaki sastavni deo konkursnog rada morao je biti označen geslom, šifrom kojom je obeležen zatvoreni koverat sa imenom, zanimanjem i adresom učesnika. Ova činjenica je u znatnoj meri otežala ispitivanje pojedinosti oko samog konkursa i autorstva poznatih radova, pošto većina imena autora nije nikada i nigde objavljena niti publikovana. Rok za predaju radova je sa prvobitnog 16. februara naknadno produžen do 5. marta 1929. godine. Na konkurs je prispelo 39 radova koji su tokom aprila iste godine bili izloženi na uvid javnosti u danas nepostojećoj zgradi Matice srpske na glavnom gradskom trgu.

Pod naslovom „Nagrade planovima za pozorišnu zgradu”, Zastava (od 31. marta 1929) donosi vest da je posebni odbor koji je pregledao i ocenjivao planove za novu zgradu pozorišta doneo odluku da se prva nagrada ne izda nikome, a ostali planovi nagrađeni su ovim redom – drugu nagradu dobio je plan pod lozinkom „Režiser” (arh. Lazar Dunđerski), treću „Dunav – Osijek” (arh. Alfred Albini), a otkupljeni su još i planovi pod šiframa „Broj 9” (arh. Nikola Dobrović), „Novi Sad” (arh. Đorđe Tabaković), „Dubravka” (arg. Gojko Todić), „Thaleia” (arh. Branko i Petar Krstić) i „Nada” (arh. Edo Mikloš Štajner).

Kako vidimo, nijedan od projekata nije bio primljen bez bitnijih primedbi. U isto vreme pregledani su i radovi „tajnog savetnika” Martina Dilfera iz Drezdena i arh. „Hopea i Šentala” iz Beča, od kojih je Gradski savet naručio generalne planove za novo pozorište i zaključeno je da oni zadovoljavaju sve predviđene uslove. Nije sasvim jasno kako je došlo do ovog čina koji je u suštini rušio čitavu konkursnu proceduru, ali se može pretpostaviti da je i tada, kao i danas, bilo mnogo lobista koji su imali finansijske i lične interese da podrže jednu ovakvu odluku. Ipak, pošto navedeni arhitekti nisu bili domaći državljani, njihovi radovi nisu mogli biti redovno usvojeni jer bi se time grubo narušila konkursna pravila. Na odluke konkursne komisije bilo je mnogo pritužbi, od onih za nekompetentnost žirija do onih zbog protežiranja domaćih arhitekata. Najzanimljiviji momenat u toj polemici je svakako pritužba poznatog arhitekte Nikole Dobrovića koji je tada živeo i radio u Pragu. On se u dva navrata obratio direktno predsedniku žirija, gradonačelniku dr Branislavu Boroti. U prvom dopisu od 31. maja 1929. godine Dobrović se žali na postupak arh. Brašovana i zahteva isti tretman i za sebe. U istom pismu Dobrović brani svoj rad poredeći ga sa tadašnjim strujanjima u evropskoj arhitekturi i žali se na nestručnost žirija. Drugo Dobrovićevo pismo, od 26. novembra 1930. godine, nešto je umerenijeg tona. U njemu Dobrović Gradskom savetu predlaže sledeće: „Ako Grad Novi Sad pristane da se pozorište podigne prema planovima koje sam ja projektovao i ako se meni poveri izvođenje gradnje, ja ću, pošto mi stoji na raspoloženju jedna jaka finansijska gruša čeških finansijera iz Praga, staviti sav za izgradnju pozorišta potreban kapital u iznosu od oko jedanaest miliona dinara na raspolaganje. Obavezujem se izvršiti gradnju strogo prema projektu od najboljeg materijala i najcelishodnije izvedeno.” Predlog je odbijen s obrazloženjem da bi Grad bio vezan u pogledu izbora nacrta i izbora izvođača.

