Grigorije Nikolajevič Šreter i Konstantin Paris

Posle Oktobarske revolucije i dolaska komunista na vlast, veliki broj Rusa se po odobrenju kralja Aleksandra doselio u Kraljevinu SHS, uglavnom u Srbiju. U istoriografiji i društvenom životu sugrađani su ih poetski nazivali “beli Rusi” ili “srpski Rusi”. Jedan deo doseljenih Rusa inženjera, arhitekata i tehničara veoma brzo se uključio u aktivnosti mlade države na svim poljima graditeljstva nastavljajući svoje karijere započete u carskoj Rusiji. Nikola Krasnov, Grigorije Samojlov, Viktor Lukomski, Andrej  Klepinin, Viktor Androsov, samo su neki od najpoznatijih ruskih arhitekata koji su projektovali i gradili sakralna, profana i inženjerska dela širom Srbije i Jugoslavije tokom međuratnog perioda. U srpskoj arhitekturi ostavili su traga primerima zrelog akademizma čije su glavne odlike monumentalnost izraza kao i primena fasadnog ukrasa klasičnog oblika i rasporeda.

O dvojici  ruskih arhitekata koji su u gradu bili aktivni tokom treće decenije skoro da nemamo podataka. Kao što su se početkom 20-ih pojavili, tako su krajem te decenije iščezli iz gradskog života i sačuvane arhivske građe. Studije arhitekture su završili negde u Rusiji, a u Novom Sadu se pojavljuju početkom III decenije kao ovlašćeni graditelji. Gradili su pojedinačno i zajedno, kao partneri. Šreter je 1923. podigao zgradu Dispanzera na bulevaru kao prvi značajniji posleratni objekat u gradu, završen 1925. Masivna dvospratnica sa klasičnim arhitektonskim ukrasom bila je prva javna građevina podignuta na novom gradskom naselju prema Dunavu.

Šreter i Paris su zajedno projektovali i gradili  zgradu Oficirskog doma na obali Dunava (1923-1926) koja je ujedno i najreprezentativnija građevina posleratnog neoklasicističkog stila popularnog tih godina kako u provincijama tako i u centrima Evrope. Tokom 1922. Paris je podigao jednu od prvih stambenih višespratnica u ulici L. Telečkog. Bio je pionirski pokušaj  obnavljanja ideje kolektivnog stanovanja koja je usred ratnih nedaća potpuno zamrla. Fasada je jednostavno ukrašena, a stambene jedinice racionalnije osmišljene. Dve godine kasnije Paris i Šreter zajedno grade dve identične vile u Sarajevskoj ulici koje svojom elegancijom i naglašenom kompilacijom klasičnog ukrasa predstavljaju lepe primere domaće arhitekture treće decenije XX veka. Obrazovani na klasični način, ovi graditelji su u gradsku arhitekturu uneli svežinu neoklasicizma treće decenije XX veka.