Izbor arhitekte bio je i posle završetka konkursa dugo aktuelan, kao i traženje načina finansiranja izgradnje nove pozorišne zgrade. Na svojim redovnim sednicama Odbor za izgradnju pozorišta iznosio je niz različitih predloga – da se izrada planova za pozorište poveri arh. Dragiši Brašovanu, potom da se Brašovan i Đunđerski udruže u projektovanju ili, pak, da se Dunđerski udruži sa Tabakovićem. Od mnoštva, u najmanju ruku čudnih predloga, treba izdvojiti i onaj inž. Miloja Matića koji je predlagao da se mimo svih konkursa i prethodnih odluka izrada projekta poveri Branku Tanazoviću ili Peri Popoviću, doajenima srpske arhitekture toga doba. Jedan od predloga bio je i da se ponovi konkurs na kome bi tom prilikom učestvovali samo arhitekti čiji su radovi nagrađeni ili otkupljeni – Dunđerski, Albini, Tabaković, Dobrović, Todić i, naravno, neizbežni Brašovan. Odluke, sastav i način rada žirija izazvali su buru negodovanja i u Udruženju jugoslovenskih inženjera i arhitekata. Maja 1930. godine Udruženje obaveštava Opštinu Grada da je na njen zahtev delegiralo predstavnika koji bi ušao u novi Savetodavni odbor za izradu konačnih skica za novu pozorišnu zgradu. Iz beogradske sekcije izabran je arh. Dimitrije Leko, iz zagrebačke biran je inž. Josip Driak, inspektor Narodnog kazališta i profesor Državne tehničke škole u Zagrebu, dok ljubljanska sekcija nije poslala svog predstavnika. Taj Savetodavni odbor kasnije je već poslovično menjao sastav. U njegovom radu učestvovali su i gradonačelnik Borota, tehnički savetnik grada, inž. Nikola Plavšić i, naravno, Dragiša Brašovan. Komisiji je kasnije priključen kao član i Vojin Petrović, šef tehničkog odeljenja Hipotekarne banke, koja se pojavljuje kao mogući investitor. Odbor se posle mnogo peripetija sastao u novembru 1930. godine i zaključio da nema potrebe da se raspisuje novi konkurs pošto nagrađeni i otkupljeni radovi čine dobru osnovu za izradu konačnog projekta. Pri tom, Odbor je zaključio da bi moderna arhitektura bila sasvim primerena novoj zgradi pozorišta pošto je deo grada u kom se zgrada imala podići uglavnom izgrađen u modernom stilu. Odbor je u proširenom sastavu tokom 1931. godine doneo i konačnu odluku o izboru arhitekte. Za izradu planova honorarno su bili pozvani novosadski arhitekti Lazar Dunđerski i Đorđe Tabaković, kao prvonagrađeni. Odbor je preko gradskih službi obezbedio tehničko osoblje i prostor za rad. Međutim, Dunđerski i Tabaković odbijaju ponudu pod datim, honorarnim uslovima, jer je, između ostalog, ona sadržala obavezu da se autori moraju pridržavati jedne od verzija koju je izradio drezdenski prof. Dilfer. Inače, oni su, kao vodeći novosadski modernisti, već sarađivali na projektu zgrade Crvenog krsta, koji nije realizovan. Profesionalna saradnja ove dvojice arhitekata je ubrzo prekinuta kada su obojica odlučili da nastave sa samostalnim projektantskim karijerama.

Žestoki kritičar novosadskog konkursa Kosta Strajnić je lucidno komentarisao rezultate u Letopisu Matice srpske (knj. 321, sv. 3, Novi Sad, 1939): „Šta da se kaže o neupućenosti Saveta [komisije] kada je za bogate honorare poručio projekte kod trojice nemačkih arhitekata čija su imena u savremenoj arhitekturi u Nemačkoj bez ikakvog umetničkog značaja?! Kada se već trebalo apelovati za strance, i to Nemce, trebalo je voditi računa o njihovim najpoznatijim imenima koja se uvažavaju ne samo u Nemačkoj nego i van njezinih granica. Mesto na prof. Martina Dilfera i ’građevinskog savetnika’ Hopea i Šentala, trebalo se obratiti ličnostima kao što su Peter Berens, Hans Polcig, Bruno Taut, Erih Mendelson, Adolf Majer ili Valter Gropijus.” Zanimljivo je videti knjige i publikacije poznatih evropskih arhitekata koje Strajnić preporučuje čitaocima – Oto Vagner, Le Korbizije, Valter Gropijus, Peter Majer, Ludvig van der Roe, Adolf Los.

Već tokom 1930. godine u dokumentima Saveta grada nailazimo i na prve nagoveštaje odustajanja od gradnje pozorišne zgrade. Ne treba ni pominjati da je razlog za to, u datom trenutku, bio isključivo finansijske prirode pošto je projektovana izgradnja poskupela na fantastičnih 15 miliona dinara. Loša ekonomska situacija izazvana devalvacijom i teškom ekonomskom krizom, koja je tih godina vladala i u svetu i kod nas, dovela je do nemogućnosti da se obezbedi redovno finansiranje radova na izgradnji pozorišta. Na to je uticala i činjenica da Novi Sad u to vreme nije imao rešeno pitanje vodovoda i kanalizacije. Gradu su bile potrebnije, kaže se u zapisnicima Saveta, zgrade za oblast, pravosuđe, državne organe, a školskih zgrada je manjkalo. Jedini ondašnji list na srpskom jeziku u Vojvodini, Jugoslovenski Dnevnik, preko čitave naslovne strane od 26. aprila 1931. donosi tekst člana Gradskog obora i beležnika Predraga Klicina u kome se detaljno pretresa finansijska problematika u vezi sa podizanjem nove pozorišne zgrade. Autor napominje da postojeći fond za podizanje zgrade – do tada je bilo prikupljeno oko pet miliona dinara – nikako nije dovoljan i da se za finansiranje podizanja zgrade treba tražiti pomoć državnih i oblasnih organa ili eventualno zahtevati neki namenski kredit koji bi bio podignut za račun Grada.

Nekoliko narednih godina utrošeno je na beskonačne rasprave sa nezadovoljnim učesnicima konkursa. Aprila 1936. pomenuti Predrag Klicin, tada šef Kulturnog odeljenja gradskog poglavarstva, obraća se predsedniku Opštine i u dugom zapisu ga obaveštava o neslavnoj istoriji čitavog problema oko podizanja nove pozorišne zgarde. U dopisu se predlaže smanjenje zamišljenog kapaciteta pozorišta za pet do šest stotina mesta, što bi znatno umanjilo i ukupnu sumu za podizanje nove zgrade. Sličan dopis skoro istog sadržaja uputila je Uprava pozorišta Kraljevskoj Banovskoj upravi, odnosni njenom Prosvetnom odeljenju februara 1937. godine. Pozorište se u međuvremenu uselilo u Narodni spomen-dom (Sokolski dom arh. Đorđa Tabakovića) svečano otvoren još 1. februara 1936. godine. U tom dopisu Uprava se žali na zgradu i govori o nemogućnosti rada i normalnog razvitka pozorišnog delovanja u njoj. Uostalom, ova zgrada nije ni projektovana za pozorište već za potrebe Sokolskog društva. Treba napomenuti da je arh. Tabaković prilikom projektovanja Doma morao pred očima imati Dobrovićev konkursni rad jer je rešenje reprezentativnog ulaznog trakta previše slično da bi bilo samo puka slučajnost.

Od svih sedišta novoustrojenih banovina jedino Novi Sad u to vreme još uvek nije imao adekvatnu pozorišnu zgradu. U pomenutom Klicinovom dopisu se čak pominje i činjenica da su sredstva za podizanje nove zgarde – bar veći deo – sakupljena ili da se mogu sakupiti, ali da je najveći problem u nedostatku nacrta i planova. Priča o podizanju pozorišne zgrade, u istraženoj obimnoj arhivskoj dokumentaciji, na ovom se dopisu praktično i završava. Novi Sad je očigledno zbog niza personalnih problema, nestručnosti aktera i njihovih sujetnih odluka, kako komisije tako i upravnih organa Grada, izgubio priliku da dobije novu savremenu pozorišnu zgradu.

Vladimir Mitrović

Rad Muzeja Vojvodine, sv. 36, Novi Sad, 1994, 209−218.